Hercegovačka pčelarska leksika: I Sizif i kamen na vrhu brda

savo pujic

TREBINJE | Zahvalјujući sticaju raznih događaja i okolnosti – dok se nije pojavila na stranicama “Srpskog dijalektološkog zbornika” (LX) a odmah i u novom, posebnom izdanju – do svojih čitalaca “Hercegovačka pčelarska leksika (na opšteslovenskoj osnovi)” Sava Pujića putovala je gotovo četrdeset godina…
– Dok sam tragao za temom za doktorsku disertaciju – (autor svoje čitaoce obaviještava na prvim stranicama ovog dragocjenog izdanja) – moj profesor, akademik Jovan Vuković, negdje pred kraj 1973, predložio mi je da obradim neku narodnu terminologiju, što je tada bio nov trend u dijalektološkim istraživanjima. Uzdajući se u svoje poznavanje gajenja pčela, za koje tada nisam znao da je skromno, i vjerujući da ću olako obraditi tu neveliku tematsku leksičku grupu, odlučio sam se za hercegovačku pčelarsku terminologiju, što je prof. Vuković svesrdno usvojio prihvativši se mentorstva.

Prisjećajući se svega što je prethodilo ovoj odluci, S. Pujić pominje i prethodne podsticaja iz gimnazijskih dana…
– Kad neki profesor, iz nekih razloga ne bi došao na čas, često bi ga zamijenio direktor, prof. Jovan Guzina. Tada, na tim časovima, pričali bi o svemu i svačemu što nas je zanimalo. Profesor je često navodio priču na pčele i pčelarstvo. Iako sam i do tada ponešto znao, tada sam osjetio veliko interesovanje, ono što je prof. Guzina pričao dobro me ponijelo…
Dok se Savo u Sarajevu pripremao za istraživanje, jedan događaj, izgledalo je u prvi mah, mogao mu je otkloniti brojne dileme…
– Krajem 1974, prof. J. Vuković je u ANUBiH organizovao savjetovanje o terminologijama narodne materijalne i duhovne kulture, na kome su učestvovali stručnjaci iz nekoliko jugoslovenskih univerzitetskih centara. Pokušao sam tom prilikom da razjasnim neke svoje metodološke nedoumice, ali nisam dobio očekivanu pomoć.

dubovina

Hercegovačka dub(ov)ina

Pujićeva kolebanja bila su vezana za ono što je u početku svakog istraživanja najvažnije – za tematski opseg. Bilo je puno dilema a malo odgovora u već objavlјenim, srodnim radovima. Pitao se “da li uz krug specifične pčelarske leksike treba obraditi i leksiko-semantičke grupe koje su s njim jače ili slabije vezane ‒ fitonimiju, zoonimiju, kulinarstvo, farmakologiju”. Odgovori su stigli te 1974. Savo je odlučio da obradi samo onu leksiku iz pomenutih grupa koja je jače srasla sa pčelarskom. Uslijedio je terenski rad tokom 1975. godine.
U početku, pošto su budžeti za ovakva istraživanja i onda bili plitki, istraživanja su tekla usputno, prilikom službenih obilazaka škola u Hercegovini.
– Kasnije sam išao cilјano u pojedina mjesta – kaže autor – sa bolјom snimaćom tehnikom i sa stalno dopunjavanim podsjetnikom, pa su i rezultati bili znatno bolјi. Radi komparacije, obrađeno je i nekoliko punktova uz hercegovačku granicu (Konavli, Piva, Rama, okolina Sarajeva), a nažalost, nisam završio započeti intervju sa književnikom Ćamilom Sijarićem, koji se izvanredno sjećao osebujnog bihorskog tradicionalnog pčelarskog vokabulara.

