Feljton – pčelarske porodice (1): KAD NEMA DAJ – KAD IMA VADI!

„Ne mogu vam tačno odgovoriti na pitanje otkad ova kuća ima pčelinjak. Jedino vam mogu reći da je đed Miloš imao pčelinjak tu gore, iznad porodične kuće, otac Jovo ovdje pored, ja eto tu po čitavom vrtu, a sad je i moj sin Siniša nastavio i sve se to dešava u krugu od 50 metara. Uvijek je u porodici bio jedan koji je radio samo o pčelama, a ostali su svi imali neki drugi posao. Pričao mi je đed da su, kad je on bio mladić, negdje 1875. godine ovdje na Cibrijanu ostali bez pčela, ali su otjerali nekoliko društava u Leotar gdje smo imali kolibu. Kad su se vratili, našli su te pčele žive i opet su obnovili pčelinjak i nastavili pčelariti“, započinje naš razgovor 91-godišnji Veselin Traparić, koji pčelari čak 71. godinu.

U sedam decenija dugom pčelarskom stažu, Veselin Traparić je po sopstvenom priznanju napravio prekid od jedno šest godina. Četiri godine fakulteta, godinu dana vojske i godina dana rada u Visokom.

O trenutku kad se lično on posvetio pčelinjaku više saznajemo od njegove supruge Mire, koja je očigledno zadužena za smijeh u kući.

„Nije mi rekao da je pčelar. Da sam znala da jeste, ne bih se usudila ni kafu s njim da popijem. Saznala sam kad je bilo kasno. Šalim se naravno, ali vam moram ispričati kad je u Dubrovniku umro neki pčelar, a njegova udovica odlučila da proda društva, Veselin je kupio tri košnice i donio ih u vrt ispod stana gdje smo stanovali u Policama, u ulici dr Levija. Zadužio je mene da ih čuvam da se ne roje, a ja pojma nisam imala šta to znači. I da su se rojile, ne bih znala…. i dalje bih ih čuvala… Tako je počelo“, vrlo duhovito evocira uspomene gospođa Mira, koja vas prvo natjera da popijete kafu i limunadu i probate „bakin“ kolač, pa tek onda možete prionuti na posao.

„Pčelarstvo mi je u isto vrijeme bila zabava i lijepa korist, a da bih imao korist morao sam dobro raditi oko njih, mnogo čitati, mnogo se interesovati, biti radoznao, a i vrijedan. Jer, pčela je neshvatljivo složeno biće. Ona kad dolazi na svijet već je projektovana da zna svakog dana šta treba da radi kako bi njena priroda opstala i kako bi njena zajednica napredovala. Prva tri dana ona čisti sebe, naredna dva dana hrani najmanje larve mlečom, od petog do osmog dana priprema hranu za starije larve, od osmog do osamnaestog dana pčela obavlja kućne poslove (čišćenje košnice, krpljenje košnice,…) da bi im tamo negdje oko 16, 17. dana narasle mliječne i voštane žlijezde i počele lučiti vosak. Naredna tri dana čuvaju košnicu, a poslije 20. dana postaju izletnice i počinju letjeti u polje. Tako se kod pčele sve odvija onako kako je predviđeno pa ispada da je pčela mali motor koji radi prema onome što je projektovano. Treba napomenuti i da je karakteristično da je prva polovina godine kod pčele naklonjena brzom razvoju pčelinje zajednice, a druga polovina godine – sakupljanju hranu za prezimljavanje“, nastavlja Veselin Traparić, profesor matematike koji je penziju zaradio u Industriji alata Trebinje kao jedan od rukovodilaca.

Danas u pčelinjaku porodice Traparić preovladavaju košnice poznate kao Jovanovićke, ali nije oduvijek bilo tako. Od Veselina saznajemo da su prve košnice koje on pamti u pčelinjaku bile Dubine i Štičarice (Dubina je bio izdubljeni komad debla crnograba dužine 80 cm. U Dubinu su se unakrs stavljale dvije daske gore i dvije dole; prim. aut.). Zatim je njegov pokojni otac kupio jednu košnicu Jugoslovenku koja je sa veličinom okvira 40 puta 20 cm zamijenila Langstrotovu, a onda je Veselin radeći s njim došao do idealne košnice.

„Na kongresu pčelara u Osijeku 1934. godine predložena je košnica koja ima tri tijela, a u svakom tijelu po deset okvira. Veličina jednog okvira je 40 puta 25 centimetara. Ta je košnica procijenjena kao najbolja na jugoslovenskom, ondašnjem kraljevskom prostoru, i nazvana je kongresovka. Ovu košnicu je Jovan Jovanović, školski nadzornik, koji je ujedno 14 godina bio odgovorni urednik ‘Pčelara’, prvi lansirao. U gradnji mu je pomogao jedan profesor sa Više pedagoške škole u Beogradu. Ta košnica se meni posebno svidjela, jer sam pročitao da je za jednu dobro razvijenu zajednicu potrebna površina saća od minimalno 280 kvadratnih decimetara. Košnica sa tri tijela daje 300 decimetara kvadratnih. Ta košnica je kod nas ostala do dana današnjeg i to je Jovanovićka. Ona jednim dijelom zamjenjuje Dadan-Blatovu košnicu, ali je malo lakša i pogodnija za rukovanje. Prava Jovanovićka ima deset okvira, a ne dvanaest“, podsjeća nas suprug Mirin, otac dva sina i djed šestoro unučadi, na istorijski razvoj košnice.

