Bilećka trilogija: Mjesečar

urbani
Dok je Austrija gradila verkove po brdima oko Bileće, stručni nadzor nad građevinama vršio je njihov inženjer sivobijelih očiju, kao da je albino, žute talasaste kose i sa neprimjetno kraćom lijevom nogom.
Govorkalo se da je mjesečar i da preko građevina hoda ispruženih ruku po čitavu noć.
Bolјeg i revnosnijeg stručnjaka carevina nije imala.
Valјalo se učvrstiti i osigurati na granici prema knjaževini Crnoj Gori.
Još dok je bio student u Beču, mjesečario je upadajući u krevete nadobudnih bečkih dama. Da bi bio pri snazi, svako popodne bi svratio na komad-dva “zaher” torte.
Bio je suveren do drugog sprata odakle je mogao da iskoči kroz prozor a da se ne ugruva. Dame su uz popodnevni čaj i tortu prepričavale mjesečarenje: “Noćas mi je soba bila prepuna mjesečine”, ili: “Imala sam u krevetu pun mjesec”, zatim: “Prvo se kroz zavjese ušunjala magličasta svjetlost od koje me jeza podišla, a onda je grunuo mjesec čitavom silinom”, pa: “Valјao se po meni i kotrlјao po sobi čitavu noć”…
Trajalo je to do pred kraj studija kada se nečujno uvukao u krevet mentorove žene. Međutim, dogodilo se pomračenje mjeseca. Profesor se iznenada pojavio na vratima spavaće sobe, a Mjesečar je po navici iskočio kroz prozor. Tek kada je pogledao prema kaldrmi, sinu mu kroz glavu da je to bio treći sprat. U magnovenju mu se ukaza spas u fijakeru koji je upravo prolazio ispod prozora. Propao je pravo na sjedište pored preneražene dame, koja od užasa nije zatvarala usta dok joj on ne pomože i tako nađe sebi utjehu i prenoćište. Dok ju je zanosno lјubio, smislila je priču “Mjesečar”. Napisala je jednu od najlјepših lјubavnih priča, a njen Petit chou, kako ga je zvala, ostade s malo kraćom nogom. Dok su ćaskali uz popodnevni čaj, govorili su francuski dok bi je posipao srebrnastom svjetlošću a ona ga milovala po mekoj valovitoj kosi.
Sve je trajalo lagodno, mjesec je izlazio i ulazio u mirisne odaje Bečanke dok Carevina ne zaposjede Bosnu s namjerom da je privede pameti i, kako su oni tvrdili, spasi od sifilisa. Mentor je poodavno smišlјao kako da se osveti Mjesečaru, i dobro mu dođe Bosna. Uredi da se prebaci u vojnu službu i tako se zadesi u bilećkom logoru.
Nije mu pomogla priča kako je mjesečar i da je to u njegovoj porodičnoj tradiciji, da ne zna kada i kuda po noći hoda, jer niko ne smije da ga probudi, opasno je, može mu se dogoditi da tako uđe u tuđu teritoriju, da ga na pravdi boga ubiju. Po kazni je u bilećkom logoru, a pričalo se da, kad hoće da kazne vojnika, daju mu izlaznicu u grad.
Veću kaznu nisu mogli da izmisle, jer u gradiću sa desetak kuća i nekoliko važnih objekata koji su smišlјeno izgrađeni da naglase ćesarovu vlast, nije bilo dama, osim onih u malom kupleraju, što nije odgovaralo njegovom nivou. Patio je sve do noći kada s verka iznad Mrežice ugleda mladu čobanicu kako traži odbjeglu kravu. Goveče ko goveče, ne zna za granice, pa čobanica upade u carevinu, pravo u ruke Mjesečaru. Što od straha, što od neznanja, zalјubi se u stranca i dozvoli da je objeručke prihvati. Vrijeme je prolazilo, a Mjesečar se danju uvlačio u knjaževinu sve dok čobanica nije nestala sa granice. Tražeći je nabasa na dječaka. Dugo su se sporazumijevali, i da ne pomenu ime, dječak ne bi znao šta ga pita. Kako da mu objasni da je traži? Ponavlјao je ime i rukama pokazivao, kao da je traži. Dječak shvati i reče: “Da. To je moja tetka.” Sav srećan Mjesečar požuri da mu objasni zašto je traži: “Ja jebala tvoja tetka.” Dječak skoči i otrča, a Mjesečar sačeka da se čobanica pojavi. Kad ono – dva Crnogorca!
verk
Niko nije znao šta je zadesilo glavnog nadzornika svih fortica prema knjaževini.
Niko ga nije ni tražio. Komanda je vjerovala da je zalutao i pao u neki ambis, a ona dva Crnogorca se dokopaše planova utvrđenja. Osamnaeste su prvo napali i oplјačkali verkove, a zatim logor. Nije im bilo ni teško jer se Austrija povukla bez ispalјenog metka.
Kasnije se čulo kako je Mjesečar učestvovao u švercu preko Trebišnjice.
Noću je pomagao nekom muslimanu da kod Mistihalјa čamcem prelazi u Crnu Goru, prevozi duvan, kartice, šećer, brašno, začine… Mjesečar je nestao bez traga, a bilećki trgovci omoćali i nakon rata počeli da grade kuće oko Obilića vijenca. Čak je ostao i recept za “zaher” tortu, koju su kasnije nudili u pansionu, u kome se mogao igrati bilijar i slušati muzika sa prvog gradskog gramofona na ručni pogon.
Slobodna Hercegovina