Hercegovačko blago u studentskom paketu: ZA DUŠU SARMA, DRUŠTVU TREBINJSKI ŠIPCI

Napekla mama tri tepsije kolača. Za svoju djecu, studente u Beogradu. Svakom djetetu, onu vrstu koju najviše voli. Dok ih predano slaže u plastične kutije, dođe tata i pođe rukom po slatkiš. Mama se „zblanu“ – „Ostavi! To je za djecu!“ A tata, ko tata, pouzdano znamo nije imao lošu namjeru, šta će čovjek, zamirisala kuća, na to će „E, blago djeci!“ Te za kolač, opet „izvisi“.

Naslaga ona u kartonsku kutiju i svega ostalog. Do vrha! Taman da je „zapečati“ i krene na stanicu, banu u kuhinju baba. „A moj sine, de metni im još nešto, ima prostora“. „Gdje ga vidje majko? Padoh više! Žurim na stanicu“ – reče kćerka usplahireno. Ne da se baba smesti. „Evo tu, pored soka od višanja. Metni im ovi jedan paradajz iz bašte, može stati, greota da propada“. Uze majka paradajz i reče – „Njih je baba troje, svako na drugoj adresi, šta će s jednim paradajzom?! Ali „de“, metnuću ga!“

Ovo je samo jedna, u nizu, anegdota na koju smo naišli pričajući sa mamama, te sadašnjim i bivšim studentima, kojima su, paketi sa hranom željno iščekivana poslastica. Kako i ne bi bili, kad predstavljaju pravi praznik za nepce, oči, ali i dušu.

Prisjećajući se tog vremena, neki, danas već i zaposleni ljudi, pričaju da im je najviše paketa stizalo u prve dvije godine studija. Kasnije su, dodaju u šali, roditelji slali manje količine – „tek da nešto pojedemo kašikom“.

Pričaju da su se naročito radovali krsnoj slavi. E tada bi cijeli studentski dom čekao da stigne paket. „Jadni student nije ušao u dom, ni raspakovao paket, a mi smo već pojeli do pola“, dodaju kroz smijeh.

Uz, nezaobilazno sarmu, pamte se i pohovane šnicle, grašak, pasulj, te naravno hercegovački pršut, kajmak, slanina, sir i kolači. „Dobro se jelo, kad se sad malo prisjetimo“, dodaju u šali, a onda se zgledasmo i pomislismo isto, nije loše bilo biti student!

A kako je bilo studirati i živjeti u Beogradu, od Trebinja udaljenom kilometrima, kad kući možete doći svega dva do tri puta godišnje, prilično se sjeća Vesna Brković. Danas diplomirani prostorni planer, supruga i majka dvoje djece, četiri godine života provela je u Beogradu na Prirodno matematičkom, sada Geografskom fakultetu.

„Živjela sam i privatno i u studentskom domu. Beograd je daleko pa sam u Trebinje dolazila samo za praznike. Nedostajalo je domaće zdrave hrane, koju bi redovno nadomjestili paketi. Hranila sam se povremeno i u menzi. Nisam željela mamu mnogo da maltretiram, znala sam ponešto i sama da spremim“, priča Vesna.

Ali, kad bi paket stigao, uz širok osmijeh nastavlja, oduševljenju nije bilo kraja!

„Kad danas gledam na to, čini mi se, nije to bila samo želja za hranom, nego više nostalgija za kućom i porodicom. Sam osjećaj kad otvoriš paket, miriše na dom! Željno iščekuješ na autobuskoj. Onda kad ga preuzmeš, otvoriš i prvo ti treba vremena dok razgledaš šta je sve u njemu. Sa cimerkama obavim selekciju namirnica! Najviše sam se radovala slatkišima. Mama bi pravila slatke kiflice sa šećerom u prahu, one starinske! Bilo je i mesa, pita, obavezno sarma u našem raštanu, voće, naročito šipci, domaći iz bašte. Jednom prilikom, kad sam već bila u domu, stiže paket. Unutra, puna kesa šipaka. Okupili smo tad, sjećam se, cijelo društvo na trebinjske šipke!“

Pošto je na prvoj godini studija živjela sa dvije drugarice, sadašnjom kumom i još jednom iz Trebinja, Vesna pamti da su se u jednom momentu njihove mame udružile i zajedno spremale i pakovale hranu za poslati.

