ANA ANĐELIĆ: U čarobnom svijetu dječijeg pozorišta

Bilo da igra za djecu ili odrasle, u mjuziklu, drami, lutkarskoj predstavi, kao Kristina, Vendi, mama koza, učiteljica Lana, vještica Groza, Mitil, Atina ili Kalipso, Trebinjka Ana Anđelić u pozivu glumice jednostavno uživa. I tako već 13 godina, koliko je stalni član Dječijeg pozorišta Republike Srpske u Banjaluci.

Ne viđamo je često na TV ekranima i bioskopskim platnima. Ana svoj san živi na drugom mjestu. Na pozorišnim daskama dječije banjalučke scene. I prilično je zadovoljna.

„Kad god me pitaju koliko sam i šta do sada igrala, ni nakon ovoliko vremena ne znam da nabrojim. Nije da mi uloge nisu važne, upravo suprotno. Svaka je posebna, na svoj način draga i neponovljiva. Glumu sam odabrala jer to volim, pa mi nema smisla da brojim uloge. Svaku igram s ljubavlju i ogromnom dozom uzbuđenja i odgovornosti“, priča ova glumica, i pamti taj osjećaj prvog izlaska na scenu, iz Osnovne škole, na priredbi povodom Svetog Save, davno u Trebinju.

I već je tada slutila da od glume neće bježati. Od školske dramske sekcije, preko člana amaterskog pozorišta „Slovo“ u Trebinju tokom Gimnazije, prirodno je bilo da stigne i do studija glume. Odabrala je Akademiju umjetnosti, dramski odsjek u Banjaluci. Ušla u uži krug, ali nije primljena. Nije se pokolebala. Upisala je Pravni fakultet, a godinu dana kasnije ponovo konkurisala na Akademiju. Ovaj put sa uspjehom.

„Akademija je u Banjaluci osnovana 1998. godine, a ja sam se upisala 2000. Iz tog razloga i u Narodnom i Dječijem pozorištu većinom su igrali glumci amateri. Moj sadašnji kolega Slobodan Perišić, povezao me sa Dječijim pozorištem. Tada, i sama amater, prošla sam audiciju, i za kratko vrijeme imala prvu premijeru sa predstavom „Vuk i sedam jarića“, u režiji Ljubomira Ralčeva iz Bugarske. I bila sam zaista presrećna!“

U prvo vrijeme studija glume, Ana je i dalje, honorarno, igrala u Dječijem pozorištu. Kasnije, kao diplomirana glumica 2004. godine postala je i njihov stalni član.

„Imala sam zaista nevjerovatnu sreću da sam odmah našla posao i da, evo do danas, radim u jednom od dva državna profesionalna pozorišta u Banjaluci. Mnogo volim Dječije pozorište i predstave za djecu, jednako kao i za odrasle. U Narodnom pozorištu, uz Slađanu Zrnić i Ljubišu Savanovića, igrala sam Kristinu u Strindbergovoj „Gospođici Juliji“, u režiji Đurđe Tešić iz Beograda. Divan tekst i pozorišni komad, ali put me odveo u Dječije pozorište, gdje sam dobila odmah šansu“.

Najviše uloga Ana je odigrala u pozorištu. Uporedo u serijama i studentskim filmovima. U Trebinju je pamtimo iz serija „To toplo ljeto“ u ulozi Enise, „Lud, zbunjen, normalan“ kao suprugu Izeta Fazlinovića, te krajem 2017. godine u epizodnoj ulozi u seriji „Meso“.

„Serija „To toplo ljeto“ je moje prvo profesionalno iskustvo pred kamerama i bilo je doživljaj. Saradnja, kasnije sa Mustafom Nadarevićem, tako velikim glumcem, bila je izuzetna čast. Iza svake svoje uloge stojim, nebitno da li je mala ili velika. U tom kontekstu, pravo je zadovoljstvo bilo igrati u filmu reditelja Saše Karanovića „Oj Krajino“, koji je na „Sarajevo film festivalu“ 2016. godine osvojio nagradu za najbolji studentski film. Izuzetno iskustvo bila mi je uloga Lejle u filmu „Sabina K“, američkog reditelja Kristobala Krusena (Cristobal Krusen), snimanog u Sarajevu prije četiri godine. Iako epizodna, to je moja prva uloga u velikoj produkciji i dragocjeno iskustvo pred kamerama“, kaže Ana, koja to što više igra u pozorištu, a manje pred kamerama, ne doživljava nimalo tragično.