Nakon tog prvog kruga istraživanja, slijedio je “laboratorijski rad” (fonetska transkripcija, ekscerpcija i katalogizacija leksičke građe), tako da je krajem sedamdesetih Savo već imao prvu verziju rječnika u rukama.
– Svaka odrednica bila je ubicirana i ilustrovana jednom ili sa više rečenica transkribovanih sa audio-snimaka. Uporedo sa sakuplјanjem građe iz primarnih izvora, u posebnu kartoteku je sabirana pčelarska leksika iz sekundarnih izvora sa cijelog srpsko-hrvatskog jezičkog prostora, a u treću kartoteku ekvivalentna građa iz drugih slovenskih jezika. U rječnik je bio uvršten i dio leksike sa ostalog s-h prostora.
Naravno, samo jedan dio posla, Pujić je obavio na terenu. Do onog što je predstvlјalo sekundarni izvor dolazio je po nacionalnim i univerzitetskim bibliotekama (Sarajevo, Beograd, Zagreb, Varšava, Pariz). Uz to, koristio je svaku priliku da dođe do novih spoznaja. Dva grada u kojima je duže boravio bila su mu posebno značajna. Prvo Varšava gdje mu je mnogo pomogao polјski književnik Marek Vasilevski, a zatim Pariz gdje mu je pri ruci bio prof. dr Nikola Kovač). U tom periodu autor ispisuje leksiku iz akademijskih fondova u Varšavi, Skoplјu i Sarajevu. Osim prethodnih, u poslu mu pomažu dr Barbara Falјinska, prof. Trajko Stamatoski i akademik Jovan Vuković.

pcelar

– Sa bogatom slovenačkom pčelarskom tradicijom upoznao sam se u Čebelarskom muzeju u Radovlјici, kao i sa kartografskom obradom tradicionalnog pčelarstva u redakciji Jugoslavenskog etnološkog atlasa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do ruske literature najviše sam dolazio međubibliotečkom razmjenom, a do slovačke i češke razmjenom sa leksikologom Jozefom Nižnanskim, koji se takođe bavio proučavanjem pčelarske leksike. Izuzetnu saradnju sam imao sa prijatelјem prof. dr Velimirom Mihajlovićem iz Novog Sada, po kojem mi je i akademik Nikita Tolstoj slao izvjesne materijale upućujući me na osvjetlјavanje magijske strane gajenja pčela. A druženje sa prijatelјem iz gimnazijskih dana dr Husnijom Ćerimagićem, profesorom pčelarstva na Polјoprivrednom fakultetu u Sarajevu, bilo je obostrano korisno jer smo iste pojave osvjetlјavali sa različitih strana.

Smrću akademika Vukovića (1979), kod Sava, onaj prethodni interes počeo je da se pretvara u sakuplјački hobi…
– Početkom osamdesetih godina prošloga vijeka, počeo sam semantičku analizu sakuplјene i sistematizovane leksičke građe. Rad sam okončao 1994. u opkolјenom Sarajevu, bolјe reći prekinuo, jer sam naknadno ustanovio da sam propustio da obradim neka semantička polјa za koja sam imao građu, a izostao je i cjelovitiji pogled na pčelarsku magiju. Po mom izlasku iz Sarajeva, prof. dr Novica Nosović, tada zaposlen u UNPROFOR-u, prenio je na Ilidžu rukopis leksičko-semantičke analize, koji je, u toku žestokih borbi, neznano kako od ruke do ruke dospio do mene, a dvama primjercima Rječnika izgubio se svaki trag još u Sarajevu. S njima je nestalo i poglavlјe Tekstovi, zatim zaklјučna razmatranja, kao i kartografski prikazi…

crtez

Antropomorfni model praslovenske košnice: dijelovi pčelinjeg stana su imenovani po odgovarajućim dijelovima lјudskog tijela

U tom periodu Savo je digao ruke od Rječnika. Iako su ga prijatelјi nagovarali da krene ispočetka, na nastavak rada nije ni pomišlјao. Taj posao smatrao je sizifovski-besmislenim.
– Međutim, znatno kasnije, u razgovoru sa nekolika nastavlјača porodične tradicije gajenja pčela mojih prvobitnih informatora, ustanovio sam da je veliki dio patrijarhalne pčelarske leksike sasvim arhaiziran, istoriziran i pao u zaborav. Pošto sam već bio do izvjesne mjere ovladao informatičkom tehnikom, počeo sam da transliteriram sačuvani latinički rukopis i formiram rječnički dio sa ono podataka što je sačuvano u rukopisu i u ranije objavlјenim radovima…. Na moje prijatno iznenađenje, pronašao sam informatorske porodice čiji su se članovi međusobno dopunjavali, pa čak su sinovi podsjećali već zaboravne očeve na riječi koje su od njih ili od djedova nekad slušali, a i njihove žene, rijetko se uklјučujući u razgovor, znale su pojasniti zamaglјena sjećanja svojih ukućana. To sam radio s jedinim cilјem da se sačuva izvjestan leksički fond koji je već iščezao ili mu uskoro više neće biti traga.

