Još traje samo jedan: ODLAZI LI „CRVENI KIOSK“ U ZABORAV?

Polako, ali sigurno odlaze u zaborav simboli jednog vremena. Simboli djetinjstva svih nas koji smo odrastali u bivšoj Jugi. Htjeli priznati ili ne, ali mi rođeni do kraja osamdesetih godina prohujalog vijeka, još uvijek ne možemo povjerovati da današnji tinejdžeri ne znaju kako izgleda kad se hemijskom olovkom premotava traka na kaseti… ne provode sate i sate pored radio prijemnika da pritisnu „rec“ kad krene omiljena pjesma i ne razočaraju se do suza kad u sred te dugo čekane pjesme počnu reklame… nemaju postere omiljenih glumaca ili sportista na zidovima sobe… nemaju kolekciju klikera… ne znaju da se sladoled nekad kupovao u plastičnim lopticama… ne jedu hot-dog na „crvenom kiosku“…

Baš taj „crveni kiosk“ nekad je bio na svim frekventnijim lokacijama u svim gradovima bivše nam zemlje. I bio je u svim bojama, ali se crveni najviše pamti. Podaci koje nalazimo na internetu kažu da je zvanično ime kioska bilo K67. Proizvod je slovenačkog dizajnera Saše Mahtiga. Proizvodnja je pokrenuta 1968. godine. Izrađivan je od poliestera i poliuretana u šest boja, od kojih je crvena bila najpopularnija, pa ne iznenađuje da je u kolektivnom sjećanju K67 ostao trajno zabilježen kao “crveni kiosk”. K67 je prvo u Ljubljani postavljen kao novinski kiosk, da bi se nakon toga proširio na „hranu“. Do 1999. godine, kada je proizvodnja kioska K67 prestala, proizvedeno je 7.500 jedinica, ukupne površine 40.000 kvadratnih metara. Dok je većina ostala u Jugoslaviji, veliki broj ovih kioska izvezen je u inostranstvo, između ostalog u Poljsku, Irak, Keniju, Novi Zeland, Japan, bivše zemlje Sovjetskog Saveza, ali i u SAD.

Na internetu nalazimo i podatak da Saša Mahtig od 2003. godine razvija novu generaciju kioska čije bi testiranje uskoro trebalo da počne, ali i da je „crveni kiosk“ iz našeg djetinjstva, u međuvremenu, izložen kao eksponat na izložbi „Arhitektura u Jugoslaviji 1948-1980“ u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku.

„Crveni kiosk“ je, na prvom mjestu, odlikovala funkcionalnost, a bio je i lak za premjestiti sa jedne lokacije na drugu. Ako je nekome trebalo više prostora prosto bi spajao dva ili više kioska. Zaobljen sa velikim staklenim površinama privlačio je znatiželjne poglede prolaznika. Bio je stacioniran kod većine škola i definitivno je bio nezaobilazno mjesto svraćanja svih učenika.

Ispod škole u Gorici, jedan period, bio je baš taj „crveni kiosk“ i ispred njega – redovi. Navala na hot-dog ili kiflu s kremom. Viršle su se kuvale u velikim šerpama od rostfraja sa poklopcima. Vječno je vrela voda i pomalo kipila niz šerpu pa su po njoj ostajali bijeli tragovi. Viršle su pucale kad se zagrizu. Kifle su bile pomalo stare. Prilog je najčešće bio senf. Taj senf je bio tečniji. Među đacima je kružila priča da su prodavačice u posudu sa senfom dodavale nešto. Prošao bi veliki odmor, a mi bi na drugo zvono, ono za početak časa, trčali isflekani ili sa tek kupljenom kiflom uz stepenice. Krili obrok ispod klupe i obično čupkali i kriomice jeli dok se ne bi začuo strogi glas druga nastavnika i čuveno: „Izađi u hodnik dok pojedeš!“

Ničim se nije moglo naslutiti da će ti „crveni kiosci“ vrlo brzo iščeznuti iz našeg vidokruga. Došla su neka ružna vremena, a vrlo brzo za njima i neka nova vremena. Kiosci su preko noći nestajali, a tete u bijelom su tragale za novim poslovima.

Danas, tumarajući Trebinjem, naišli smo na samo dva kioska. Jedan opstaje na platou ispred „Marketa“. Već decenijama u njemu je cvjećara. I dalje je primjer funkcionalnosti. Da bi se dobilo na prostranosti spojena su tri u jedan. Očuvane boje, zaobljenih stakala, bitiše baš u istoj varijaciji kao u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku. Postavlja se pitanje da li je došlo vrijeme da se zakonom zaštiti? Drugi smo zatekli odbačen, polomljenih stakala, u krugu bivše Travunije. Trebamo li ga tako olako odbaciti? Zapitajmo se, jer smo već pomenuli da je kao eksponat poslužio na izložbi “Arhitektura u Jugoslaviji 1948-1980” u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku. Amerikancima valja, a nama ne?!

Jelena DANILOVIĆ/Glas Trebinja