Čivija umjesto četkice: Crteži s prve linije

Ovo je priča o Milošu-Mišu Riđešiću, koji je nažalost preminuo 1994. godine u toku Odbrambeno-otadžbinskog rata, u svojoj 46. godini, ostavivši za sobom porodicu, prijatelje, drugove.., ali i crteže na zidovima kuće Branislava-Branka Gojšine u istoimenom selu Gojšina, da svjedoče o jednom teškom vremenu, dobrim ljudima u čudnom okruženju i trenucima zatišja.

Miloš Riđešić je kao pripadnik čete Vojne policije boravio sa svojim saborcima u selu Gojšina, na prvoj liniji fronta, od ljeta 1992. do aprila 1993. godine. Po riječima njegovih ratnih drugova bio je svestran, duhovit, šeret, volio je zapjevati… Nije se razdvajao od kutijice alata za duborez u kojoj je uvijek bila i jedna grafitna olovka. Ako nije rezbario, onda je crtao.

Vlasnik kuće, osamdesetogodišnji Branislav Gojšina, sačuvao je dio tih  crteža na zidu dnevnog boravka i sa radošću nam ih je pokazao. Dok je pokušavao da se sjeti svih detalja te ratne ’92. i ’93 ispričao nam je kako se iznenadio kad mu je prišao pokojni Mišo Riđešić i pitao da li smije da crta po njegovoj kući.

„On je rekao: „Mogu li ja Branko crtati?“ Ja sam rekao: „Slobodno ti, Mišo, crtaj! Iskreno, mislio sam da će sve ovo biti srušeno. Ko je uopšte mogao očekivati da će ovo biti uzgor, da neće biti sravljeno sa zemljom. I onda, u tom ludilu, zašto bih ja nekome smetao i branio, ako mu to predstavlja neki odušak?! Ma neću vala. Crtaj, Mišo i tačka!“, evocira uspomene ovaj diplomirani ekonomista u penziji i tvrdi da mu je bilo jako drago kad je vidio da u survosti rata postoji čovjek koji ne želi da devastira njegovu kuću već da je uljepša.

Po završetku rata, Branko i njegova supruga Olga su očistili kuću. Okrečili je, obnovili dvorište i baštu, ali su i odlučili da sačuvaju dio Mišovih crteža.

„Mnogi su mi govorili što ovo ne prekrečiš, a ja nisam mogao. Ostavio sam ove iza vrata. Ne dam nikome da ih dira. Koliko ima da je rat prestao, a ja neću ruku da pružam na to. Mnogo sam Miša cijenio. Umro je mlad, a meni ovo ostavio. U skorije vrijeme i ne mislim krečiti. Neću ni crteže sklanjati. Jedino sam, možda, trebao razgovarati sa ljudima iz crkve, da vidim šta oni kažu. Da li je grijeh dizati ili ostaviti? Razumijete?! Ulazili su ovdje brojni vojnici, i dok je on crtao i poslije kad je premješten odavde pa i kad je umro. Niko od vojnika to nije dohvatio pa neću ni ja“, nastavlja naš razgovor dugogodišnji direktor trebinjske Pošte i upućuje nas da potražimo Mišove saborce, jer „oni sigurno znaju više detalja“.

Miloš Riđešić

„Ko god ga je znao, morao ga je zavoliti. Takav je čovjek bio Mišo Riđešić. I u žalosti i u radosti. Došli smo u Gojšinu u ljeto 1992. godine i ostali do proljeća 1993. To je bila brigadna četa Vojne policije. Mišo nam je bio četni starješina. Komanda čete je bila u kući Branka Gojšine. Pošto je pokojni Mišo bio vezista stalno je bio u kući, pored telefona, a zaista je bio svestran, divan i nadasve rukat čovjek… I tada je, u trenucima odmora, zatišja, crtao i to najviše ponoći. Prvi crtež je nacrtao na zidu pored prozora. Ne znam kako je došao na ideju da crta, ali je nacrtao jako mnogo i to najviše svetitelja. Cijela prostorija je bila u crtežima. Vođeni Mišovom idejom i neki drugi su tu pokušavali crtati, ali su vrlo brzo odustajali. Mišu je u pomoć priskakao Spaso Rosić, koji je bio jako blizak s njim. On je sa Mišom radio duborez“, priča nam Zoran Zubac, jedan od Mišovih saboraca, koji i poslije 25 godina pamti brojne detalje sa zidova kao i jednu skulpturu koju je Mišo izradio od starog panja.

„Svi ti crteži bili su jako lijepi, ali istovremeno možete misliti na šta je ličila kuća kroz koju je za četiri ili pet godina prodefilovalo ko zna koliko vojnika, kuća u kojoj se vatra ložila non stop, a danonoćno kuljao duvanski dim. Sve je bilo začađeno, prljavo. Dežurstvo je trajalo 24 sata. Znalo je sjediti po 20 ljudi. Ti crteži su potamnili, a Olga i Branko su morali očistiti kuću i nije im se čuditi niti im zamjeriti ako nekog crteža više nema“, nastavlja Zubac i ne krije emocije dok nam priča kako kod kuće čuva jednu muštiklu, izrezbarenu, Mišov ručni rad i poklon.

