Humanost, njihovo drugo ime: KUĆA KAO KONZULAT HERCEGOVINE

 U Zmaj Jovinoj ulici br. 5, na prvom spratu uvijek promenada. Najviše ih je, u jednom trenutku, bilo trinaestoro. „Od svakle“, reče teta Rada. A kad bi sve sabrala, gotovo da nije bilo dana da neko tu nije noćivao. Od studenata, ljudi koji su došli na liječenje, onih koji putuju za inostranstvo…

„Ma snađeš se, ako ništa na podu. E, a kad smo prešli u veći stan, patosa koliko hoćeš! Lezi ovdje, ondje, neko u sobama, neko u dnevnom, a možeš i na pod. Bitno da se ima krov nad glavom“…

 

Sudbinu nam ponekad, iako ne želimo da vjerujemo, mogu odrediti i imena koja nosimo. Tako mi se, bar, učinilo dok sam razgovarala sa bračnim parom Radojkom i Spasom Boro. Radost i Spas.

U braku su 43 godine. Imaju dvoje djece i dvoje unučića. Oboje porijeklom iz Popovog polja. Radojka iz sela Čavaš, od Mičeta, Spaso iz Strujića. Upoznali su se tek u Beogradu, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Osim imena, simbolična je i njihova životna priča.

Kako u selima u kojima su odrasli, osim osnovnog, nije bilo mogućnosti za daljnje školovanje, bili su primorani da, silno željeno obrazovanje, nastave negdje drugo i daleko od porodice. Rada, kako je većinom zovu, sa 11 godina odvojila se od ognjišta, da bi osnovno školovanje nastavila kod tetke i tetka u Orašju na Savi kod Brčkog. Odatle odlazi u Mostar i upisuje Učiteljsku školu. Spaso sa 20 godina napušta Strujiće. Nakon odsluženja vojnog roka, odlazi kod strica i strine u Beograd, gdje vanredno završava Petu beogradsku gimnaziju i Ekonomski fakultet. Žal za Hercegovinom ostaje vječna.

„I sada imam jasnu sliku tog djeteta koje iz voza posmatra kako hercegovačka brda, jedno za drugim, nestaju. Bilo mi je mučno. Prolila sam mnogo suza. Teško je to za dijete, da se tako rano odvoji od porodice. Bilo mi je lijepo kod tetke i tetka, i đaci su me tamo prihvatili, ali sam dugo patila“, govori Radojka, koja nije mogla iščekati da završi osnovnu školu i ponovo se vrati u Hercegovinu.

Obrela se u Mostaru na Učiteljskoj školi. Tu joj je, priča, bilo lakše.

„I tada su mi moji nedostajali, ali bila sam blizu i često odlazila u Čavaš. Bilo je, nekako, drugačije. Saosjećala sam sa đacima, koji su se tada, prvi put, odvojili od doma i svaku noć plakali za onima koje su ostavili. Znala sam kako im je, ja sam svoju bol već davno otugovala“.

U međuvremenu, njeni tetka i tetak iz Brčkog preselili su u Obrenovac. Rada, kao nadareni đak, opet odlazi njima i u Beogradu upisuje Višu ekonomsku školu, koju na vrijeme završava. Konkuriše za posao na Željeznicama Srbije. A tamo već dugo radi Spaso Boro.

„Neko se sjetio da ja radim tu, da smo zemljaci i njoj rekao da me potraži. Sjećam se, sa mnom je tada radila kolegica inžinjer, Beograđanka udata za Hercegovca. Kad je vidjela Radu, naočitu djevojku, direktno me pitala: ‘Vidje li ti Spaso ovu curu?‘ A meni neprijatno. Stariji sam od nje cijelih deset godina, gdje da na tako mladu djevojku gledam? Ali, kad je Rada ponovo došla da pita kako prođe konkurs, pozovem je, ipak, na sok. I tako smo počeli izlaziti. U početku bez obaveza, povremeno u bioskop i u pozorište, da bismo se počeli zabavljati, i nakon nepune dvije godine, 1975. se vjenčali“, evocira uspomene ovaj gospodin, izuzetnih manira, na susret koji je odredio njihov životni put.

Umjesto na „Željeznici“, Rada je počela da radi u opštini Obrenovac. Svaki dan je putovala do posla i nazad. Prvih godina braka živjeli su u garsonjeri na Žarkovu na Belim vodama. Tu su rasla i njihova djeca, Miroslav i Jelena. Sredinom osamdesetih godina, Radojka sa poslom prelazi u Arhiv Jugoslavije na Topčiderskoj zvezdi i dobijaju opštinski, trosoban stan. Dio sami doplaćuju i sele se u Zmaj Jovinu ulicu. Tik uz autobusku i željezničku stanicu.