Tako, Savo je izgurao onaj Sizifov kamen na vrh brda, i, moglo bi se reći, predao ga generacijama. Uz to, djeluje gotovo nevjerovatno, u ovom i ovakvom vremenu, sa jedne trebinjske adrese, stiglo je nešto što je naučno-relavantno za sveslovenski kulturni krug.
Čak i da je izostala leksička analiza, sam Rječnik (sa oko 2.500 riječi plus razne pododrednice, odnosno sintagmatski izrazi), već je izuzetna vrijednost, uz ostalo i zato što će brojnim (novim) odrednicama obogatiti naše rječničke fondove a vjerovatno podstaći i druge lingviste da na sličan način pristupe svojim istraživanjima u drugim domenima.

Kakav podsticaj “Hercegovačka pčelarska leksika” donosi hercegovačkim pčelarima, pogotovo onim koji svoj hobi ili posao žele da podignu na viši nivo, sasvim je jasno, i to, ne toliko zbog njenog naučnog značaja, nego zbog činjenice da je napisana jednostavnim i lijepim jezikom i stilom, pa i oni naučni (lingvistički) dijelovi, uz malo više truda, mogu da se dešifruju i povežu sa rječničim obilјem u drugom dijelu knjige.
– Iako se radi o studiji – primijetio je dr Bodanović – tekst se čita lako, ostaje razumlјiv, a pčelarska leksika vodi ka mnogim asocijacijama koje sugerišu etimolo­giju, ili pak motivaciju za nastanak jezičke jedinice. Čini nam se da je autor izgradio neki svoj metajezik da se o jeziku pčelarske delatnosti i shvatanju pčelara vodi rasprava. Pojedine etnografske napomene ude­nute su vešto i ne doživlјavaju se kao naknadne dopune, već kao sastavni, a kad se gleda celina teksta i kao nužna dopuna – tu su da zaslade. Naš je utisak da je i jezička terminologija kojom se pčelarska terminologija seli u jezičku nauku dugo odmeravana i sameravana, da bude savremena, a opet da dobro pokriva koliko termino­loški sistem toliko i shvatanja čoveka-pčelara…

N. Marić/Glas Trebinje

Dr Nedelјko Bogdanović: ZAMAH DUŠE
Iako je poznavanje pčela i pčelarstvo davnašnja delatnost Slovena, pa i Srba među njima, iako je i dosad bilo etnografskih i drugih radova o tome, sa Hercegovačkom pčelarskom leksikom naša jezička nauka dobija najcelovitiji pregled leksike koja opslužuje ovu oblast života, rada i znanja.
Ima se utisak da je na momente autor ne samo istraživač, i znalac, no i tvorac jednog kazivanja o zagoneci koja se zove pčela, te je pred takvim nabojem popustio i dao zamaha duši i svojoj lјubavi za stvar kojoj je posvetio dobar deo svog života. Zahvalјujući dobrom poznavanju onoga o čemu govori, i sposobnosti (daru) da uočeno, u lepom jeziku i stilu i saopšti ono o čemu razmišlјa, to jest, kako o svemu tome govori, ovaj se tekst doživlјava intimnije od stručnog opisa jednog zanimlјivog, a ipak većem broju lјudi zagonetnog ali nepoznatog odnosa čoveka i prirode, čoveka i živog sveta insekta kome je čovek davao i božansku vrednost i mitsku osenčenost (pčela, recimo, ugiba, ali to se u narodu kaže: umire, kaono i čovek, kao i čelјade!).
Autor je iako u uslovima naše oskudne dijalekatske leksikografije, naročito tematske / terminološke svojim u svakom pogledu izrađenim delom visoko podigao lestvicu kvaliteta i u pogledu obuhvatnosti, i u pogledu deskripcije, i u pogledu sistematizacije – što će, nadamo se, biti dodatna korist budućim istraživačima.