Ana u predstavi „Odisej“

Nije opterećena ni time da li su uloge glavne ili epizodne. Mnogo joj je važnije da je dobar tekst, da reditelj zna šta hoće i ima osjećaj da glumcu omogući malo prostora, za lični pečat. Sebi priželjkuje takve predstave. A kad sve ne mogu biti po toj mjeri, izdvaja one omiljene.

„Orvelova „Životinjska farma“ i „Plava ptica“, u režiji Alekseja Ljeljavskog, izvrsnog i meni lično najdražeg reditelja, predstave su koje uvijek stavljam na prvo mjesto. Sa „Životinjskom farmom“ gostovali smo u Beogradu i gotovo cijeloj Srbiji. U Zaječaru na „Danima Zorana Radmilovića“ cijeli ansambl osvojio je nagradu „Zoranov brk“. Ako se zna da se ova nagrada obično dodjeljuje glumcu večeri, a mi smo jedino pozorište koje je zajedno nagrađeno, to dovoljno govori. U najdraže komade ubrajam i mjuzikl „Alisa u zemlji čuda“ u režiji Slobodana Perišića, „Ivicu i Maricu“ i lutkarsku predstavu „Vuk i sedam jarića“, u kojoj sam za ulogu mame koze, na Međunarodnom festivalu u Istočnom Sarajevu, proglašena najboljom glumicom“.

I dok generacije glumaca, kojima i sama pripada, godišnje izvode i po nekoliko premijera, uporedo i stare predstave, spokojni pod okriljem matičnog pozorišta, Ana otvoreno govori i o onoj, drugoj strani medalje.

„Godinama imamo problem jer se u RS malo snima, nemamo dovoljno kastinga na koje bismo se mogli prijaviti. Mislim da nemamo strategiju. Uporno školujemo ljude koji poslije nemaju gdje da rade i tu je disbalans. Izlaze generacije novih glumaca, reditelja, kamermana, dramaturga. Školujemo kadrove za kojih nema mjesta, a nemamo na primjer nikakav fond za film ili slično. Onda je na neki način besmisleno zašto imamo akademiju i filmske radnike? Sad je prikazana serija „Meso“ čija produkcija je privatna, jer je jedna žena, Brankica Janković, osnovala producentsku kuću i svojim sredstvima finansirala snimanje. I to je divno, ali gdje je država jače u svemu ovome? Očigledno kultura nije u prvom planu. Sve se i dalje svodi na entuzijazam“, priča ova glumica.

Mama koza u predstavi „Vuk i sedam jarića“ – nagrada za najbolju glumicu na festivalu u Istočnom Sarajevu.

Po prirodi spremna da prigrli život, sa svim usponima i padovima, uz kćerku Lenu i glumu, Ana kaže, uspjela je da sačuva dijete u sebi, te dane obasja radošću. Sa istančanim instinktom kad da slijedi unutrašnji glas, ne žali za propuštenim glumačkim prilikama, dok je na ostvarenim zahvalna.