„Mišo Riđešić je imao anginu pektoris i vrlo teško se peo uz brdo i zato smo njega, kao jednog vrlo odgovornog čovjeka odredili da bude vezista u komandi. Tu se dan-noć ložila vatra. Sirova drva pa je prostorija sva zadimila, požutila i pocrnila. Mišu je došla ideja, da na tim zidovima počne da crta. I to zamislite, čivijom. Istinu vam govorim. Čivijom je crtao. Prvo što je nacrtao, bio je manastir Ostrog, slava mu i milost. Onda je nacrtao Svetog Vasilija Ostroškog i kad smo vidjeli da je to ispalo zaista impozantno, dali smo mu podršku i molili smo ga, kako ko slavi koju slavu, da mu crta tog sveca“, nadovezuje se na Zoranove riječi, Milorad Mišo Ninković i uvjerava nas da je pokojni Riđešić sa još većim žarom nastavio da crta poslije blagoslova vladike Atanasija Jevtića, koji je jedne prilike bio u posjeti ovoj jedinici.

Oslikana kuća u selu Gojšina

„Ja ću vam sad nešto priznati, iskreno ću vam reći, da smo mi svi, ujutro kad bi polazili na položaj, stajali pred tim crtežima i molili se. Nećete vjerovati, ali tako je bilo. Nismo imali ikonu, ali smo imali ta mala remek djela. Posebno smo se molili Svetom Vasiliju Ostroškom za spas svih nas. Ja sam ubijeđen da nas je tu nešto čuvalo. Gojšina je svaki dan granatirana. To je bio užas. Gore, na položaju, sve je bilo samljeveno, svaki kamen je bio uništen“, vjeruje i dan danas Mišo da su ih jednim dijelom čuvali i iscrtani svetitelji sa zidova kuće.

Prisjeća se Ninković i da je svako ko je zakoračio u komandu bio oduševljen. Pogotovo kad je Riđešić od kuće donio voštane bojice svoje djece i ukrasio crteže.

Milorad Mišo Ninković

Zoran Zubac

Spaso Rosić

 

„Zaista je to bilo nešto divno za vidjeti, ali sad koliko je toga ostalo ja ne znam. Ne čudim se Branku ako je čisteći kuću prekrečio. Čovjek tu živi. Hvala mu zbog Miša, laka mu crna zemlja, ako je išta ostalo, jer je on to crtao nevjerovatno staložen i smiren kao da oko njega nije rat. Valjda mu je to bio odbrambeni mehanizam, neki vid oduška i skretanja misli kad nam je bilo najteže, a bilo je teško, ma šta teško, ne daj Bože nikome“, kaže nam Mišo Ninković dok mu glas podrhtava sjećajući se kako reče „strašnih momaka, junaka, hrabrih saboraca“ i riječ predaje još jednom pripadniku čete Vojne policije, Spasu Rosiću.

„Pokojni Miloš, u tim teškim vremenima našao je neko zadovoljstvo u crtanju. Inače je radio duborez i sa sobom je uvijek nosio sitni alat kojim je pravio skulpturice. Tačno je da je crtao čivijom, ekserom. Od tragova eksera u kreču i voštanih bojica ti crteži su djelovali kao stare freske. Prvi crtež, manastir Ostrog, slava mu i milost, bio je, kad uđeš u dnevni boravak pravo dole na zidu, lijevo od prozora. Ja sam mu se priključio, zainteresovao je i mene. Nacrtao sam Miloša Obilića. Ne znam da li je to sačuvano ili ne, jer sam bio u dijelu vojne policije koja je u ubrzo prebačena na drugo mjesto. Miloš je ostao i nastavio da crta, a u trenu kad sam ja pošao iz Gojšine već je skoro cijelu prostoriju iscrtao. Niko od nas nije imao ništa protiv što on crta nego je i nas motivisao. Mene prvog. Uz njega sam počeo da radim duborez i time se i dan danas bavim. Izrađujem ikone i radim za manastirsku radionicu“, zaključuje naš razgovor Spaso Rosić, koji kao i Mišo Ninković nikad poslije rata nije kročio u Gojšinu, ali je bez oklijevanja poželio s nama da podijeli uspomene na ratnog druga i dodao: „Iako su bila teška vremena lijepo smo se družili, šalili i eto ostalo je nešto vrijedno – uspomena na svestranog Trebinjca, koji je očigledno imao dobru dušu i dobru namjeru, a kakav je čovjek bio teško je sad objasniti. Kad je umro, svi smo otišli na Zupce da ga ispratimo. I cijelu noć u kući presjedali. Valjda to dovoljno govori“.

Mišova skulptura na kojoj piše: “Gojšina. rat. ČVP. 1992/93.”

Molitva „pred Ostrogom“

„Nas pet – šest se spustilo s položaja u komandu. Stajali smo ispred kuće, oko čatrnje. Samo što smo ušli unutra, pala je granata. Ma to je u sekundi bilo. Raznijelo je ćošu od kuće. Stalno smo govorili da nam je pomogao Mišov Sveti Vasilije. Ma to je strašno bilo. Te 1992. godine kako se granatiralo, ja ni dan danas nemam pojma kako smo mi preživjeli, ali sve više mislim da nas je možda i to spasilo što je Mišo crtao“, ističe Milorad Mišo Ninković koji, iako je dvadeset i pet godina prošlo, ne želi da zaboravi početak ratnih sukoba, odlazak na prvu liniju, vrijeme provedeno u odbrani domovine, gubitak i ranjavanja ratnih drugova… i kao da je juče bilo, tako živo opisuje svaki kamen od Diklića do Jasenice Luga.

Jelena DANILOVIĆ/Glas Trebinja