U desetoj deceniji života, vrlo jasno, precizno i koncizno Veselin Traparić pripovijeda o pčelama. Dijeli savjete šakom i kapom. Napominje šta mu se pokazalo kao dobro, a šta kao loše iskustvo i tvrdi da se u pčelarstvu pojavljuje onih „nesretnih“ deset godina koje upoređuje da Biblijskom pričom o potopu i dodaje da u tih deset godina jedna godina nije dala ništa, ali su dvije dale po dvadeset kilograma, a one ostale – između jednog i petnaest kilograma pa prosjek izlazi negdje desetak kilograma i tvrdi Traparić – „sa desetak kilograma s godine na godinu može se fino živjeti“.

 Najveći problem svih pčelara danas je bolest poznata kao varoa. Sjeća se dobro Veselin da se ona na našim prostorima pojavila u Danilovgradu 1967. u godine.

„Godine 1974. mi, trebinjski pčelari, išli smo u Mostar na predavanje o varoi koje nam je držao čovjek koji je samo iz knjiga naučio nešto o varoi. Ni on je do tada nije vidio i sjećam se da nam je rekao da se ona ne može vidjeti golim okom, ali može. Onda nije bilo ni lijekova. Negdje sam pročitao da je nistatin jako dobar i odlučio da ga isprobam. Odselio sam pčelinjak u Budoši i nasuo po njima nistatina i vidio da bježe varoe iz košnice. Toliko ih je bilo. Odatle sam odselio u Gacko i kad sam ih opet doselio ovdje, razmišljao sam u sebi kako sam dobro obavio posao. Jaooo. Kad sam ja došao, sutri dan, bilo je 50 rojeva po ovim šljivama, sve je izašlo, sve… ja pobjegao, nikom ne govorim, ćutim, ne pričam ni familiji svojoj, mrgodan ja … odem sutradan, vidim vratile se, negdje ima pčele, negdje nema… Uglavnom tu sam izgubio jedno dvadesetak matica, ali opet je ostalo dosta“, sa osmijehom se prisjeća i grešaka i muke koju je vidio u borbi sa varoom, ali i trenutaka sreće kad je prilikom posjete bratu, u Francuskoj, kupio lijek za prskanje jabuka, kojim je istrebljivao varou. No, sreća je bila kratkog vijeka. Varoa je poslije nekih deset, dvanaest godina postala rezistentna na lijek.

Osim varoe, Traparić se jednom u svom pčelinjaku sreo s drugom bolešću – mješinastim leglom, ali nije imao veće štete. Ozbiljnije bolesti pčela kao na primjer Američku trulež „sreo“ je jedne godine u Gacku, u selu Lukavice.

„Nešto radim po pčelinjaku, kad dođe čovjek. Fin, prijatan i kaže mi da selim pčele. Velim, pobogu, šta su učinile pa moram ići. Kaže da je Kapetanović, da živi u Sarajevu i da se tu u selu, u njegovom pčelinjaku, pojavila američka trulež. Pitam ga šta će sad. On kaže da ih mora pretresti. Pa velim bili primio koga u pomoć. On jedva dočeka te Mišo Vasković i ja odemo i sve pretresemo. Sutradan mu autobusom pošaljem lijek i sve je uspio izliječiti“, priča nam za nauk ovaj nemili događaj, jer tvrdi da je saradnja među trebinjskim pčelarima uvijek bila na zavidnom nivou. Družili su se, mijenjali informacije, priskakali u pomoć jedan drugom, a Veselin Traparić je dugi niz godina bio i predsjednik Udruženja pčelara u našem gradu i sve ih je savjetovao samo jedno – da ne drže slabo društvo u pčelinjaku!

Traparić ne vjeruje mnogo prirodnim lijekovima kad su bolesti pčela u pitanju. Kaže da je probao sve i svašta, od česna, preko kantariona…. kao što i kaže da se sve bolesti mogu izliječiti sem varoe, ali se nada da će uskoro biti data saglasnost za lijek koji će je potpuno istrijebiti. Prije dvije godine u časopisu „Pčelar“ je pročitao obavještenje da je pronađen lijek koji se u vidu praha stavlja po gram u litar sirupa. To pčela pojede i koja god varoa ujede pčelu ona ugiba.