„Tada bi se živjelo carski, uz tri paketa svakog mjeseca! Kad bi hrana stigla, bilo bi svega, od sarme do kolača. Govorile bismo, evo nama slave! Redovno bismo onda pozvale drugove iz djetinjstva, takođe studente u Beogradu, da sve podijelimo. A znali su i oni nas da iznenade paketom, posebno pred kraj mjeseca. Rekli bismo tad, blagoslovene bile naše mame!“

Vesna se sjeća da, koliko god bogat paket bio, uvijek „krcat“ do vrha, brzo bi se ispraznio. A osim hrane, znalo bi se naći i novca, i to uvijek negdje dobro prikrivenog.

„Roditelji bi, nakon što utvrde da smo preuzeli paket, imali sljedeće smjernice. Rekli bi „Tamo kod tegle džema ima para, jesi li našla?“ Pa ja onda traži, svi priskoče, dok ne nađemo. Ali najzanimljivije je bilo, kako bi mame nastojale da u paketu slučajno ne ostane prazan ni milimetar prostora. Šupljine su bile popunjene svim i svačim: orasima, bademima, kivijem, lukom, česnom, lješnicima…. obavezno bi nam stigao i frtalj rakije, da se nađe za skidanje temperature. Dešavalo se da nam neko od društva to i popije. Šta da se radi, trebalo je ponekad i dušu zagrijati“.

Paketi su stizali, pamti Vesna, a potvrđuju i trenutni studenti, nekad spakovani u putne torbe, a nekad „baš pravi paketi“. Sve zategnuto, čvrsto zapakovano debelim smeđim selotejpom. Povrh svega, zavezan kanapom! „Dok otvoriš, dobro da se preznojiš!“

Interesantnim izdvaja i kako su mame, u početku, hranu pakovale u fine zdjele. Međutim, kako njihovu  molbu da plastiku vrate, nikad nisu uvažile, mame su brzo shvatile da i one „konja za trku imaju“.

„Hranu su počele da šalju u kutijama, na primjer od sladoleda, eurokrema i slično. E sad, mi vidimo zdjelu eurokrema i obradujemo se! Kratkotrajno. Unutra nešto sasvim drugo. Ko nam je kriv, ne bile vratiti zdjele!“

Nisu ni mame manje duhovite. Jedna reče da joj je podrum pun plastike, toliko, da bi ambalažu mogla i da izvozi. Djeci pakete sa hranom šalje svako 15 dana. Od zeleni iz bašte do kuvanih jela, od kojih je sarma broj jedan. Da se bez sarme u raštanu iz Hercegovine ne može, bilo da djeca studiraju u Beogradu, Banjaluci, Novom Sadu, Foči ili kao prije 30 i više godina u Sarajevu, ova namirnica ima primat nad ostalim. Ovo nam potvrđuje mama, kojoj je sarma stizala u sarajevski studentski dom, a koju ona sada šalje kćerki na studije u Beograd. Uporedo joj sprema, kaže, i ono što je njoj  njena majka: pršut, kopsicu od ovce, domaće kobasice, džem od kajsija i sok od višanja iz vlastitog voćnjaka, suve kolače, među kojima prednjače šape. Pune se paketi i kajmakom i, naravno, sirom „škripavcem“. Na listi su i domaći džemovi, sokovi, te tradicionalno, trebinjska lozovača rakija.

Uz sve pokušaje, nisu željele da stanu pred naš foto aparat, ni da ih pomenemo imenom. Na osnovu jednog komentara, tu njihovu želju i razumijemo: „Malo li je što godinama i u sred noći kuvam, onda pakuj, pa sve nosi na stanicu, vodi računa kome će koji paket stići, svako na svoju stranu, još i da se slikam za novine! E ne mogu Boga mi!“

Mamama praštamo i tražimo dalje. Kako izgleda te iste pakete dopremiti do krajnjeg odredišta, sa nama su podijelili vozači autobusa iz Trebinja, Borislav Čolović i  Veselin Aleksić.