„Što sam starija uspijevam fino da posložim stvari. Situacija je takva da često izazove osjećaj tuge, ali njegujem to dijete u sebi, tu radost sa glavom koja priliči mojim godinama. Vjerujem da su određene stvari suđene, i da je tako i sa ulogama, da li ćete ih dobiti ili ne. Nemate nad tim kontrolu. Nemam ulogu koju priželjkujem niti o njoj naročito sanjam. Voljela bih da imam više iskustva pred kamerama. Pozorište je uvijek uzbudljivo i tu sam sigurnija, ali tamo gdje nisam, želja mi je da poradim na vlastitim mogućnostima, da istražujem. Srećna sam jer me još uvijek pred svaku predstavu drže uzbuđenje i želja. Ne igram mehanički, a ako bi se to ikada dogodilo, sigurno bih promijenila posao. Drugačije bi bilo besmisleno!“

Moja Lena, moj vjerni kritičar

U Dječijem pozorištu RS u Banjaluci, Ana Anđelić trenutno igra u predstavi za bebe „Tačka na izletu“, prvoj takve vrste u BiH, komadu „Odisej“, bugarske rediteljke Biserke Kolevske, sa kojim su gostovali u Turskoj, Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, te osvajali nagrade na međunarodnim festivalima. Najnoviju ulogu, učiteljice Lane, tumači u predstavi „Orlovi rano lete“, Branka Ćopića, u režiji Juga Radivojevića, koja je premijerno izvedena prije mjesec dana u Banjaluci.

„Prilično draga lektira i uloga. Vraća me u djetinjstvo. Sa Jugom sam sarađivala i 2009. godine u „Petru Panu“. Bila sam Vendi. Uživam da igram za djecu. A najsimpatičnije je kad me nakon predstave sačeka moje dijete. Lena je pravi, iskreni kritičar i na tome joj kao mama kažem hvala. Imam fino, dobro i pametno dijete sa kojim se može sve dogovoriti“.

Branim boje Hercegovine!

„U Trebinju sam rođena, ovdje su mi porodica i dosta dragih ljudi sa kojima sam rasla punih 19 godina. U Banjaluci sam diplomirala, zaposlila se, rodila dijete. Već 18 godina, skoro pola života, živim u Banjaluci i gotovo svi prijatelji su mi tamo. Pa ipak, Trebinje je na prvom mjestu i još uvijek sa godinom prednosti spram prestonice RS. U Trebinje jedva čekam da dođem, a opet se radujem i povratku tamo. Gore branim boje Hercegovine kad neko napadne, iako sam svjesna da nije sve ni u Trebinju idealno. A opet ovdje, ono što kažu da ne valja u Banjaluci. I nekako sam napola. Ne mogu staviti ni jedno ni drugo na prvo mjesto. Ponekad se pitam gdje pripadam? Ali jedno osjećam. Bez Trebinja ne mogu! Ovo sunce, miris mora, plavo nebo, čini se da je tako samo ovdje! Zato za vrijeme ljetnje i zimske pauze u pozorištu, redovno dođem i kući u Trebinje. I meni je onda divota!“

 Žalim što češće ne igramo širom RS

Vještica Groza u „Ivici i Marici“

„Kad je riječ o dječijim predstavama mislim da potcjenjujemo djecu, šta i koliko mogu da prihvate i shvate. Nekad nije toliko bitno da sve što nudimo razumiju, jer će djeca suštinu sigurno izvući. S tim u vezi mnogo volim saradnju sa bjeloruskim rediteljem Aleksejem Ljeljavskim. On je dokaz da se dječije predstave mogu raditi veoma ozbiljno, a ne isključivo sa notom zabave. I tada znamo da kroz pozorište radimo na obrazovanju i nudimo nešto ozbiljno i poučno. Presrećni smo što djeca u Banjaluci redovno dolaze na predstave i sale su uvijek pune. S druge strane, žalim što i u ostatku Republike Srpske nije tako. Gostovali smo u Trebinju i drugim mjestima, ali to nije dovoljno da svakom djetetu prikažemo ljepotu pozorišta. Time bismo radili i na pozorišnoj publici i kulturi te vrste življenja. Ali svakako na kulturi uopšte, koja nam je svima prijeko potrebna. I te kako sam svjesna da teško živimo, ali svejedno mislim da država bez adekvatnog obrazovanja, a naročito kulture, onog što duši treba, lijepog, što nas oplemenjuje, nema neku budućnost. Šta će nam onda preostati? Čemu da se nadamo?“

Maja Begenišić/Glas Trebinja