Na pitanje koliko danas ima društava, košnica, Veselin Traparić spremno odgovara: „52! Bilo je i preko stotinu, ali se moralo smanjiti! Nekad se radilo mnogo. Prodavao sam i rojeve i matice. Želim poručiti svim pčelarima da je Nikot aparat mnogo dobra stvar. Nažalost, kod nas ga malo ko zna koristiti. I ja sam dva – tri puta imao loš rezultat. Prvo, treba znati da je Nikot aparat najefikasnije koristiti u periodu maj-jun dok još ima iole nagona za rojenje u pčelinjem društvu. Prvi put kad sam ga koristio bilo je to u julu. Očekivao sam bar 20 matičnjaka, a bila su samo tri-četiri. Pitao sam se šta se desilo i shvatio da je u pitanju ‘nevrijeme’. Drugi put  sam riješio da to uradim rano i dobio sam trideset matičnjaka i to sve velikih, po deset nanizao u tri lajsne koje sam ubacio. Sve prenio i sve ih pohvatao i formirao matice i tada sam vidio da je to jako dobar aparat i koristan, ali zato treba dobar vid da se vidjela jaja. U aparatu kad su jaja najpogodnije je dići iz matičnjaka onim prenosnikom tek kad je mleč stavljena pored jajeta da od prvog dana bude sa mlečom“, objašnjava postupak dobijanja matica čovjek koji je svoje ogromno znanje i iskustvo pretočio u knjigu “Kako pčelariti“.

U priču se opet uključuje Mira, Veselinova supruga, sa kojom je u braku već 57 godina.

„Knjigu je napisao zbog Siniše, da ga zainteresuje, da nastavi tradiciju“, a Veselin potvrđuje njene riječi.

„Tačno je. Knjigu sam počeo pisati kad sam vidio da sve manje mogu da radim. Odlučio sam da napišem knjigu pa ako Siniša odluči da pčelari da ima sve zapisano. I Boga mi, Siniša se vratio iz Kanade i odlučio da se pridruži. Danas je on glavni, a ja sam savjetnik“, priča nam jedan od najiskusnijih trebinjskih pčelara srećan što je „slatka“ tradicija nastavljena, ali nam i šapatom dodaje: „Ova i 1976. godine. Kako su zamedile?! Možda će ova biti i rekordna!? Te 1976. godine kupljena su dva velika bureta i ove godine su napunjena plus dodatne kante. Dok smo izvrcali, dobili smo četiri kante voska. Siniša je to preprao i onda sam savjetovao i njega, a poručujem i ostalim pčelarima da u to dodaju jedan prema jedan šećera i iz tri ili četiri puta do jeseni vrate pčelama“.

Nesebično dijeli savjete čika Veso, kako ga zovu mlađe kolege, i ne skriva ponos što je stariji sin Milenko, koji sa suprugom i četvoro djece, živi u Francuskoj uzeo godišnji odmor i došao da pritekne u pomoć mlađem Siniši, koji sa suprugom i dvije kćeri živi u Trebinju, kako bi izvrcali med.

„Četvoro starijih unučadi su nam u Francuskoj. Fale nam. Poželimo ih se. Ovdje su nam Dunja i Lea. Posebno je đed slab na Leu koju zove Zeko, a i Lea ‘brani’ đeda svojim zagrljajima. Za sad vole da jedu med, a ne ljute se ni kad pčelice zuje“, uglas zaključuju ovaj razgovor Mira i Veselin Traparić dok nas čika Veso napominje da napišemo da su pčelari medari veliko zlo za pčele te da po njemu, onaj ko ne voli pčele, ne treba ni da pčelari, kao ni onaj koji samo želi korist od pčela.

VRCALJKA SE ZA TO NE PRLJA!

„Jednog ljeta u posjetu nam je došla rođaka iz Srbije koja se danima žalila kako se umorila, jer je u Sremu pomagala ujaku oko vrcanja meda. Siniša je ležao na kauču i čitao knjigu i samo u jednom trenutku upitao: „Pa koliko je to meda?“. Ona je odgovorila: „Pa 150 kila“, a Siniša joj je na to odgovorio: „Mi za to ne prljamo vrcaljku!“ i nastavio da čita knjigu“, nastavlja da niže zanimljive trenutke gospođa Mira.

HANIMANOVA REŠETKA

„Većina pčelara ne koristi Hanimanovu rešetku. Selećim pčelarima ona nije ni potrebna. Kod stojećih pčelara, stacioniranih pčelinjaka, nužno je potrebna Hanimanova rešetka. Ona ima velike prednosti. Prvo: pusti se leglo u nastavak i ona zaleže pet šest okvira u nastavku, stavi se Hanimanova rešetka, matica prelazi u plodište, ima dobar prostor za leženje, a kako u nastavku izlazi leglo, ako ima u prirodi išta, ona sve to puni i ti su ramovi puni k’o oko od vrha do dna“, tvrdi Veselin Traparić i rukom pokazuje na svoje Jovanovićke sa Hanimanovom rešetkom.

STOGODIŠNJACI

Pčelari su stogodišnjaci. To je dokazano u SSSR-u. Kad su naučnici okupili 130 ljudi koji su u tom trenu imali 100 i više godina i ispitivali zašto su doživjeli te godine, utvrdili su da je njih 108 pčelara. Na tu tvrdnju, Traparić dodaje Pitagorinu teoremu koja za pčelare kaže: „Da nisam jeo meda koliko sam jeo, ja ne bih živio onoliko godina koliko sam živio!“

Jelena DANILOVIĆ / Glas Trebinja