Deset godina mješovitog hora „Tribunia“: LJUBAV, POŠTOVANJE I POŽRTVOVANJE

Hladno decembarsko veče u Trebinju. Kiša ne prestaje da pada. Pa ipak, u Dučićevoj sali Muzeja Hercegovine svečano i prepuno. U prvom planu dame u crvenim haljinama. Iza njih gospoda u smokinzima. Kao da smo u nekom davnom, zaboravljenom vremenu. Ne, evo nas u 2017. godini, na koncertu Mješovitog hora „Tribunia“, povodom decenije njihovog rada.

Na repertoaru se smjenjuju svjetovne i duhovne pjesme. Diriguje Stojanka Gudelj, uz klavirsku pratnju Boba Vučura. Oboje od početka uz hor. Naročito emotivno bilo je na taktove Rahmanjinove kompozicije „Bogorodice djevo“, izvedene u sjećanje na preminule članove hora, Borislavku Vojičić i Željka Krunića. Kao solisti, nastupaju Marija Ninković, Valentina Mašić, Dražen Čučković i Milisav Sukonjica. Atmosferu upotpunjuju i gosti koncerta, profesori Muzičke škole Trebinje, Jelena Kovačević, klavir i Jelena Rajović, gitara, te kantautor Ranko Slijepčević. Publika je prepoznala sve. Ljubav, želju, entuzijazam, predanost… Aplauzi, jedan za drugim. Sasvim zasluženo!

A trebalo je izdržati i opstati deset godina. Kako reče njihov dirigent, brzo je prošlo! I kad vrijeme tako proleti, na ovakav jubilej, treba se prisjetiti i kako je sve počelo.

Čast najprije pripada Radmili Anđelić, koja je uz hor od reosnivanja, 2007. godine. Bila je prvi predsjednik Hora i Upravnog odbora četiri godine, a i sada se sjeća, kaže, onih mladih ljudi, punih entuzijazma, sa idejom vrijednom divljenja.

„Cijelu priču pokrenula je nekolicina momaka. U julu 2007. godine, održali smo osnivačku skupštinu. Okupili su se mladi ljudi, ljubitelji horskog pjevanja i muzike uopšte, i dogovorili smo se da osnujemo mješoviti hor, pod nazivom „Tribunia“. Poenta je bila da se na taj način formira gradski hor i nastavi pjevačka tradicija, koju je Trebinje uvijek imalo“, prisjeća se Radmila tog perioda.

Želja je, kako kaže, bila da se oformi  hor gdje bi svi imali mjesto da se okupe i iskažu ljubav prema muzici.

Dražen Čučković i Radmila Anđelić

„Bila je šteta da Trebinje nema jedan ovakav hor. U samom startu, na sreću,  prepoznat je kvalitet našeg rada. Opština je imala razumijevanja, izdvojila dio sredstava, a kasnije su nam obezbijedili prostor za probe, koji i sada koristimo. U početku, i to moram da kažem, sa Fakulteta za proizvodnju i menadžment, ustupili su nam njihove prostorije za prvi period vježbanja. Podržala su nas i preduzeća HET i Elektroprivreda, obezbijedivši nam donacije za nabavku instrumenata, nota, da se možemo organizovati. Registrovali smo se krajem avgusta 2007. godine i sa radom smo nastavili sve do danas. Kad smo ovu priču pokrenuli, na nama je bilo da se trudimo i radimo, a da gradu uzvratimo našim nastupima, za trajno nasljeđe. Iskreno, smatram da smo u tome i uspjeli“, kaže Radmila, sopran „Tribunie“, koju doživljava kao drugi dom.

A „Tribuniu“ čine ljudi različitih starosnih dobi, profesija, životnih opredjeljenja, stavova, želja… Uprkos tome, bilo na probi ili koncertu, oni su jedno. Sa istim ciljem, da hor živi i da tradiciju jednog dana nastave neke nove generacije.

Koliko im hor znači, možda najbolje opisuje Dražen Čučković, svojevremeno prvi tenor, a trenutno bas i solista „Tribunie“, koga kolege iz hora svrstavaju u grupu najduhovitijih članova.

