Dva zemljačka susreta sa Momom Kaporom: ČEHOV IZ MIRILOVIĆA

Najbolje priče o Momu Kaporu napisao je sam Momo Kapor. A ovaj prilog začet je na margini jedne njegove davne opaske u vrelom dubrovačkom ljetu 1976. godine… s potajnom nadom da  će bar fotografije nešto reći…

Ode Momo, odnesoše ga martovske Ide, baš kao što mnogo prije odniješe i Andrića, otelo mi se iz usta polušapatom onog 3. marta 2010, kao reakcija na kratku radio vijest iz Beograda da je u 72. godini preminuo naš poznati slikar, pisac, reporter… I šta sve nije bio…

Ode naš Momčilo, pokoj mu lijepoj  duši, gotovo čuh kako šapću, tu iza dva-tri brda iza mojih leđa, u njegovim bilećkim Mirilovićima, kojima se nekako sve češće vraćao što su mu se godine gomilale, bez obzira na to što mu gotovo nikad onaj tinejdžerski osmijeh nije skliznuo s lica. Bješe taj osmijeh ne samo osmijeh, već djelomično i maska za „čehovljevsku dušu“ što je pulsirala u njemu. Sve češće je pred kraj isticao one mirilovićke korijene (iako rođen u Sarajevu), vraćao se porodičnom stablu… Hercegovini, hercegovačkim pričama i anegdotama – u kojima je često smijeh samo veo ispod koga se izgovara istina, što bi je bilo grubo i nepristojno kazivati ozbiljnog lica. Smijeh je, u stvari, specifični plač čovjekov i nikad do kraja objašnjena potraga za nekim i nečim. Momo, vječiti a jedinstveni  šarmer u tome je imao stila i mjere, takvog stila i takve mjere kakvi se ne daju podražavati, imitirati… Nekima se i zamjerio, neodmjereno bi bilo reći da za to katkad nije bilo razloga. No nije ga to odveć brinulo. „Mnogima bi se dopao da se nisi pokušao svima dopasti“, jedna je od njegovih rečenica s iskustvom sopstvene kože.

U sjećanju mi titra davno dubrovačko ljeto, sedamdeset šeste. Nakon malo udvoričkog intervjua sa Šerbedžijom, koji u liku Hamleta blista na Lovrijencu, hoću nešto oštrije za moj tadašnji list. Momu sa kćerkama Anom i Jelenom zatičem u hladu pred „Ekcelziorom „, glavom im daje znak da idu na kupanje, meni da sjednem.

– Ne mogu vas zvati, Kapore. Za nas je Kapor – Čedo Kapor, revolucionar… Vi ste nam bliži kao pisac Momo, ili samo kao Momo.

– Ti si Hercegovac?

– …iz Ljubinja

– E, kad si iz Ljubinja, reci mi poznaješ li slikara Milorada Ćorovića? … I, pređi na ti. Mi novinari se, zapamti, međusobno nikad ne persiramo, ma štagod jedan o drugom mislili… Pitaj sve šta ti je na duši… A prvo,  posluži se salatom, dok konobar ne dođe…

Kula u ljubinjskom selu Ubosku

Odgovoreno mi je na svako pitanje. Velika kaseta u velikom  magnetofonu  stigla  do kraja… Ostali smo potom još dva i po sata, pojeli još po dvije velike porcije salate, s tim što smo polovinu od tog vremena ćutali… Jer, Momo je za sto doveo “bivše visoke zvaničnike” Antona Vratušu i Ivu Vejvodu (starijeg), i u laganom ćaskanju projedrili smo kroz  diplomatske priče od Brazila do SSSR-a, od Rija do Moskve, kroz poratne godine Tanjuga… Mnogo više, ponavljam, slušajući, nego pitajući (jer ko ne zna da sluša, ne zna ni da pita). Vratuša je poslije otišao u hotelsku sobu, na popodnevni odmor, Ivo se otpravio ka hotelskoj plaži… a mi smo gledali u igru hiljadu sunaca na uzbibanoj morskoj vodi… zapadajući u sijestu… I,  nikad iz ovih razgovora nije objavljen ni redak.

Ispraćajući me preko Ploča, Momo će:

-Što se mene tiče i tvog intervjua, možeš odmah sve da prekucaš i pustiš…Treba, međutim, da znaš: u Bosni me ne vole. Ne podnosi me, u stvari Hrvoje Ištuk, (ondašnji visoki politički funkcioner), pa bi ti mogao praviti probleme… Ne sviđa mu se jedna moja drama, tu je sav razlog nesporazuma… Mlad si, ne znaš ti te zakulisne igre… Meni neće ništa. Ti… razmisli… Proceni.

– Potrošio sam ti vrijeme?

– Pusti sujetu… Dođi  sutra, u isto vreme, na salatu, pa ako nam izroni ko zanimljiv… Mnogo nam je lepše da slušamo nego da pišemo. Ionako znaš da se nama kontinentalcima, čim odozgo s Ivanice spazimo more sve lepe reči i inspiracije prsnu kao mehur od sapunice; pred velikom vodom čovek, što su znali još stari Grci, mora da zaćuti… Pisaćeš kad se vratiš kući.

Sutradan nas je i Ana (njegova kćerka) „slikala“, prošetali smo i Starim gradom…

Koju godinu kasnije u jednoj beogradskoj reviji tekstovi bi nam se kadgod „gledali“ na susjednim stranicama… ali nismo se sretali…

Ne, nisam ja neko ko ga je znao, poznavao, drugovao, ali jesam ga pitao je li tačno da je Andriću nosio svoju knjigu na čitanje, pa mu ovaj uzvratio:  „Mladiću, dobro crtaš!“

Smijao se. Dodao da je tu pakosnu priču čuo stotinu puta. Kazao da je svojevremeno u školi sjedio u istoj klupi u kojoj je nekad sjedio Andrić… Pokazao sam mu njegove (Momine) fotografije što sam ih napravio prije susreta. Kad već  hoćeš, onda  ću ja tebi reći:

– Ljubinjac, poprilično dobro „slikaš“!

