Feljton – pčelarske porodice (3): SAMO JAKA DRUŠTVA DONOSE MED

Da je porodica Slavka Boškovića potpuno posvećena pčelarstvu, uvjerili smo se na licu mjesta. U Mrkonjićima, njegovom rodnom mjestu. Ispred kuće, uz magistralni put Trebinje – Ljubinje, na štandu supruga Novka nudi lepezu pčelinjih proizvoda, a u pčelinjaku iznad puta Slavko i sin mu Miloš pčelare.

Slavko – samo u kombinezonu, bez kape i rukavica. Prekidamo ih u poslu. Dok nam ide u susret, vedar, živih pokreta, i pruža ruku, a mi umjesto da kažemo imena, zabezeknuto pitamo: „A oprema?“ Smije se.

„Opremu, kapu i rukavice nosim u zavisnosti od pčele i od paše. Ove godine je pčela bila mirna. Malo kad mi je kapa trebala. Morao sam je nositi samo par dana pred pašu. Tačno je osjetila pašu, a opet sad ste me podsjetili na Zupce. Tamo sam jedne godine selio pčelinjak i jesam li im prišao na 200 metara toliko su bile ljute da su udarale u šoferšajbnu. Dakle, nekad nosim, nekad ne. Ako ti, Jelena, neko kaže da ne nosi nikad-laže. Slobodno tako napiši!“

Prvi susret mnogo govori o čovjeku. Stisak ruke. Doček. Razgovor, na koji je Slavko pristao tek kad smo sjeli i počastili se. Kako i dolikuje domaćinskoj kući. Onda smo i saznali sljedeće.

Rođen je u Mrkonjićima, ali su ga staze života vodile do Žablja pored Novog Sada, gdje ga je rat zatekao. Priča nam kako je istog dana upalio kamion i došao u Trebinje. Javio se u vojsku, gdje su mu mobilisali i kamion. Poslije rata, bavio se mahanikom i u međuvremenu ispunio dječački san.

„Kao mali zavolio sam pčele i pčelarenje sa pokojnim ujakom Slavkom Kuštrovom, takođe, rodom iz Mrkonjića. Bio je veliki čovjek i veliki pčelar. Sjećam se jedne prilike, jako mali sam bio, čuvao sam ovce i dotjerao sam ih iz brda. Ručali smo zajedno i za vrijeme ručka ujak mi je puno pričao o pčelama. Od tog dana je sve počelo. Počeo sam drugačije posmatrati pčele, a igrom slučaja u Trebinju mi je kuća blizu kuće pokojnog Nikole Koraća, velikog trebinjskog pčelara. Kad sam odlučio ozbiljnije da pčelarim, pitao sam njega za savjet: koja košnica je najbolja, koji vosak… On je bio presretan. Otišao je kući i donio mi je LR-ovku i rekao: ‘Ovom Slavko počni!’ i vjerujte svo vrijeme je bio uz mene. Svako veče je dolazio kod mene, a kad sam bio u Popovu čekao bi me uveče do 11 sati ispred kuće, tuda negdje šetao i čim ja dođem kaže: ‘Pričaj šta ima? Kakva je paša? Šta se dešava?’ Onda mu ja sve iznesem, a on me posavjetuje. Tako da sam od đeda Nikole Koraća naučio dosta. Ja sam njegov đak. Sa ponosom to kažem“.

Po sopstvenom priznanju nikad nije isprobavao neki drugi tip košnice. El-erovka je za njega zakon.

„Radim sa tri tijela i matičnom rešetkom. Bježalice koristim prilikom vađenja meda. Bježalice su prava stvar. Inače, mi sav med izbacujemo gore, u treću kocku i kad dođe vađenje, bilo da je bespašni period, jer ako je bespašni period teško ga je vaditi, eto grabeži… Bježalice stavimo ispod tog gornjeg dijela gdje je med i ima dolje otvor na sredini. Recimo večeras stavim bježalicu, a sutra veče vadim med. Mada bi najbolje bilo za 48 sati, a ja obično vadim sutra veče jer nemam kad čekati. Sva pčela, ne sva, ali manje više sva, možda ostane jedna mala šaka, siđe dolje jer dolje joj je matica. Ostane  na ramovima po koja pčela, ali onda uzmeš četku i mnogo brže se odlažu ramovi u kocke i transportuju do mjesta gdje vrcamo. Uopšte nema grabeži. To je strašna stvar za mene. Jedan od najvećih izuma pčelarstva“.

Stari trebinjski pčelar Nikola Korać je kriv što je šezdesetdvogodišnji Slavko vrlo brzo stigao do cifre od sto pedeset košnica. Prisjeća se da je to bilo vrijeme kad su mu sinovi Simo i Miloš prirasli i počeli pomagati. Odmah im je dao po pedeset društava. Danas, ne krije broj društava, ali i tvrdi da tačan broj ne zna.