Prof. dr Slobodan Remetić: VIŠE OD NAUKE O JEZIKU
Rukopis Hercegovačka pčelarska leksika dolazi iz ruku veoma agilnog i pouzdanog saradnika Srpske akademije nauka i umetnosti, njenog Instituta za srpski jezik i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske na projektima iz domena prikuplјanja i obrade usmene srpske jezičke baštine. Autor je, između ostalog, naučnoj javnosti poznat i po vrednim onomastičkim monografijama objavlјenim u izdanju SANU. Hercegovačka pčelarska leksika (na opšteslovenskoj osnovi) deo je korpusa narodne leksike koji S. Pujić godinama prikuplјa, što nagoveštava nove plodove jednog marlјivog kontinuiranog napora na sabiranju i zaštiti od zaborava vrednih svedoka etničkog, nacionalnog i jezičkog kontinuiteta na jednom istorijski veoma važnom srpskom kutku.
Hercegovačka pčelarska leksika predstavlјa školski primer dela čiji značaj prevazilazi okvire nauke o jeziku. Tačno je da će autoru za njegov trud biti zahvalni domaći, kao i strani lingvisti, u prvom redu dijalektolozi i etimolozi, i ne samo oni, ali, ništa manje, i etnolozi, kulturolozi, istoričari i poslenici drugih stručnih profila.

PRIČE HERCEGOVAČKIH PČELARA

med
Ka-sam počo čelarit, nijesam imo nikakve zaštite od ujeda čela, ni kape ni dimilice, ko danas. Po brdu se skuplјala od krava balega i sušila. Tako se pravijo takozvani kad. Upali se osušena balega i drži u lijevoj ruci i puva se u nju prema čelama da bi se umirile. Prvi put ka-sam pomago stricu, čim sam prišo čeli, dvije su me u glavu ujele. Jako me zabolјelo pa sam bacijo kad i pobjego u kuću. Ka-sam donekoliko izišo van, striko me gleda i smije se. “Zašto se smiješ, striko? Mene je zabolјelo.” On veli: “Neće dogodine bolјet”. Tako je i bilo. Više me nije bolјelo niti mi je smetalo.
Vukašin Mijanović (1936), Bioci, Trebinje

Bijo ti je jedan čojek tu u Banjane, to sam ja čuvo, to je živa istina, došle čele tuđe da mu dignu med, a on je znavo da nešto učini da se one ne vrnu. A oni što je spremijo čele da mu pokupe med, kad je vidijo da mu nema đolјe čele da se vrće, te on kod njega. Znavo je da ji’ je on umijo ustavit, a nije znavo da on to zna. Kumi, bogoradi: “Učinijo sam to, neću više nigda, svu ću ti štetu nadoknadit, samo mi pušti čele”. “Ajde kad je tako. Ajde polako, one će za tobom, slučajno se nemoj okrenut dok ti ne dođu u lјanik. Ako se okreneš, gotov si.” Ovo je živa istina, kažu. I jon, ka-su došli neđe blizu kuće, okrenuvo se da čuje, da vidi ima li ji’ koliko, kako lete, čele navale na nj – mrtav. Živa istina.
Blagoje Sredanović, 1926, Vučija, Trebinje

Mi smo uvjek imali čela. Nije to bilo mnogo, desetak – petnes bilo je vazda onije’ dubovina. Ostala mi je navika da imam čele. Ja ne gledam da imam neku koris’, oću da imam. Ja se uza nji’ odmorim, ima gorje jedan brijeg, ja sam postavijo stolice, tu sjednem i gledam kako one rade isto ko da ja radim, to je boles’ malo, strašno volim to, jedva čekam da odem, nemam šta radit oko nji’, ali jedva čekam da odem, i gotovo. Ako se čojek nije zarazijo čelama, ako nije zavolijo čele, onda mu ne trebaju čele. Ako to radi samo radi meda, nema tu ništa, to je medar, nije čelar. Čelar ne smije imat oštar nož. Zato meni Radivoje Maksimović kaže: “Ti si čelar”.
Momo Muratović (1938), Koritnik, Berkovići

Išli su lјudi prije po planinama, bukve, đe su bukve, jele, i tražili čela. Kad bi našo čelu, udari krs’ na to drvo, zakrsti je, to znači da je nađena, ne bi je dofatijo niko. Kad dođem, i ja vidim krs’ – neko je prije mene našo. Čim nađe čelu u bukvi ili jeli, obiđe ozdal, ako nije zakršćena, onda je tvoja. Zakrsti je i neće je niko dofatit. Tako je bilo poštovanje prije. Tražili su lјudi čelu po izmetu po dubovima, po pećinama. Po tom izmetu se znalo u kom pravcu je čela. Oni špicak je pokazivo okle je pošla, a okrugo vamo kud se vraća. I lanjske godine sam našo jednu čelu tu, nedaleko od kuće. Mali je ušiko u košnicu.
Milo Gudelј, 1939, Dolovi, Trebinje