„Trebinje ima sreću, zadovoljstvo i blagodet, da ovdje postoje ljudi koji imaju želju da oplemene grad muzikom i ljepotom i da Dučićev grad predstave i sebi i gostima. Što bi starom srpskom riječju rekli, prezentuju svima onima koji imaju želju da čuju, vide i oslušnu dušu Trebinja. Da se gostoprimstvo i gospodstvo pruži široko i na plemenit način, svima koji to žele i traže nekakav muzički kutak. Gdje će svakodnevne probleme ostaviti iza sebe, a srce otvoriti i ponuditi svima koji žele da ga prihvate. Muzika koju izvodimo je široka i raspojasana, šarolika i po izrazu i vrsti pjesme. Nekima je ponekad po mjeri, a nekima i nije, ali na kraju, muzika je jedini čvor koji svakoga spaja. I na kraju balade, budemo svi isti. Oni sa gledalačke i slušalačke strane i mi sa izvođačke“, sa ljubavlju o horu govori Dražen.

U istom tonu nastavlja dalje, i otkriva, zahvaljujući čemu su, tu gdje jesu.

„Mi smo ekipa koja diše jednim srcem. Hor čine ljubav, poštovanje i požrtvovanje. Kada dobro pjevamo, uspjeh je zajednički, kao i poraz. Sve je to sastavni dio nastupa. I života koji smo odabrali. Jer, probe koje održavamo dva puta sedmično, a pred nastup i češće, vremenski gledano, ponekad na životnom časovniku imaju za rezultat, da više vremena posvećujemo horu nego svojim najbližima. Ono što, osim ljubavi prema pjevanju, održava hor, su zdrav duh, atmosfera, šala i pošalica. Nema ljutnje, to je moto i logo. Pošto nas u horu ima svih starosnih dobi, profesija, raznorodnih navika, niko ne zna kada će ga sačekati neko sa nečim, u nečemu, i natovariti mu nešto. Svaka proba je priča za sebe i svaki nastup je poseban. Te stvari čuvamo za sebe i bilo bi nekorektno da te dogodovštine odu dalje od naših sjećanja. U nekom neformalnom druženju da, ali ne i za novine i ne za ovaj jubilej“, govori Dražen, i diplomatski se izvuče, da anegdote, ipak ostanu dio horske porodice.

I iz ugla dirigenta „Tribunie“, Stojanke Gudelj, druženja su najveća pokretačka snaga. Međutim, neke se činjenice, dodaje, ne mogu ignorisati.

Stojanka Gudelj

„Najlakše je nešto početi, a najteže se održati. Vjerujte, sad je teže nego na početku, jer osjećam da treba da napredujemo. Dajemo sve od sebe, ali kao da smo iznova, da se tako izrazim, na početku. Dođu novi pjevači, a oni koji su stekli neko iskustvo, moraju da odu, neko na fakultet, pojedini zbog porodičnih obaveza, djece, zahtjevnog posla…  A ja, kao dirigent, voljela bih da radimo i teže kompozicije, što uvijek nismo u mogućnosti, upravo iz ovih razloga. Ali, da ne ispadne da se žalim, moram reći da je ova ekipa odlična i zaista sam srećna što imam priliku da sarađujemo“.

Ono na šta je naročito ponosna, naglašava, je što se jubilej hora proslavlja sa još jednim značajnim datumom u istoriji Trebinja.

„Ove godine, naš grad slavi 125 godina horskog pjevanja! I u toliko je ovo veče posebno! Spremali smo se i dali, i ovaj put, sve od sebe, da se dostojno predstavimo, čemu ćemo težiti i ubuduće. Bez rada se ne može, i toga se držimo. Istovremeno, nađemo mjesta za druženja i putovanja, jer kad smo svi zadovoljni, onda bolje djelujemo. Ovo je jedan lijep tim i nadam se da će hor opstati, sa mnom ili bez mene kao dirigenta, nije važno. Bitno je da ima onih koji vole muziku i žele da joj se predaju kroz horsko pjevanje“, kaže Stojanka Gudelj, pozivajući ljude sličnog afiniteta, posebno mlade, da im se pridruže.

To je prije sedam godina učinila i sopran, Nataša Tučić, aktuelni predsjednik Hora. A bez obzira na obavezu više, ističe da su svi članovi hora jednaki.