„U ovom trenutku imamo između 250 i 300 društava. Ne znam, majke mi ni ja tačno koliko imamo. To se svakodnevno i širi i spaja i broj se mijenja. Mislim da ima 300. Evo brojite! Nemam šta da krijem!“

Slavku je pčelarstvo profesija. Od ovog posla živi njegova porodica. I zato mnogo radi, ali i mnogo čita, istražuje po internetu, ide na sajmove, interesuje se, jer je svjestan da „ako želi rezultate, mora mnogo da radi“.

„U proljeće sam skoro non stop u pčelama. Dok ne stavim matične rešetke, a kad to učinim, malo odahnem. Treba radit’, ali treba znati šta radit’. Ti kad otvoriš pčelu od trideset ramova, ti moraš znati od prvog do zadnjeg šta je na kom da bi je složio poslije. Nećemo samo otvoriti da se prozrači i vratiti poklopac. Moraš znati zašto si je otvorio. Nećeš je svaki dan bez veze otvarati. Trudim se da imam jaka društva, jer samo jaka društva donose med! Kažem svima – Nemoj držati jadu u pčelinjaku. Pojačavaj društvo! Najviše radim u proljeće, a kad počne medit’ više je ne diram. Eto samo malo, iz znatiželje“.

Karakteristika ovog pčelinjaka su dvojna društva, društva sa dvije matice. Na pitanje zašto tako pčelare, odgovara – zbog prinosa i objašnjava o čemu se radi.

„Dva društva jedno na drugom. Uvijek. Imam pet tijela jedno na drugom. Pet kocaka. U momentu prebacuješ izletnu pčelu preko Sneglerove daske i leta prebacuješ, jedna zatvaraš, druga otvaraš, ona izletna pčela što je navikla ide dole… Najviše meda sam vadio kad sam to radio. Drugo je društvo u petoj kocki. Dolje da podigneš, nema šanse. To je teško. Dvije kocke odmah se vrcaju. Pune meda, a većinom je bila i treća kocka. Te godine da sam bio iskusniji, sigurno sam još tonu meda mogao izvaditi, da sam znao nego meni mile pune pčele. Trebao sam vaditi med, dodavati prazne ramove, stvarati joj prostor da nosi, a ono pčela nije imala više gdje da stavlja med. E tu sam grešku napravio. To je iskustvo“.

Boškovići imaju seleći pčelinjak. U potrazi za pašom najviše idu oko Trebinja-Mrkonjići, Trebinjska šuma, pa Ržani do, prema Ljubinju, pa Zelengora… Imaji tzv. SMS vage, koje rasporede na tim lokacijama, pa svako veče dobijaju izvještaj šta se gdje dešava. Do sad su prevozili na svojim kamionima, a lani su počeli da prave kontejnere. Iako Slavku pomažu sinovi, svjestan je da prilikom transporta ima problem s nedostatkom radne snage. Zato, javno izriče istinu koja muči sve pčelare.

„Najveći problem u pčelarstvu je naći radnika! Nikad ne bih pravio kontejnere, niti bi se mučio da imam koga naći da mi pomogne pri seljenju. Ma džaba. Ne pitam koliko. Samo ajde. Nosi i tovari. Kaži sam koliko da te platim. Koliko ti kažeš, ja ti dam. Ne možeš naći pa Bog. Ne možeš. Jednostavno neće niko. Niko. Zato sam napravio kontejner i biću miran. Malo je teže raditi, ali šta ću. Nisam imao drugu opciju“.

Anegdota prilikom selenja je bilo i biće uvijek. Prisjetio se ovom prilikom Slavko, kad su im baš tu u Mrkonjićima s kamiona skliznule kocke. Zadrhti dok priča kako se odjednom sve pretvorilo u gomilu.

„Oblak pčele se dig’o. Ne znaš sad koja kocka je sa koje. Te ja, brat, i stariji sin navuci se i skoči, malo ih utišamo i složimo, ali nismo potrefili kocke, koja je sa koje. Ostalo je dosta mrtve pčele… a bilo je i  bježanja… skačeš, vrištiš, one napadaju, ujedaju, ali ideš dalje, nastavljaš. Imali smo takvih slučajeva koliko hoćeš da se otvore košnice. Kako nismo. Skačeš, a ona uz noge“.

Kao i svi pčelari i Slavko Bošković radije priča o rekordnim godinama, kad nije imao kanti koliko je medilo, ali ne bježi ni od onih koje ga bole poput one o Udruženju pčelara u Trebinju.