Smola iz uva se izvlači voštanicama. Od botane pamučne, koja dobro gori, isiječe se kajiš, dugačak jedan metar, dva-tri centa širine, vas se potopi u šerpu sa rastopjenim voskom i jodozdol se mota u krug na skvašenu družicu ili vreteno. Ka-se oladi, skine s družice – voštanica, dolјe uska, gore šira. Lezi na stranu, metni u uvo uži kraj, a zapali širi. To gori dok dogori do četiri-pet cenata do uva i izvuče svu smolu i nečis’ iz uva. Sa-se prodaju i ju apotekama.
Vida Gudelј, Milova žena

Zimi se čele nalaze po slijedu. Kad je snijeg, pa ono ugrije, tad čele izađu na čišćenje pa se na snijegu vidi đe pada slijed. To znači da su one neđe blizu. Ideš po brdima i đe gođ vidiš slijed, tu je čela blizu. A u lјetnjem perijodu, čele se traže po vodi. Ide se na najbližu vodu i gledaju se čele i jonda se prati u kom pravcu čela odlijeće s vode. Ona obično kruži, napravi krug – dva i sve što napravi više krugova, ona je više udalјena. Ako s vode leti direktno, znači tu je ona neđe blizu, sto metara do dvjesta metara, gleda se pravac kretanja čele i ide se u tom smjeru.
Đoko Gudelј, Milov sin

IZ RJEČNIKA

pcela
mua ž v. muva.
muva / muva ž v. mua, muha 1. v. čela 1. – Jučen su muve dobro nosile (Polј.). – Obično pitamo jedan drugog: “Šta ti rade muve?” To je u nas ko uzrečica neka (Korit.). – Rijetko bi Miloje reko čela, nego vazda muva (Ivica). 2a. v. čela 3a. – Prije, ne bi te neko pito: “Koliko imaš čela?”, nego: “Koliko imaš muva?” (Dol.). 2b. v. čela 3 b. -Rojile se danas pa otišla jedna muva (Ivica). – Digla se muva iznad topole (Polј). 3. v. čela 4. – Oni gore iz Zaslapa zapale čelu, dignu med i meni poruče: “Dođi, Blagoje, nosi muvu” (Vuč.).
muvica ž (rij.) v. radilica 1.
nož, noža m 1. čelična alatka kojom se otvaraju košnice, čiste njihove unutrašnje površine, odvajaju okviri od njihovog ležišta, podsijeca i odsijeca saće u starinskim košnicama. – Ramove podižem iz kocke nožem. Ali čelarski nož mora bit napravjen drupčije od običnog noža. On je amo iskrivlјen, čime se poduvata ram, a onomo je oštar, što moreš sa tijem strugat vosak po ramovima (Vuč.). – Bijo je specijalan nož kojim se vadijo med (Bioci). 2. alatka za skidanje voštanih poklopaca sa mednog saća. – Pečat skidamo nožem i vilјuškom, po potrebi: ona udublјena mjesta što ne more da zafati nož, otpečatimo vilјuškom (Hat.).
# krivi ~, kučasti ~, ~ za vađenje, ~ za janik , ~ za čele, ~ od janika, čelarski ~ v. nož 1; medni ~, ~ za otklapanje saća, ~ za rezanje voska, ~ za skidanje pečeta, ~ za skidanje poklopaca v. nož 2.
dug / dugačak ~, oštar ~ preveliko vađenje meda. – Imo bi jon i danas čela da mu nije bijo dugačak nož (Dol.). – Oštar nož uništava čele (Dol.). – Govorijo si Vojčiću: “Oštar ti je nož, pa su ti pomrle čele” (Hat.). – Oštar nož nije dobar u lјaniku (Bioci). – Čelar ne smije imat oštar nož (Korit.).; kvasit noža / okvasit noža, omedit noža (iz)vaditi med. – Ovog lјeta bila loša paša, nijesam okvasijo noža (Dol.). – Ni noža omedijo nijesam, znači bila slaba paša (Hat.); tup ~ umjereno vađenje meda, pametno pčelarenje. – Drži se ti tupa noža pa će ti čele napredovat (Dol.). – Tup nož čuva čele (Hat.).
nožanj1, -žnja m otvor na mješini kroz koji se cijedio med prilikom samootakanja.
nožanj2, -žnja m medonosna bilјka. – Nožanj dok je bijo, plavi se čitavo Dabarsko polјe, kako bi čele š njega nosile med! Gorak je pojes’, oštar (Hat.).