Ne bi ovo bilo ništa naročito, da ovo dvoje ljudi, prvobitno garsonjeru, a potom i veliki stan, nisu pretvorili u konak za sve nevoljnike. I one koje poznaju, porodicu i prijatelje, mnoge Hercegovce, ali mahom i ljude koje prvi put vide.

„Nikad nismo zaboravili kako su drugi nama pomogli kad nam je trebalo. Utočište koje su nam pružili, značilo je, ne samo da se školujemo, nego i da živimo. Saglasni smo bili u jednom – ruku spasa je neophodno pružiti kome kod zatreba! Nebitno da li nam je porodica, prijatelj ili nije. Na prvom mjestu je bilo da muku, ako ništa drugo, olakšamo i naš stan ponudimo svakome dok se ne snađe“, kaže ova šezdeset šestogodišnja žena i sada puna života i snage da radost ulije u svako tužno srce.

Ostajem iznenađena, dok mi priča, kako je u 27 kvadrata garsonjere, samoj po sebi maloj i za njih četvoro, redovno bilo mjesta da neko prenoći. Objašnjava mi – uvijek ima patosa!

„Ma snađeš se, ako ništa na podu. E, a kad smo prešli u veći stan, patosa koliko hoćeš! Lezi ovdje, ondje, neko u sobama, neko u dnevnom, a možeš i na pod. Bitno da se ima krov nad glavom“.

Najteže su joj pale ratne, devedesete godine. „Gledaš onaj narod, tuga da te ubije. Gdje će, kuda će? Moji iz Čavaša, majka, stric i strina došli kod nas. Rodbina iz Dubrovnika i Sarajeva. I oni kod nas. Prijatelji i poznanici. Smjestim ih sve. Ima mjesta, samo da se preživi. Ranjenika po beogradskim bolnicama na sve strane. Ne mogu da ih obiđu najmiliji, zovu, pitaju da odem ja. I odem…“

U Zmaj Jovinoj ulici br. 5, na prvom spratu uvijek promenada. Najviše ih je, u jednom trenutku, bilo trinaestoro. „Od svakle“, reče teta Rada. A kad bi sve sabrala, gotovo da nije bilo dana da neko tu nije noćivao. Od studenata, ljudi koji su došli na liječenje, onih koji putuju za inostranstvo…

„Krenu studenti da se upišu na fakultet ili idu na prijemni ispit, obavezno njima da se nađem. Znala sam i umjesto te omladine predavati ili podizati dokumenta na studentskim službama. Da se zbog toga ne muče da dolaze. Onda, jave roditelji da im je sinu zakletva u vojsci a da ne mogu dođi, odem ja, da vojnik nekog ima. Oni vojnici koji su me znali, kad bi me vidjeli kažu: ‘Odakle ti?‘ Meni nikad nije bilo teško, ispunjavalo me da se nađem ljudima u nevolji. Često bi studenti ostajali kod nas u stanu dok ne nađu smještaj. Dešavalo se, dok smo bili u garsonjeri, da stvarno više ne možemo svi stati. E, tada su nam komšije pomagale, spavali bi kod njih oni koje smo mi primili. A bilo je i studenata, da im je trebalo za neki ispit i ‘pogurati‘ malo“, u šali dodaje gospođa Radojka.

Voli ova žena društvo, pa joj, govori, nikad nije bilo naporno da svoj dom dijeli sa onima manje ili više, pa čak i nepoznatim ljudima. Omladina joj je, priča, bila pravo osvježenje. Uz dvoje, svoje djece, pod vlastitim krovom, našla je mjesta i za još dvoje studenata iz najbliže porodice, danas uspješne poslovne ljude na koje je, dodaje, jako ponosna. A bilo je tu još omladine, koji su iz Zmaj Jovine išli na fakultet, dok se nisu snašli za stan ili studentski dom.

Živeći život daleko od rodnog kraja, dovoljan motiv da nekome pomogne, Radojki je znala biti i rečenica – Iz Hercegovine je! Sve drugo bilo je nevažno.

Međutim, bilo je trenutaka koje nije bilo lako podnijeti. Najteže su joj pale ratne, devedesete godine.