„I ova godina je bila odlična. Vrcali smo početkom ljeta. Imam još da vrcam. Ne znam koliko će biti. Uglavnom dobro je. Ove godine sam napravio novih devedeset društava i to je dobro. Lani je bila loša godina. Imao sam nešto i gubitaka, jer je radila medljika, a poslije nje je bila suša. Medljika ne valja za pčele. Ona je smrt za pčele. Medljikovac med je dobar za ljudsku upotrebu, ali za pčele je mnogo loš. Poslije medljike pčele ostaju loše, a ne bi pčelar ni smio zazimiti pčele na medljikovcu. Dobro je kad medi, ali se ja lično nikad ne bih poželio medljike i medljikovca. Na medljici pčela donosi med, ali nema polena, a što se tiče Udruženja smatram da mogu mnogo bolje raditi i da moraju bolje. Član sam, kao i veliki broj pčelara u našem gradu. Plaćam članarinu i pitam se zašto nema više predavanja, zašto nam ne obezbijede noviju literaturu, grupni odlazak na sajmove, seminare. Fali nam toga!“

Na pitanje koji med on lično najviše voli kaže: „Mi u Hercegovini ne možemo imati sortni med i zato na mojoj etiketi piše ‘Hercegovački’ med. Na pitanje kupaca od čega je, uvijek kažem: ‘Okle ja znam od čega je!’ Kad medi u brdu, ‘ajde znadi šta medi i na šta pčela ide. Uglavnom gro medenja je zanovet, kadulja ili žalfija, drača, livada … i sve su to kvalitetne biljke, najčešće i vrlo ljekovite zato je naš, hercegovački med, visokog kvaliteta. Dugo sam išao na Sajam u Banja Luku i moram vam reći da je naš med uvijek bio skuplji za dvije tri marke od meda iz Krajine, iz Posavine. Upravo zbog obilja ljekovitih trava“.

Boškovići redovno daju med na analizu. Prošle godine, u Mostaru, na takmičenju regije Hercegovine, u konkurenciji 90 vrsta meda osvojili su drugo mjesto sa 19,93 poena. Sa tim istim medom, išli su i na međunarodno takmičenje u Brčko i osvojili zlatnu medalju.

Objašnjavaju nam kako nemaju problem s prodajom meda. Slavku jedini problem predstavlja Novkina alergija na ujed pčele. Kaže ovo u šali, dok u zbilji tvrdi da mu je mnogo veći problem proizvesti med. Pravi med. Naglašava – pravi med.

„Ne mogu proizvesti kolika je potražnja. A pravo da vam kažem meni je bitno da ovdje na štandu čovjek kupi teglu meda, teglu na kojoj je moja etiketa i moj telefon i da on nju odnese, a kasnije kad bude zadovoljan zvaće i ja ću mu poslati bez obzira da li je Bosna i Hercegovina ili inostranstvo. Ove godine moj med je stigao u Norvešku, Švedsku, Dansku, Italiju…“.

Mada Slavko ima više od 300 društava, tvrdi da se uspjeh pčelara ne mjeri brojem košnica već kilogramima izvađenog meda. On ima oboje. Sad je već došao u fazu koja mu omogućava da od pčela živi i radi normalno. Oba sina je uključio u posao, ali nade za nastavak pčelarenja polaže u jednog Uroša.

„Postao sam đed u decembru. Evo devet mjeseci, ako mi i suze krenu nemojte zamjeriti“, govori Slavko Bošković dok ustaje i rukom pokazuje preko magistrale na pčelinja društva u vrtu: „To su Uroševe pčele. Već ima tri. I dok sam ja živ, novac koji se zaradi od prodaje meda iz te njegove tri pčele, ide na banku. Jer će Uroš nastaviti tradiciju. Za sinove ne znam, ali Uroš hoće!“

Susret s medvjedom

„Dva puta mi je dolazio u posjetu na Zelengori, ali bio je pošten. Razvali jednu i ode. Nije se vraćao, jer mu nisam dao priliku. Odmah sam reagovao i gonio pčele na drugo mjesto. Preklani sam i dežurao. Nisam imao čobanicu i 20 dana sam dežurao dok je medilo. Ove godine se nije pojavljivao“, ističe Slavko još jedan pčelarski problem.

Mrkonjići – selo pčelara

„Bilo je u Mrkonjićima odvajkada velikih pčelara. Nije to bio samo moj ujak Slavko Kuštrov. Bio je tu i Vaso Milutinović, Vidoje Bošković, Jovan Marković i mnogo drugih, a i danas ih ima. Četiri-pet velikih i baš dobrih pčelara“, ukazuje na činjenicu da Mrkonjići mogu biti prepoznatljivi i po agroturizmu i pčelinjim proizvodima, kako su po Svetom Vasiliju Ostroškom, slava mu i milost.

Pomoć Agrarnog fonda

Slavko Bošković u Mrkonjićima nema adekvatnu prostoriju za vrcanje i odlaganje meda.

„Za sad ramove vozim u Trebinje da vrcam, a u narednom periodu planiram tražiti mini grant od Agrarnog fonda kako bi mi pomogli da završim prostoriju za vrcanje meda. Imam ozidano, trebaju mi pločice i malo da se to uredi da bih mogao ovdje vrcati. To bi mi mnogo olakšalo. Nadam se da sam zaslužio ovolikim radom i meni da se pomogne“, na glas govori o svojim željama i nadanjima ovaj vrijedni domaćin, a mi se nadamo da neće još dugo čekati na ovaj vid podsticaja.

Jelena DANILOVIĆ/Glas Trebinja