Djed Slavko i baka Darinka Bokić proslavili dijamantsku svadbu: SLOGA GRADI I KUĆU I BRAK

Kad je djed Slavko Bokić iz Krtinja kod Ljubinja oženio baku Darinku Mitrušić iz Zvijerine, daleke 1958. godine, imao je 27 godina, a baka samo godinu manje, ali im je i danas žao što nisu imali svatova, jer je mladi na nepunu godinu prije umro otac, pa njen brat, kao glava porodice, nije htio svatove, već je sestru dao sa prosidbe, o Jovanjdanu, prije 60 godina.

„To se tada gledalo da je familija u žalosti, pa da nema veselja, tako da su me preveli na Jovanjdan, a uzeli smo se sedam dana kasnije, na Savindan, i evo proživjesmo u zdravlju punih šeset ljeta, a da jedno drugom ne rekosmo “ni tamo se“, iako nam nije sve prošlo u veselju, jer su nam dva sina stradala, jedan ko momak u proteklom ratu u Specijalnoj jedinici, a drugi na građevini, ali se on  bio oženio, pa sad od njega imamo unuka i unuku, momak i cura više, ali bogami i dobru nevjestu“, kaže baka Darinka.

I djed Slavko se slaže sa njom da su fino živjeli do rata, dok ne izgubiše najprije sina Gojka, pa onda Žarka, ali su baka i deda izrodili još trojicu sinova – Dragana, Branka i Milenka, te dvije kćerke – Gojku i Koviljku,  pa je kuća opet ostala puna.

„Bogami, mi i danas fino živimo, da nam nije ovih naših rana, ali, fala Bogu, imamo još i jedanestero unučadi i troje praunučadi koje nam je podarila unuka od  najstarijeg sina Dragana, a na putu je i četvrto praunuče, od Draganovog sina koji se nedavno oženio, tako da sad imamo pet nevjesta, četiri od sinova i jednu od unuka i tri zeta, dva od kćeri i jednog od unuke. Ne znamo koji su nam bolji, oni ili naša rođena đeca. Imamo finu slogu i gledanje sa svima, pa smo opet sretni“, kaže djed Slavko.

DJECA SU BOGATSTVO, A NE KUĆA I AUTO

Uzeli su se prije šezdeset godina bez svatova, kada su samo trojica Bokića došli po djevojku, ali su im njihova djeca nakon toliko godina poželjela napraviti pravo veselje, drugu svadbu koja je najprije bila planirana po modernim običajima – u svadbenom salonu, ali su svi saloni na Savindan bili zauzeti, pa su se, šale se ovo dvoje kreposnih staraca,  odlučili za starinsku svadbu, u njihovoj kući na Jasenu, gdje su djed i baba doselili u poznim godinama, a takve su se svadbe, nastavljaju oni sa šalom, i pravile sve do nazad  dvadesetak godina.

„Po mene su došli pješke, ovako – ko preko jednog brda preći, pa su me u Krtinju dočekali svekar, svekrva, tri đevera, tri zaove, puna kuća čeljadi, što je nekad mladim nevjestama bila sreća da dođu u punu kuću, jer je puna kuća čeljadi značila i više ruka za rad, pa se i bolje živjelo“, prisjeća se baka Darinka, svjesna, kako kaže, da su danas druga vremena.

Djed Slavko kaže da razumije kako vrijeme „nešto gradi, a nešto razgrađuje“, ali se ipak ne bi mijenjao za život sadašnjih mladih ljudi, ponajprije zato što ne razumije kako ljudi mogu živjeti sami, što se mladi manje žene i udaju, pa je i njemu samom neobično kada ostane sam sa ženom, iako ga djeca koja žive uglavnom u Trebinju, te sin Milenko iz Dubrovnika sa porodicom, obilaze gotovo svaki drugi dan.

Kaže da se već svikao da sve manje čuje hercegovačku gangu, osim onu na televizoru, ali mu nije jasno kako mladi mogu bez ijedne riječi samo buljiti u te televizore ili u telefone, a da međusobno ne razgovaraju, što se nekada, ni u jeku ljetnih poslova, nije dešavalo, jer bi ljudi uz rad pričali i pjevali.

Imali su, kao i svi u tadašnja vremena, pune kuće djece, pa je i kod Bokića bilo četiri brata i tri sestre, a kod Mitrušića šest sestara i dva brata.

„I mi smo onda izrodili pet sinova i dvije kćeri, što je bilo naše najveće bogatstvo, iako se već u vrijeme kada smo se uzeli postala moda da se ima po dvoje, troje ili rjeđe četvero djece. Sad je sve više moda jedno ili dvoje, jer ljudi misle da su bogati ako imaju dobru kuću, dobra kola i malo đece, što ja mislim da nije bogatstvo“, kaže baka Darinka.

Djed prizna da je na babu pogledivao i prije nego su se zvanično upoznali na derneku, o Ilindanu u Zvijerini, kad se odvažio da namigne djevojci i tako je krenulo, sve do zime kada je rekao pokojnoj majci da bi je ženio.

„Kad smo nas trojica krenuli u prošnju, sa ukućanima smo ostali od reda da ćemo je dovesti ako ostanemo da noćimo, pa je tako i bilo, isprosili je, noćili u tazbini i sutradan je doveli. Kako tad – tako i danas, nastavili živjeti u slozi tačno ko što onaj matičar kaže – u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi“, prisjeća se deda.

