Bilećka trilogija: Karta za Goli

trilogija
Bileća je od tada pa u narednih nekoliko godina bila sva u nekom mobilnom stanju, grču i groznici, u obračunima i strahu. Bila je to borba za goli opstanak i nada da će sve jednom proći. Udba je postala novo božanstvo moći i straha, “bog i batina”, s jedinom razlikom što se Bogu možeš moliti, a Udbi ne: nju moraš slušati, ćutke i bez pogovora primati sve što od nje dolazi.
Pozdrav što ga je svojevremeno koristio majstor Jovo Skočajić “Usta te paradna…” posebno je zbunjivao majora Udbe, čije je sjedište bilo smješteno u kući Vukoja, između kuća Čorlije i Dimića, a preko puta Jovove limarske radnje. “Kako i kome smije da pominje paradu? Usta su radna kao i narod. Nema podjela. Limar ne zna šta govori. Moraće se to jednog dana provjeriti”, gunđao je major tog novembarskog prohladnog jutra daleke 1948. prolazeći pored Jovove radnje. I dok veseli limar nije ni slutio šta mu se jednog dana može desiti ako nastavi da pominje narod, daleko teža sudbina zadesila je mnoge za neku izgovorenu riječ gdje se pominju narodne vođe, a često čak i za neizgovorenu riječ. Bilo je to vrijeme Informbiroa u kome je major isljeđivao brojne bilećke građane i slao u mostarsku Ćelovinu, a oni dalje na Goli otok. Bilo je to stanje grča koji je ovu varoš stezao nekoliko narednih godina jer je Udba svoje doušnike postavila na mnoga mjesta da budno prate svakog pojedinca. Dovoljno je bilo da s prijateljem popiješ kafu i da pri tom ne potvrdiš njegovu priču, ili da te navuče na priču, već si postao sumnjiv, a potom prijavljen i uhapšen.
Bilo je to vrijeme kada je pomor Informbiroa pokosio mnoge moje komšije i nikada nisam zaboravio strah koji se tada uvukao u kosti ljudi.
Ta kuća preko puta limarove radnje u kojoj je major boravio od ranog jutra pa do kasno u noć bila je poprište torture, mučenja i priznanja. A nekad je tu trajao život u igri i zabavi. Kuća je bila vlasništvo porodice Vukoje, povratnika iz Amerike, gdje je u prizemlju svojevremeno bio Pansion, upamćen po dvojici inženjera, Čeh i Mađar, koji su radili u Malom logoru. Tu su igrali bilijar i uživali jedući “saher tortu”.

popara
Danas nema te kuće, ali ostalo je tužno sjećanje na jedno samoubistvo koje je tada potreslo cijeli grad. Niko, međutim, to nije smio ni da primijeti, a kamoli da o tome progovori. Radilo se o Mileni Dangubić-Đurović, vlasnici privatne trgovinske radnje u Poparinoj strani.
„Skini to đubre sa zida“
Za nju je sve počelo baš tog tmurnog novembarskog popodneva kada je u njenu radnju svratio major da kupi neke lične potrepštine. Nije bio ni izustio šta želi, a pogled mu se ote visoko iznad pulta gdje su na zidu visile slike Tita i Staljina. Vilice mu zadrhtaše i onako nabusito naredi: “Skini to đubre sa zida!”
Ona sirota da ne pogriješi naivno je upitala: “Koju da skinem, druže majore?” Kupac ne pazari ništa, već smrknuta čela napusti trgovinu misleći da se ona s njim sprda. Jadna Milena nije ni slutila da je već u tom trenutku kupila kartu za Goli otok.
Vojislav Vojo Gnjato/Slobodna Hercegovina