Veselin Aleksić i Borislav Čolović

„Kad majka donese paket obično kaže „Nemoj mi, molim te, ništa na ovo stavljati. Tu su mi tegle, ovdje zdjele, ma svega ima unutra“…Moramo čuvati ko najveće blago. Poslije slave, sutradan ide po 50 paketa! Jedanput me čeka čovjek na stanici. Pored njega puna vreća krompira. „Kuda s tim?“ On kaže „Studentu, u Beograd, može li?“ „A ču može li, ako je za studenta, nek putuje“. E koliko sam vreća krompira pretjerao, pa to ni u šleper ne bi stalo“, smije se Aleksić, koji je do nedavno vozio autobus za Beograd.

Obojica kažu da skoro svaki dan neko donese paket sa hranom. Podjednako se šalju za Beograd i Novi Sad. U posljednje vrijeme najviše za Banjaluku.

„Najčešće je upakovano baš u paketima, nekad u putnoj torbi. Ma to, u paketu, bude uvezano toliko dobro, čini mi se i da ispadne iz autobusa ne bi mu se ništa desilo“, šali se Aleksić.

Čolović prepričava samo neke od situacija koje su mu se dešavale prilikom „transporta“ studentskih paketa.

„Bilo je svega, od toga da ti cijelim putem miriše sarma, do prosipanja pasulja. Dešavalo se i da student zakasni. Taman prilegneš da odmoriš, a oni zovu. Nekad autobus ostane na suncu, pa im se sve pokvari. Ili, dođe student na autobusku stanicu rano ujutru, podigne paket, a on se pod težinom raspadne, pola ostade na peronu. Tuga me uhvati, onaj veseli student ne zna šta da radi….A lijepo je kad ih obraduješ paketima. Studenti su to, nije ni njima lako“.

Obojica tvrde da svi vozači autobusa imaju razumijevanja kad je riječ o studentima, te da najčešće ne naplaćuju pakete. Međutim, roditelji uvijek plaćaju, pa makar i simbolično, najčešće oko 10 KM. Takođe, naglašavaju, da su im najbolji putnici, upravo studenti.

„Oni nikad ništa ne traže, ne zanovijetaju, njima je sve potaman. Najsimpatičnije je kad nas u gradu pozdravljaju! Sve neka djeca, pojma nemamo ko su! Kasnije se sjetimo, pa to su naši studenti! Bude nam onda krivo što im se ne javismo. Vremenom postanemo prijatelji s njima“, kažu Čolović i Aleksić.

Ako smo dobro shvatili, bez sarme u raštanu, kajmaka, šipaka, sira, o suvom mesu da ne govorimo, studentski paket nema smisla ni slati. Istina, poklonu se u zube ne gleda, pa je zato, valjda, svakom njegov najdraži. Kako i ne bi bio, kad je prepun iskonskog trebinjskog blaga.

Može biti, da je upravo sad, negdje, na nekom peronu, neko beskrajno srećan!

„Zamirisalo me je!“

Od brojnih dogodovština „gladnog“ studenta, Vesna prepričava još jednu. „Paket nam već davno pojeden. Pošla cimerka da kupi hljeb. Napominjem, bio nam je neophodan! Na raspolaganju nam svega nekoliko evra. Vraća se, sretna, sa kulenom u ruci. „A gdje je hljeb?“ Ona, sva ozarena – „Zamirisao me kulen!“ Drugi put, ode ona ponovo, i donese indijanere. Mi opet nemamo hljeba, a ona će: „Ali, zamirisalo me je!“

Sir iz mješine – može, al’ dobro zapakovan

Voziti pakete sa hranom nije problem, uvjerava nas Veselin Aleksić. Ipak, dodaje, da nije komično, bilo bi „traumatično!“ – „Ma sve je lako voziti, i kad se prospe, očistićemo. Ali sir iz mješine! To je stvarno katastrofa! Cijeli autobus se osjeti. Niko živ ne osta! Ali, opet, žao mi vratiti, šalju ljudi djeci. Nakon nekoliko „tura“, analizirao sam kako ga zapakovati da „bez posljedica“ po čulo mirisa izdržimo 12 sati, i ja i putnici. Razradio sam sistem. Vreća od brašna. I to dobro stegnuta!“

Maja Begenišić/Glas Trebinja