On i njegova Darinka kažu da razumiju i kada se mladi vjenčaju, požive zajedno koju godinu, pa shvate da nisu jedno za drugo i razvedu se, ali im nikako nije jasno kako se danas mladi razvedu nakon mjesec-dva dana, ili nakon samo nekoliko dana, što se priča da se nedavno desilo i u Trebinju.

„E, nije to u Bokića običaj, bilo žensko ili muško. Kod nas se nikad nisu zalijetali u brak, ali se nisu ni ženili pa rastavljali, možda zato što bi o svemu dobro razmislili. Muž treba počitovati ženu i žena muža, pa neće doći do svađe. Mi smo živjeli tako da što sam ja reko, Darinka bi dodala samo „amin“, ali i kad bi ona nešto rekla meni – i ja bi bio za to. E, to ti je sloga, moj prijatelju, ali takva sloga da sam je ja poželio i mojoj đeci i, fala Bogu, vidim da i oni tako žive“, kaže deda Slavko.

Kaže da momak najprije mora znati dosta o curi i cura o momku, od kakve su kuće i kakve su naravi, pa će i sloga biti veća, jer „od dobre kuće moraju i đeca biti dobra“.

U ŽIVOTU IH DRŽI PUNA KUĆA ČELJADI

Krtinje su, kažu, napustili kada je cio taj seoski kraj opustio, krajem 2006. godine, a kako su navikli na seoski život, sin Milenko im je kupio imanje na Jasenu, gdje su bliže svojoj djeci u Trebinju i Dubrovniku, ali i blizu puta, a opet na selu, gdje se još može živjeti lijepim seoskim životom.

Žao im je jedino što zbog starosti ne mogu držati barem jednu kravu ili bilo šta drugo živo.

„Na Jasenu smo sigurniji i da nam djeca mogu doći, jer je blizu puta, pa nas svi obilaze i lako je doći i kumu i prijatelju. Tako se ovdje svi saberu o krsnoj slavi, Svetome Jovanu koji sva naša đeca slave sa nama, pa plus njihovi kumovi i prijatelji, puna kuća. A meni ništa drugo i ne treba nego puna kuća, da se sastajemo i da se obilazimo. Puna kuća čeljadi nas i drži u dobrom životu“, priča dalje deda Slavko.

On i baka Darinka svoje Krtinje ipak nisu zaboravili, pa svakoga ljeta obiđu svoje kuće i svoje imanje, a njihov sin Branko gore još radi i nešto zemlje, da se starina ne zaboravi i da ne zaraste u šiblje.

Najdraže im je, pričaju dalje, da otvore svoje stare kuće, nalože vatru i pristave kafu, pa zajedno zapale i kafenišu, jer i baka Darinka puši, što u njihovoj kući nikada nije bilo sramota da žensko puši.

„Kod nas to nije bilo sramota, mene je pokojna svekrva naučila pušiti, jer je i ona pušila. Mi bi mlađi na njivi radili, čuvali stoku i kad uveče dođi – ona bi nam doranila kavu i cigar, pa mi ni Slavko zbog nje nije htio braniti da zapalim i tako sam se navikla kafenisanju uz cigar. Tako i ja sad najviše volim kad mi dođu sinovi i snahe koji rade zemlju na Jasenu – da im poslije rada skuvam kafu i da je zajedno popijemo i zapalim sa onima koje puše“, osmjehuje se baka Darinka.

Deda se prisjeća da on počeo pušiti sa šesnaest godina i to se najprije krio od oca, a onda mu je sam otac zavio cigar i od tada su pušili zajedno, pa ni svojoj djeci, a ni unučadi, nikada nije branio da zapale.

Nije kod Bokića nikada bilo sramota ni pokazivati svoja osjećanja, pa baka Darinka i danas poljubi djeda Slavka, jer, kako kaže, i danas ga voli kao kad su bili mladi, a tome su i svoju djecu učili da je ljubav ono što ih sve održava na okupu.

Prevalili su Bokići svašta preko glave za proteklih šest decenija i nije im bilo teško ni da od posne hercegovačke zemlje izdržavaju mnogočlanu porodicu, ni da ih školuju, ni da ih u svijet pošalju, pa su se otiskivali i po Rusiji, po Njemačkoj, jedan sin sa porodicom je u Dubrovniku.

„Sve se poteškoće brzo zaborave samo kad se zdravo i veselo, ali kad je počeo rat – tada nam je najteže bilo, jer su jedni bili u svijetu, a jedni po ratištu i na kraju izgubimo Gojka, pa u miru još i Žarka – i tad nam je bilo najteže“, kaže starina Slavko, zamišljeno gledajući u daljinu, vraćajući se u mislima u neke stare dane.

Dodaje da im je najljepše bilo kad su svi bili na okupu i kada su on i Darinka sa svojom djecom stvarali i živjeli od svoga rada, ali od onog težačkog rada, na njivi – obrađujući zemlju ručno, u gori – čuvajući stoku i berući šumu i uvijek se bilo veselo i pjevalo se.

To bi, kažu, danas malo ko od omladine izdržao što su njih dvoje kao mladi radili. Djed bi ručno, bez motorne pile, istovremeno šegao drva i čuvao stoku, a baba gonila na konjima ubrana drva, pa onda malo na njivu, malo oko drugih kućnih poslova, a tek kasnije je došla mehanizacija, motorne šege, kamioni.

Slažu se i u tome da svojim unicima ne žele tako težak život, ali bi im svoju slogu i radost zbog brojnog potomstva rado ostavili u amanet…

Vesna Duka/Glas Trebinja