Jugoslavija je prošlost, mladi hoće budućnost

340843_1
BANJALUKA | Nažalost, Tito i Jugoslavija su prošlost, a mladim ljudima ipak treba nešto opipljivo – treba im budućnost, od zastava se ne živi!

Ovih dana izašli radnici Kosmosa na ulice, nekadašnjeg giganta grada Banjaluke i jedne u nizu fabrika koje su naše neodgovorne demokratske Vlasti uspjele uništiti.

Ogorčeni radnici izvukli iz prašine ormara zastavu SFR Jugoslavije, pa raspalili pored staklene Zgrade Vlade da pokažu kako im je bilo ljepše živjeti u Titina vremena.

Ali pitanje je kome se, drugovi radnici, obraćate? Koga je od ljudi iz ministarskih kancelarija u vladi Republike Srpske uopšte briga, pa čak i one najniže činovnike, što je vama bilo lijepo u vrijeme Jugoslavije? Zar ne shvatate da je njima danas bolje i ljepše nego ikad. Vaši prazni stomaci nisu njihova briga, sve dok se po njihovim kancelarijama bureci i topli sendviči puše, jer sve dok oni imaju, za tuđu ih muku nije briga

Ako i treba da dignete neku zastavu, dignite neki barjak od kojeg će im se zalediti krv u žilama. Neku na kojoj Musa dere jarca, ili pronosajte kakav ozbiljniji transparent. Pa neka vas i tuže za uznemiravanje javnoga reda i mira. Neka stisnu da išta pisnu protiv vaše zlovolje koju su prouzrokovali neodgovorni vlastodršci i njihovi podanici.

Bilo bi komično da nije tragično, a opet ne zna se da li je više tragično ili patetično. Ovo proljeće i dolazak Prvoga maja na radnike utiče nekako suviše emocionalno. Sjeti se raja kako je nekad svoje praznike slavila i kako je imala dobre plate. Kako su imali ljetovanja, pa i zimovanja. Sjete se ljudi druga Tita i Jugoslavije. Ne mogu da prežale ta vremena.

Ali kasno vam se sada, rajo moja, druga Tita prisjećati. Vremena uživanja na radničkim odmaralištima daleko su iza nas i nikada se više vratiti neće. Taj veličanstveni pojam „RADNIČKO ODMARALIŠTE“ i mogao se naći samo u Titinoj Jugi, jer nigdje na svijetu nema, niti ćeš moći pronaći mjesto, na kojem se radnici odmaraju – osim u raspaloj SFR Jugoslaviji. Na tim odmaralištima su se čak odmarali i radnici iz Evrope, a gdje će nego kod nas. Samo što nas danas takvih sretnih i zadovoljnih više nema, a nažalost, sve su prilike da nas neće nikada ni biti.

Kasno nam se druga Tita sjećati, a i sve je manje onih koji ga se sjećaju. Njihova djeca su neka druga generacija koja nema pojma šta znači iz srednje škole, u kojoj si stekao zanat, ili sa fakulteta, direktno stupati na radno mjesto. Danas se na radno mjesto čeka u nedogled, pa se čini da čovjek čekajući posao može jedino penziju dočekati.

Ostala je samo žal za onom lijepom i ogromnom Jugom, koje se od svih južnoslovenskih naroda i narodnosti najviše sjećaju stanovnici ove jadne i čemerne Bosne i Hercegovine. Jer nakon rata, sada je narod počeo da smara i ovaj željeni mir. Ljudi nikako da se smire. Da nađu glavi mjesta, da počnu na rade, da imaju nadu u budućnost.

I dok roditelji, radnici propalih firmi, nosaju zastave bivše nam Jugoslavije, njihova djeca pakuju kofere i bježe na zapad, i ne samo zapad, bježe na sve strane svijeta, samo da ovdje ne ostanu.

Bježe jer su mladi i željni života. Bježe tamo gdje ih čeka bilo kakvo zaposlenje i normalan život. Bježe negdje gdje vlast barem mnogo više od ovih naših vlastodržaca o čovjeku brinu. Bježe u zemlje gdje je egzistencija sigurnija i koliko toliko izvjesnija. Bježe, a ne bi da im ova država barem zrno nade pruža, ili kada im barem ovi neodgovorni političari i vlastodršci na grbači ne bi stajali.

Nažalost, Tito i Jugoslavija su prošlost, a mladim ljudima ipak treba nešto opipljivo – treba im budućnost, od zastava se ne živi!
Buka