Nataša Tučić

„Kao i svaka dodatna obaveza, ponekad traži veći angažman u odnosu na ostale članove. Međutim, mi u horu, svaku odluku donosimo zajedno. Prvenstveno, jer svi dolazimo zato što volimo da pjevamo i da se družimo. Niko od nas nema skrivenih interesa, ničega iz pozadine što provejava. Stalo nam je da hor opstane, a nastupi budu bolji i kvalitetniji. S pravom mogu reći da je hor napredovao. Imamo širok repertoar, sam zvuk je bolji, rad i vježba se vide, kako vrijeme prolazi. To ne čudi, jer smo tim, pa se ta energija i atmosfera moraju osjetiti“.

Nataša podsjeća na važan podatak da hor, bez obzira na česte promjene članova, za ovih deset godina funkcioniše u kontinuitetu, te da se uspješno bore sa stalnim problemom, nedostatkom muških glasova.

„Kroz hor je do sada prošlo između 50 i 60 članova, a tridesetak je nas koji smo tu u svakom trenutku. Sa nama su od početka naš dirigent Stojanka Gudelj i, naravno, Bobo Vučur, ne samo kao naša klavirska pratnja, nego i kao svestrani umjetnik koji je za nas komponovao i aranžirao brojne kompozicije. Bobo je i jedan od osnivača hora, a ujedno je i naša velika podrška. Grad nam je ustupio prostorije za probe, u Nemanjinoj ulici, ispod Doma mladih, na čemu smo izuzetno zahvalni. Ne mogu, a da ne pomenem članove koji nažalost više nisu sa nama, Borislavku Vojičić, našeg prvog soprana, i Željka Krunića, koji je pjevao bas. Izuzetno nam nedostaju, i kao prijatelji i članovi hora. Nažalost, i to je život“, emotivno i s poštovanjem, Nataša ukazuje i na tužnu stranu života u horu.

Jedna od neobičnosti hora jeste da pojedine dame pjevaju muške glasove, poput Gordane Goce Kovačine.

Gordana Kovačina

„Inače pjevam alt, ali u nedostatku tenora, moram pjevati muški glas. U Trebinju je to tako, jači pol ne želi da nam se pridruži, a ne znaju šta gube. Horsko pjevanje volim još iz djetinjstva. Bila sam član hora, prvo niže Muzičke škole, a potom Srednjoškolskog centra. Nakon rata, pjevala sam u  crkvenom horu „Sveti Vasilije Ostroški i Tvrdoški“, jedno vrijeme bila sam član i Kamernog hora Hercegovačke Gračanice. Na poziv Stojanke Gudelj, prije šest godina, pridružila sam se „Tribuniji“ i nisam se pokajala. Ono što nas sve ove godine spaja i zašto idemo na hor, je činjenica da pjesma opušta. Bude treme i nervoze pred nastupe, sitnih čarki, koje se na kraju završe smijehom. Nakon nastupa uvijek odemo negdje da se proveselimo, opet uz pjesmu. Mene za hor vežu samo lijepe stvari!“

Članovi „Tribunie“, osim što ne mogu bez pjesme i društva s hora, saglasni su u još nečemu – ne mogu ni bez pijaniste i kompozitora Božidara Boba Vučura. Kako nam rekoše, on je nezamjenjiv! A ni maestro Bobo, nema drugačije mišljenje o njima.

Bobo Vučur

„Uvijek sam bio u ulozi aranžera, kompozitora i klavirske pratnje. Zaista osjećam da pripadam ovom horu. Jeste da sam ja profesionalac, a ovo amaterski hor, ali ja sam dio njih. Prije svega, među nama vlada prijateljstvo. Iako se dosta članova izmijenilo, gro hora, od prvog dana, je isti. Druga stvar je, što su iza nas divni nastupi, kao i putovanja. Vrijedi biti dio ovog sastava, i preporučujem svakome ko voli i osjeća muziku, a ima sluha, da nam se pridruži!“

I tako, u srcima publike, ostade još jedan koncert za pamćenje. Mješoviti hor „Tribunia“, ili kako ga često, kad prisvajamo ono što volimo, nazivamo gradski hor, dostojanstveno i s punim pravom, upisa svojih deset godina postojanja. Ni manje ni više, nego na 125. godišnjicu horskog pjevanja u Trebinju. Ostaće upamćeno, na ponos gradu i budućim naraštajima, da je od nekolicine momaka deceniju ranije, do danas, „Tribunia“ uspješno nastavila da njeguje horsku tradiciju u Trebinju, dugu više od jednog vijeka!

Ovako je počelo….