„Gledaš onaj narod, tuga da te ubije. Gdje će, kuda će? Moji iz Čavaša, majka, stric i strina došli kod nas. Rodbina iz Dubrovnika i Sarajeva. I oni kod nas. Prijatelji i poznanici. Smjestim ih sve. Ima mjesta, samo da se preživi. Ranjenika po beogradskim bolnicama na sve strane. Ne mogu da ih obiđu najmiliji, zovu, pitaju da odem ja. I odem. Nije mi bilo teško, ali je bilo strašno gledati tuđu muku, kad ne možeš da pomogneš. Ali sam išla, da bar porazgovaraju sa svojim zemljakom. Da im na taj način, možda olakšam“.

Išla je ova izuzetna žena i po Crvenim krstovima i drugim ustanovama, tražeći po spiskovima nestale ili poginule iz Hercegovine. Nastojala da se u svom stanu, i sa onim što je imala, nađe svakome.

„Dosta ih je prošlo kroz naš stan. Nisam vodila evidenciju koliko nam je Hercegovaca i drugih spavalo. Bilo je prostora za sve. Početkom rata, kod nas je došla Spasova rodica iz Sarajeva sa porodicom. Bilo nas je devetoro cijelu godinu. Djeca išla u školu, živjeli smo zajedno. Danas žive u Beogradu i jako su uspješni. Onda, došla i moja drugarica iz Učiteljske škole. Izbjegla iz Mostara. I ona ostala koji dan, dok se snađe. A bila teška vremena, šta si drugo mogao“, prilično skromno o sebi i vlastitim humanim gestovima progovara ova žena.

Živeći život daleko od rodnog kraja, dovoljan motiv da nekome pomogne, Radojki je znala biti i rečenica – Iz Hercegovine je! Sve drugo bilo je nevažno.

„Desetak porodica kod nas je prenoćilo kad su odlazili za Kanadu. A potresni su mi bili ti njihovi odlasci za inostranstvo. Mnoge sam i pratila. Znala sam po nekoliko dana da plačem za njima. Ali nisu me zaboravili. I sad kad se sretnemo, kao najbliži smo, i ko mi nije bio rod sad mi je rod! Zovu me da dođem, neki dođu i ovdje u Strujiće ljeti kad smo mi tu. Na poslu su mi znali reći – Vaša kuća je konzulat Hercegovine!“

O humanosti ove hrabre žene moglo bi se ispričati još mnogo. Koliko nastojim što više podataka da saznam, toliko mi je jasno da teta Rada ne želi mnogo o sebi da priča. Ne odustajem. Molim je da mi ispriča o susretu, koji mnogo govori o njenoj dobroti. I izmolih, konačno.

„Putovala sam iz Trebinja za Beograd. Bilo je to prije nekoliko godina. U autobusu pričam sa jednim bračnim parom. Upoznamo se tu. Kažu da su iz Trebinja, iz Gorice, idu do bolnice na neko snimanje. Kažem im da se ne brinu, da me muž čeka na stanici i da ćemo ih mi povesti. Na stanici upoznajem Spasa sa njima i krenemo da obavimo šta treba. Šta će ljudi, sve im nepoznato. Beograd veliki grad, još veći kad se ne znaš snaći. Nisam ih mogla pustiti da lutaju. Poslije su nas zvali iz Trebinja i išli smo kod njih. Dočekali nas ko najveće prijatelje. I šta mi ljepše treba u životu?“

I baš tako. Kud kod da se okrenu ovo dvoje vremešnih i plemenitih ljudi, prijatelja imaju na sve strane. Dodaju, imaju ih i njihova djeca i unuci.

„Puna kuća. Djeca studiraju. Kaže meni kćerka da ide u čitaonicu na fakultet da uči. Pitam je: ‘Zar pored svoje kuće da ideš negdje drugo?‘ U mislima mi naviru sjećanja na moje školovanje. I shvatim. Gdje da uči? Nasmije se moja Jelena i kaže mi da sve razumije, ali ispit mora da spremi. Ne smeta joj niko, samo traži malo tišine. A u nas stalno galama. I šta će dijete? Bilo mi je drago da shvataju, i ona i naš sin, ono što smo činili. I da su osjećali našu potrebu da to činimo. Istovremeno, i našu ljubav prema njima dvojema, bez obzira na okolnosti u kojima smo se svi skupa našli“, sa suzama u očima i ovakav težak momenat priča Radojka.

A onda nastavlja, onakva kakva jeste, u vedrijem tonu.