Na ovim  fotosima je sve i završilo…

 

Onda, mnogo, mnogo kasnije… u Ravangradu bačkom, u Somboru, ponovo se sretosmo. On i Matija Bećković krenuli na otkrivanje spomenika Jovanu Dučiću pred Učiteljskim fakultetom, pa omašili jednu ulicu. Moja malenkost obavljala je već treću godinu dopisničke dužnosti iz Vojvodine, te upoznala i taj grad…

Ponovo se predstavljam. Glupo je smarati čovjeka,  čak i tako pamtljivog, kakav Momo Kapor stvarno bješe, pitanjem sjeća li se možda mladog novinara iz davnih dana.

– Odakle si? – opet će.

– Iz Ljubinja, i sad znam Milorada  Ćorovića – preduhitrim ga.

– Dobro, Milorada… A kad si iz Ljubinja, znaš li gde je Komadova kula? Bio sam u njoj s onim mojim Bilećanima, borcima…

– Kao da sam te čekao… Kula je bila u vlasništvu mog pokojnog tetka i tetke… Najočuvanija je to kula iz turskog vakta u istočnoj Hercegovini…U njoj sam kao dječak prespavao desetine ljetnih noćiju, u Ubosku je…

Ti sve znaš, Matija će Momi u svom stilu, a ni ovom čojeku nije mane…

Znamo mi  Matiju, njegovu duhovitu poluozbiljnost, bješe to tek da se uz smijeh prekrati put do bronzanog Jovana…

Ne bjeh u Bileći 1999. kada su mu za „Uspomene jednog crtača“, na Susretima proznih pisca, dodijelili nagradu  „Svetozar  Ćorović“  (a i njegov prijatelj Milorad je korijenom od tih Ćorovića).

Pričahu mi poslije Bilećani, oni što su ga bolje poznavali, kako je kao školarac često dio ljeta provodio u Mirilovićima, rodnom selu oca mu Gojka, postajaše mi jasno otkud svako malo, posebno u novinskim pričama, izniču Viduša, Zvijerina, Dola i slični lokalni toponimi. No, to je tek djelić Mominog kosmosa, jer neko bi razložno kazao da sa istom snagom pominje i Njujork, a onda o Beogradu da i ne govorimo… Pa opet iz potaje sujetni egoizam mi poručuje: reci da bi makar za neki studentski rad bila jako zanimljiva tema „Hercegovci u Kaporovom stvaralaštvu“, ne samo Luka  Ćelović, već i ostali koje je opisao ili osjenčio s onim čuvenim majstorstvom za detalj. Ili za onu sjajnu epizodu, i dan danji nerazriješenu, kojim je putem bolje doći u Miriloviće – onim ispod čatrnje ili onim iznad čatrnje!!! Svekolika životna filozofija Hercegovaca stala je tu u samo par redaka novinske priče… Mnogi će vam o Momi kroz uspomene ispričati neuporedivo bolje priče od ove bijedne novinske bilješke, a ne treba zaboraviti i njegovu odu novinama na početku 21. vijeka – kad ih svi napadaju i bučno proriču i prijete da će uskoro zauvijek nestati sa scene… a on ih unatoč tome slavi i voli. Štošta, u stvari, ne treba zaboraviti, ali u svemu neka ostane zapamćeno: najbolje priče o Momi Kaporu ispričao je sam Momo Kapor. One su u njegovim knjigama, u svežnjevima starih novina (“Bazar”, Nin, “Politika”, “Duga”, “Start”, “Frankfurtske Vesti”, ratna izdanja bilećkog “Hercegovca”…) u kojima je i sam predano rintačio, dajući, barem svojim prilozima tom grubom industrijskom proizvodu – neponovljivu blagost i meki šarm; na način kako to, evo, više niko ne umije, svih ovih osam godina otkako nas je zauvijek napustio.

Hm, ne bih vam sigurno, ni u ovom trenutku ovo pričao da preda mnom ovih meteorološko prevrtljivih martovskih dana 2018. ne stoji, iz Beograda upravo pristigla, knjiga Momo Kapor “Mali ekran”, na čijim je koricama njegova slika sa Ivom Andrićem (obojicu rekoh odnesoše neke martovske Ide) i gdje naknadno otkrivam s kojim je umijećem i proročkim vizijama pisao o televiziji, nazivajući je “lepuškastom vešticom, koja tako brzo stari i tako iznenađujuće postaje mlada”. Znao je to Momo bolje od  nas ostalih – pisao je drame i za taleviziju i za radio (poput one što sam je nedavno slučajno čuo u nekoj od brojnih repriza na Radio Beogradu 2 “Kiša na putu za Ankaran”) zadržavajući u njima svoj neponovljivi šarm i čehovljevski duh prividne lakoće, a duboke misli. Uostalom, kao o već pominjanoj anegdoti o boljem putu do Kaporovih kuća u Mirilovićima.

A kako mi je onog davnog dubrovačkog jula zagolicao taštinu rečenicom da navodno  dobro „slikam „, evo nekih od tih „slika“ da malo dopune riječi, kao što je to u novinama običaj. Pa makar to sa “slikama” i bilo kurtoazno izrečeno.

Glas Trebinja/Žarko Janjić