I rođeni i odrasli u kolektivnim centrima

20150619182124_311055
BANJALUKA, SARAJEVO | Čak 125.000 stambenih jednica u BiH još čeka na obnovu, a u kolektivnim centrima živi oko 7.000 ljudi, često u nehumanim uslovima, bez vode i struje.
Ovi podaci, koje nam je povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, ustupila Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH, ilustruju tek dio sumorne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti onih koji su tokom rata bili prinuđeni da napuste svoje domove.
Zukićeva kaže da je najveći problem ove populacije nedostatak posla, te da je dosta i povratnika i raseljenih lica koji su u stanju socijalne potrebe.
„Mi smo obišli sve kolektivne centre i tamo je situacija jako teška. Prvo, riječ je o vrlo malim prostorijama za četvoročlane porodice. Drugo, mokri čvorovi su katastrofalni. Neki nemaju ni vode. Moraju platiti struju, a nemaju novca, pa neki žive i u mraku. A da ne govorimo o tome da niko ne radi ili da rade za dnevnice“, precizirala je Zukićeva.
Ističe da je jedna generacija djece, koja je tokom rata došla u kolektivne centre, tu i odrasla, a neki od njih su tu potom i osnovali svoje porodice.
„I djeca se rađaju u kolektivnim centrima, što je nedopustivo! U tim centrima je sada 675 djece starosti do 17 godina. Oni idu u škole, ali su uslovi i za školovanje jako teški“, kazala je Zukićeva.
Veljko Stevanović, predsjednik Saveza izbjeglih, raseljenih lica i povratnika RS, smatra da problematika koja tišti ovu populaciju neće biti riješena ni u narednih 50 godina.
„Eto, 20 godina je prošlo, a problemi nisu riješeni. Sredstava više nama. Naši političari pričaju priče, spominju milione i programe, a to je samo bacanje prašine u oči. Pa spominjano je da je u BiH namjenski ušlo petnaestak milijardi za obnovu porućene imovine. Gdje su te pare“, ogorčeno pita Stevanović.
Maćehinski odnos prema ovom stanovništvu Stevanović opisuje i na primjeru formiranja izbjegličkih naselja na parcelama koje su plavile, kako je rekao, i u normalna vremena.
„Osim toga, rijetko ko od tih ljudi danas radi“, podvukao je Stevanović.
I Nikola Tomić (83), izbjeglica iz Sanice kod Ključa, gubi nadu da će dočekati krov nad glavom. Sa svojom suprugom se već 19 godina potuca po alternativnim smještajima, a danas žive u Ljubiji, kod Prijedora, u jako lošim uslovima.
„Patimo se pod stare dane u oronuloj zgradi koja prokišnjava na sve strane. Nadležni već godinama govore samo da se strpimo, a ja više nemam ni zdravlja ni vremena da se strpim“, kaže on.
Inače, prema dostupnim podacima, tokom proteklog rata u BiH je uništeno ili devastirano oko 450.000 stambenih objekata, a, dakle, još 125.000 ih čeka na obnovu – iako su prošle dvije decenije od ratnih dejstava.
Podsjetimo, iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH kazali su da se sada radi na velikim projektima kroz Regionalni stambeni program, u sklopu kojeg je BiH dobila mogućnost da riješi pitanje stambenog zbrinjavanja 5.400 porodica, odnosno 14.000 osoba.
Semiha Borovac, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, potvrdila je prošlog mjeseca da i 20 godina poslije rata imamo 121 kolektivni centar.
„Sam naziv kolektivni centar govori da se ne radi o dobrim uvjetima stanovanja, jer objekti u kojima su smještene izbjeglice i raseljene osobe praktično su u jako lošem stanju. To je teška problematika s kojom se BiH suočava. Način na koji će se riješiti ovaj problem jeste, prije svega, kreditno zaduženje od Razvojne banke Vijeća Europe oko 120 milijuna KM“, naglasila je ona.
Nezavisne