„Kad sam se udala, kupila sam sve što ženi, je li, treba za kuhinju. Uvijek sam kuvala. A imala sam i oklagiju, ali, iskreno, nisam znala za šta će mi. E, dođoše teška vremena, puna kuća ljudi, treba spremiti nešto da se jede. Uzmi oklagiju pa pravi. Kiflice, pite, proje, pogače, suči kore… Po cijeli dan u brašnu. Majka se prijavila u Crveni krst, ni sad ne znam koliko se džakova brašna potrošilo! Uveče napravim pitu, a komšinica kaže – što nešto lijepo miriše iz pekare. Na to njoj njena kćerka – to ti je mama od Bora sa prvog sprata!“

A Bore sa prvog sprata insistiraju da se kaže da su mnogima često pomagali i njihovi prijatelji u Beogradu. Napominju, zahvalnost nikad nisu tražili. Ali bilo im je uzvraćeno. Od Trebinja i Beograda, preko Njemačke do Kanade. Sjete se mnogi često ovih, u današnje vrijeme, rijetko humanih ljudi.

Radojkine dvije Mare

Četiri razreda Osnovne škole Radojka Boro završila je u selu Orašje. Posebno emotivno priča o svojoj prvoj učiteljici Mari Vučić. Godinama kasnije, još jedna Mara joj je obilježila život.

„Divna učiteljica i žena je bila. Mnogo smo je voljeli! Požrtvovana i brižna za svako dijete. Voljela mladost i trudila se da oživi i kulturno – zabavni život u selu. Za dijete koje je dobro učilo, Mara bi savjetovala roditelje da ga pošalju na daljnje školovanje. Jedan od takvih đaka bila sam i ja. Prošlo je mnogo godina od tada. U Hercegovini rat, izbjeglica po Beogradu na sve strane. Pokušavam, ako kome mogu, da nađem neki posao. Kaže mi šefica: ‘Ti bi Rado cijelu Hercegovinu zaposlila!‘ Povezala me je sa Marom – Veselinkom Abramović, pravnikom u Komesarijatu za izbjeglice Srbije. Žena je sa Kosova i Metohije, hercegovačkog porijekla i mnogo joj dugujem. Nikad nikome nisam dala da ružno govore za taj narod koji je izbjegao. Svakoga sam branila. Onaj ko nikad nije morao da napusti svoje, ne zna kolika je to patnja!“

Nevjerovatna koincidencija

Stan u Zmaj Jovinoj ulici br. 5, u kojoj je donedavno živjela porodica Boro, zadužbina je velike dobrotvorke i ktitorke Perside Milenković i njenog muža Rista. Ova humana žena, sahranjena je, po sopstvenoj želji, u manastiru Vavedenje, smještenom na Topčiderskoj zvezdi, gdje se, nalazi i Arhiv Jugoslavije, interesantno, dugogodišnje Radojkino radno mjesto.

„Na zgradi, u kojoj smo živjeli, stoji natpis: Dom Perse Milenković. Ispalo je, da je naš stan, baš bio dom mnogima. Čudna neka slučajnost. Potrefilo se nekako tako, da ne zvučim neskromno, da su nam se putevi ukrstili. A sad smo se preselili. Nakon 32 godine prodali smo stan da bi djeca imala odgovarajuće. Emotivno sam bila vezana za taj stan i počesto mi fali ona, nekadašnja gužva. Mada, ni sada nismo sami, čuvamo unučiće, pa opet imamo zanimaciju“, veselo priča teta Radojka.

Poklon mostarskom Đačkom domu

„Redovno se družim se Hercegovcima u Beogradu i član sam Udruženja Trebinjaca ‘Jovan Dučić’. Obavezno idemo na večeri Trebinjaca. Sa nama i naša djeca, ali i snaja, rodom iz Čačka. Po prirodi volim druženja. Kod nas je u stan često navraćao i profesor Risto Tubić. Bili smo porodični prijatelji. Svašta se od njega moglo čuti i naučiti. Divan čovjek bio, skroman. Uz druženja, oduvijek sam voljela i da naučim nešto novo od svakoga ko ima šta da kaže. Mnoga lijepa iskustva i znanja stekla sam još u Mostaru u Učiteljskoj školi, a divne prijatelje u ondašnjem Đačkom domu ‘Dule Mučibabić’. Ubrzo, nakon što sam počela raditi, kupila sam sabrana djela Iva Andrića i poslala im, u zahvalnost za divne godine provedene tamo. Javili su mi se pismom i tu vijest, čak je prenosio i Radio Mostar. I sada kad odem u taj divan grad, prođem tom ulicom, iako tu više nije đački dom“, emotivno kaže Rada Boro.

Maja BEGENIŠIĆ/ Glas Trebinja