U želji da daju aktivan doprinos naporima da Trebinje vrati staru sliku, kao grad kulture i otvorenog srca, Miloš Čučković, Nebojša Milivojević, Mirko Vuletić, Ljubiša Čučković, Bogdan Prelević i Predrag Milošević, pokrenuli su inicijalne aktivnosti za osnivanje hora, koji bi nastavio tradiciju brojnih trebinjskih horova. Osnivačka skupština održana je 20. jula 2007. godine, u malom amfiteatru HET-a. Skupštinom je predsjedavao Predrag Milošević, a članovi su bili Stojanka Gudelj, Radmila Anđelić, Ljubo Zotović, Dragan Anđić, Bobo Vučur, Milenko Milenković, Mirko Vuletić, Miloš Čučković, Bogdan Prelević i Nešo Milivojević. Donesena je jednoglasna odluka da se hor osnuje pod nazivom mješoviti hor „Tribunia“, izglasan je statut i osnovan Upravni odbor hora. Za predsjednika hora i Upravnog odbora imenovana je Radmila Anđelić, za dirigenta Stojanka Gudelj, a za sekretara Predrag Milošević. Mješoviti hor „Tribunia“, 20. avgusta 2007. godine, dobija i zvanično rješenje o registraciji od nadležnog suda, kao Udruženje građana. Opština Trebinje, prepoznaje važnost aktivnosti i odvaja dio sredstava iz budžeta, namijenjenog udruženjima građana, za potrebe „Tribunie“. Prve probe počinju početkom oktobra 2007. U prvim danima postojanja, hor je okupljao četrdesetak zainteresovanih pjevača. Prvi zvanični nastup imali su na solističkom koncertu Ranka Slijepčevića u Domu kulture, 9. novembra 2007. godine, dok su prvi cjelovečernji koncert održali 10. decembra 2009. godine, takođe u Domu kulture.

Zahvalnost Gradu Trebinju i donatorima

„Nadam se da su svi sugrađani ponosni, koliko i mi, što naš hor slavi ovakav jubilej. To najprije dugujemo Gradu Trebinju, jer su od prvog dana prepoznali važnost ponovnog osnivanja hora, podržali nas i pružaju nam finansijsku pomoć iz gradskog budžeta. Mi dolazimo volonterski, a taj budžet nam omogućava mnoge aktivnosti. Pored njih, značajni su i naši sponzori, preduzeća Hidroelektrane na Trebišnjici i Elektroprivreda. Takođe, beskrajno smo zahvalni što učestvujemo na svim važnim kulturnim dešavanjima u Trebinju i van našeg grada. Od Svetosavske akademije, Dučićevih večeri poezije, manjih manifestacija, do nastupa u Bileći, tradicionalno, za Ćorovićeve susrete pisaca i slavu opštine, u Nevesinju, i svakako u inostranstvu“, ističe Nataša Tučić, predsjednik Mješovitog hora „Tribunija“.

Članovi hora u Pragu

Čokolada za dobrodošlicu!

Članovi hora „Tribunija“ imali su čast da nastupaju i u inostranstvu. Prije šest godina u Švajcarskoj i Njemačkoj – Cirih, Sen Galen i Minhen, na poziv naše dijaspore, gdje su bili izuzetno dobro prihvaćeni. Unutar hora, organizovali su i putovanja za Budimpeštu i Prag, za vlastite duše. Iako anegdote čuvaju za sebe, otkrili su nam samo neke detalje, one djeliće slagalice, zbog kojih je vrijedilo provesti deset godina u horu.

„Od gubljenja po Pragu, u tramvaju, pa nalaženje, zabavljanje vozača autobusa da ne zaspimo dok putujemo…ma svega je bilo. Ali najinteresantnije, bilo je kada smo pjevali u Cirihu. Kako je Trebinje mali grad, ljudi ne očekuju da mi imamo jedan ozbiljan hor, tako su u Cirihu mislili da im dolaze djeca. Da pokažu gostoprimljivost, pripremili su paketiće sa raznovrsnim čokoladicama. A kad smo se pojavili, mi ovako, naizgled ozbiljni ljudi, ostali su zbunjeni. Nismo odbili poklone, naravno. Ko ne voli čokoladu, još švajcarsku?! Bila je to, stvarno, simpatična dobrodošlica. Inače, svako putovanje priča je za sebe. Drže nas, osvježe atmosferu“, naglašavju članovi trebinjske „Tribunije“.

Maja Begenišić/Glas Trebinja