TREBINJE | Udruženje žena „Vasila“ u Trebinju postoji skoro osam godina, a okupila ih je želja - da oživljavanjem ručne radinosti od zaborava otrgnu nasljeđe naših baka. Sve što naprave je unikatno i u dosluhu sa tradicijom, naglašava Sena Đurica, predsjednik ovog udruženja.
„Sve što radimo potkrijepljno je istorijskim činjenicama. Nepunu deceniju motiviše nas ljubav prema ručnom radu i želja da novim generacijama približimo ljepotu starina, kojima je naše podneblje izuzetno bogato. Naročito volimo da se bavimo rukotvorinama koje su izrađivale žene od davnina, prenoseći tkanjem ili vezom dio naše tradicije“, ističe Đurica, odnedavno vlasnica priznanja beogradskog Udruženja „Etno mreža“ za izradu originalne tkanice sa ženske hercegovačke nošnje.
„Zahvaljujući pravoj tkanici, staroj više od stotinu godina, koju sam dobila od Trebinjke Dare Golub, napravila sam svoju. Tkanje, iako veoma zahtjevan posao, mene opušta, a posebno me raduje što sam u mogućnosti da moju tkanicu utkam na tašni ili haljini, kao moderan detalj sa prizvukom prošlih vremena“, kaže Đurica.
Rukotvorine udruženja „Vasila“ pronašle su mjesto na skoro svim kontinentima. Neopterećeni našim predrasudama prema svemu što je tradicionalno i folklorno, upravo su stranci prvi prepoznali da štošta od umijeća naših baka može biti - autentičan modni izraz i u 21. vijeku.
„Australijanac, oduševljen našom kravatom od tkanice, odlučio je da je kupi. Kapa zavrata, koju u Trebinju samo mi ručno pravimo, danas je u Japanu. Čobanske torbe, odnosno čobanice, otputovale su u Italiju i Francusku. Kupile su ih djevojke umjesto ruksaka, kao zgodan modni detalj, a ćurdiju je odnijela jedna Ruskinja. Upravo naša ćurdija danas ne mora isključivo da služi za folklor, što su prepoznale djevojke iz inostranstva“, priča Sena.
A hercegovačka gradska nošnja, takođe njihov ručni rad, nalazi se u Beogradu. Ni manje ni više – nego u gardaroberu kraljevske porodice.
„Ova nošnja kupljena je kao poklon princezi Jelisaveti Karađorđević, kojom se oduševila, te poželjela da nas upozna. Bio je to nezaboravan susret!“
Vještina i domišljatost naših baka ostaje neiscrpna inspiracija za vrijedne ruke žena „Vasile“ - i onda kada izrađuju odjevne predmete za svaku priliku, pa i onu posebnu.
„Prije pet godina na molbu jedne naše sugrađanke, sašile smo prvu vjenčanicu od platna sa ručno naheklanim detaljima i etno motivima. Jednu smo isheklale, a ponekad u vjenčanice utkamo detalje sa hercegovačke tkanice. Pored Trebinjki, u našim vjenčanicama udavale su se i djevojke iz Foče i Prijedora“, kaže Sena Đurica.
Osim što je radni prostor, u ovoj radnji, jedinoj te vrste u Hercegovini, čuvaju se brojne starine. Za osam godina rada, sakupljeno je raritetnih predmeta naše tradicionalne nošnje - dovoljno za mali etnografski muzej.
„Mnogo toga smo dobili: originalne djevojačke torbice, srmu-nit za tkanje ili vezenje, koju danas ne možete nigdje kupiti, originalni burundžuk od bijelog tila, star preko stotinu godina i ručno vezen, nošen ispod ženskih kapa. Čuvamo i nošnje 'čobanice' šivene od raše /vrsta vunene tkanine/, ali i nošnje bogatijih porodica vezene srmom“, objašnjava gospođa Sena.
Maja Begenišić
