Bogatstvo i siromaštvo – u svijetu ekstremne nejednakosti

„Bogatstvo i siromaštvo u svijetu ekstremne nejednakosti“ bila je tema posljednje panel diskusije 6. godišnjeg skupa „Teologija u javnoj sferi“, na kojoj su govorili docent dr Vladan Ivanović sa Ekonomskog fakulteta u Kragujevcu, msr Zoran Ćirjaković sa Fakulteta za medije i komunikacije Univerziteta „Singidunum“ i docent dr Nenad Božović sa Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu.

Iako se pitanje neravnomjerne raspodjele bogatstva najčešće problematizuje u perspektivi pravičnosti, za profesora Ivanovića, postojanje nejednakosti između bogatih i siromaših – nužan je uslov ekonomske efikasnosti i prosperiteta svakog društva.

Sa pozicija ekonomske teorije, pojašnjava Ivanović, nejednakost ima funkciju motivacionog mehanizma: pojednica tjera da se trudi, da bude bolji i korisniji i bude nagrađen zato što je bolji i korisniji, kao što je, s druge strane, dodaje on, istorijski potvrđeno iskustvo – da nijedno egalitno društvo, baš zbog insistitanja na jednakosti, nije moglo doći do materijalnog blagostanja.

„Ako date svima jednako – prirodna intencija ljudi biće da će davati što manje od sebe, jer će u ekonomskom prosecu, bez obzira na to šta uložili, svakako dobiti isto. Takva društvo stagnira i propada“, ističe on.

Ivanović napominje da se i bogate ekonomije veoma interesuju za probleme socijalne nejednakosti – iz razloga što se oni nužno prenose u političku sferu: ljudi nezadovoljni svojim socijalnim statusom vrlo često daju podršku političkim opcijama koje nude samo populistička rješenja, a to su rješenja koja ne postoje – lijepo zvuče a u praksi ne funkcionišu, te u konačnici mogu da vode i u razgradnju svih onih pravila koja su te privrede i učinile uspješnim.

On dodaje da se svi ekonomski teoretičari – i oni privrženi slobodnom tržištu, koliko i oni sa simpatijama prema državnom intervencionizmu u ekonomiji – slažu u jednom: lijek za nejednakost je obrazovanje.

„Dakle, ako želite ljudima da obezbijedite uslove da za sebe izgrade kvalitetniji život, ponudite im kvalitetno obrazovanje“, zaključuje Ivanović.

Kapitalistički mitovi ubjeđuju siromašnog da je normalno – što živi kao pas

Za Zorana Ćirjakovića, već i govoriti o obrazovanju u državama koje nemaju ni elementarne uslove za život – apsurdo je, kao što je evidentno da u takvim društvima – koja su toliko siromašna da ne postoji sistem oporezivanja koji bi prihodovao više nego što ona potroše – uopšte nije moguće primjenjivati većinu postojećih koncepata ekonomske nauke.

Ta „evrocentrična težnja ka univerzalnom“ kao ozbiljna sistemska greška svih humanističkih nauka, u slučaju kreiranja univerzalnih ekonomskih recepata pokazuje svu svoju nedostatnost i antidruštvenost – onog trenutka kada se suočimo sa ekstremnim siromaštvom Afrike, gdje surova životna realnost čini nemogućim i fundamentalne političke teorije društva.

Upravo je i to nefunkcionisanje država, smatra Ćirjaković, posljedica političkih rješenja koje su zapadni centri moći u ovim društvima u prošlosti utvrđivali za potrebe kolonizatorskog „sisanja krvi“, kao što i danas, napominje Ćirjanić,  gomila zavodljivih mitova koje kreira kapitalistički establišment sa svojim intelektualnim saborcima proizvodi perverzan svijet – u kojem čovjek u siromašnim društvima prihvata da živi kao pas i radi u uslovima u kojima nije tretiran bolje – od životinje.

Svi mi koji kupujemo ono što jeftina radna snaga siromašnih društva proizvodi – na neki način postajemo saučesnici u tom poretku koji privileguje najgore među nama i u kojem svega dvadeset i šest najbogatijih danas posjeduje koliko i drugih 3,8 milijardi ljudi na planeti.

Vrhunac te perverzije našeg doba, zaključuje Ćirjaković, najposlije je naša spremnost da slavimo monstruozno-licemjerno dobročinstvo ekstremno bogatih koji – valjda što svoje bogatstvo ne mogu sa sobom ponijeti u grob, a zasigurno i zbog smanjenja poreza – osnivaju razne humanitarne organizacije.

Raj na zemlji nije moguć – ali treba sve učiniti da ne bude pakao

Docent dr Nenad Božović kazao je da biblijskim spisima i patristici ne postoji ništa što bismo mogli nazvati cjekolupnom ekonomskom teorijom, ali da postoje određeni impulsi koji su dramatično uticali na viđenja socijalne nejednakosti kroz istoriju čovječanstva.

Kao što starozavjetni afirmativni pogled na bogatstvo, shvaćeno kao božiji blagoslov, nalazi svoje mjesto u temeljima kalvinizma – a dobrim dijelom i ishodište u ekonomskim uspjesima zemljama protestantske kulture, tako, s druge strane, krupnih odjeka u svjetskoj istoriji nalaze i novozavjetni impulsi o djelatnoj ljubavi među ljudima i socijalnoj odgovornosti.

Priča o mladiću kojeg Hristos savjetuje da, ukoliko želi da ga slijedi – proda sve i podijeli siromasima – pokazuje koliko novozavjetna, radikalno eshatološka perspektiva problematizuje materijalno i njemu pretpostavlja bogatstvo duha, ističe profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu.

U tom eshatološkom momentu smještena je i instancija pravde koja će tada biti zadovoljena, a  još starozavjetni Bog kaže „moja je osveta, ja ću je vratiti“ – pa ova perspektiva nužno ukida i pravičnost prava siromašima da nejedkanosti ispravljaju nasilnim otimanjem od bogatih.

Kako i istorija svjetskih socijalih revolucija, napomenuo je Božović, daje značajnih priloga uvjerenju da takva nasiljem krojena pravičnost obično rezultira samo zamjenom uloga – podjarmljenih i onih koji podjarmljuju, iz hrišćanske perspektive proishodi stav da „raj na zemlji nije moguć, ali da treba sve učiniti – da ne bude pakao“.

Rade Savić