KEKA

„Đe si, Rato bate“

U dugom bolničkom hodniku bolnice u Foči, na Hirurškom odjeljenju ovaj, poprilično nestvaran poziv me je iznenadio.

Nisam očekivao da će me bilo ko, na mjestu gdje se svakog dana vodi grčevita borba za svaki život, poznavati.

Okrenuh se.

Prema meni se, uz pomoć štaka, bez noge, kretao čovjek kome sam samo pogled prepoznao.

Bio je to Keka Uljarević. Sa svega četrdesetak kilograma, vidno iscrpljen, sa tragovima višemjesečnog oporavka i borbe za život. U očima mu je bio pogled koji je nagovještavao pobjedu.

Bio je radostan, sretan, pun optimizma.

Pričao mi je da su mu zbog teške bolesti u Beogradu amputirali nogu, da se i dalje bori, da oporavak traje dugo, mjesecima, ali da se, kako reče, „glava mora gore, visoko držati“ i da „poraz nije opcija“.

„I da znaš, žena mi je zabranila da se gledam u ogledalo. Da ne vidim sam sebe koliko sam propao“, reče mi i poče da se smije… Zarazno, ali kao lijek i pobjeda, odjekivao je njegov osmjeh bolnicom u Foči.

Kasnije mi je otac, koji je tu bio izvjesno vrijeme na operaciji govorio da ga Keka svakodnevno sa štakama obilazi i pita treba li mu šta.

Eh Keka, nije mu ništa bilo teško.

A Keku cijelo Trebinje poznaje. Znaju ga sa fudbalskih, košarkaških, rukometnih … i svih ostalih terena. Često je vodio ekipa klinaca iz Vinograda i Gorice na fudbalskim turnirima, nije mu bilo lijeno da traži sponzore, kupuje dresove, lopte… Djeci organizuje žurke, pomaže im, savetuje ih, ali ako zatreba i naruži ih.

„Nikad mi nije bilo teško za djecu sve uraditi. Stigle su me godine, hahahahha, pa mi se čini da ne mogu kao prije. Ali ako zatreba tu sam“, priča mi ovih dana.

Mnoge su generacije klinaca odrasle uz njega i njegove sinove. Igrali fudbal, družili se, odrastali, ljudi postajali… Svjestan je da djeca sada odrastaju u nekom drugom vremenu. Vremenu punom opasnosti i izazova koji su daleko od sporta. Svako zlo vreba na sve strane. Djeca su izložena svemu.

„Bate, djeca su nam odlična. Odlična, kad ti kažem. I treba im dati priliku da se bave sportom, pomoći da se tereni prave, da igraju fudbal, rukomet, košarku… bilo šta. Jer kada su u sportu onda su u zdravom okruženju. I još tu reći da ima sjajnih klinaca, velikih talenata. Samo im treba dati stručan rad i podršku. Ma kod nas rastu olimpijci“, priča mi Keka.

Glas mu se utiša kada sa ponosom govori o svojoj djeci. Njegovi sinovi Radovan i Miloš su članovi Rukometnog kluba „Leotar“. Stariji Radovan je i omladinski reprezentativac BiH a Miloš kadetski reprezentativac RS.

„Srce mi se stegne kada se sjetim kako su odrastali dok sam se ja liječio. Prerano su odrasli, ali ubjeđen sam da su dobri ljudi. Moja supruga Nataša je tu imala nemjerljivu zaslugu. Bila je i ostala stub naše kuće“, priča nam Keka.

Mnogi ga znaju kao jednog od najvatrenijih navijača „Leotara“ u svakom sportu. On ima svoje pravilo da navija za „Leotar“ ali da se nikada pogrdno ne odnosi prema protivničkim sportistima.

„Sudije znam da nagrdim. Da ih ‘naružim’, kritikujem, ali i da pružim ruku i čestitam na obavljenom poslu. Možda nekad i pretjeram u navijanju i podršci, ali šta da radim takav sam“, reče nam sa osmijehom na licu.

Onda nije ni čudo što je, kada je dobio posebno priznanje trebinjskog žirija za izbor najboljeg sportiste godine, aplauz u Kulturnom centru trajao nekoliko minuta.

A cijelo sportsko Trebinje ovacijama je pozdravilo Keku.

„Uh, bilo mi je teško. Gledao sam i nisam mogao da povjerujem da me ljudi toliko vole. Ja nisam ni očekivao bilo kakvo priznanje. Da ti pošteno kažem, otišao sam sa ženom na kafu u grad, kad me zovu i kažu ‘Dođi da dobiješ nagradu’. Iznenadili su me, ali kad sam sve osjetio, vidio i proživio moram da ti kažem da je vrijedilo. Svaki osmjeh, pobjeda, poraz, svako nerviranje radost, koš, gol, promašaj…sve je stalo u tih stotinjak koraka. Hvala žiriju. Hvala svima“, tiho nam dodade.

I još nam reče da nema odustajanja. Nikad. „I onda kad misliš da je gotovo, ne predavaj se. Napravi još jedan korak. Budi borac, budi pobjednik“, reče…

„Kao ti Keka“, pomislih.

Kad sam htio to da kažem reče mi, pun energije. „Hoćemo li mojim ili tvojim autom u Bileću iduću subotu. Moramo pobijediti Jedinstvo. Da se vratimo Prvu fudbalsku ligu RS. Đe će bate Jedinstvo ispred našeg Lea“.

Nema dalje. Pobjednik. Predrag Keka Uljarević…

Ratomir Mijanović