Koliko se današnja djeca igraju: IGRU NE SHVATAMO OZBILJNO

Iako je igra veoma bitna za razvoj djeteta, iz godine u godinu možemo primjetiti da je sve manji broj djece napolju, da u parkovima djeca više ne čekaju u redu kako bi se ljuljala na ljuljaškama, a nekada omiljene dječije igre kao što su žmurke i igra sa lastikom postale su davna prošlost.

Da li je igru i bezbrižno djetinjstvo zamijenila savremena tehnologija? Zašto se nekada omiljene dječije igre više ne mogu vidjeti na ulicama našeg grada? Da li je djeci potrebno više mašte i kreativnosti? Odgovore na ova pitanja pokušali su da nam daju Jasna Bogdanović Čurić, psiholog, Ljiljana Vukajlović, vaspitač u predškolskoj ustanovi „Naša radost“ i Petar Čolović, dugogodišnji profesor fizičkog vaspitanja i trener.

Jasna Bogdanović Čurić, psiholog, kaže da je igra danas drugačija u odnosu na prije desetak – petnaest godina, da je, generalno, drugačiji pristup igri.

„Imamo jedan problem, a to je da igru ne shvatamo ozbiljno. Kada shvatimo da je igra ozbiljna stvar, onda mi toj igri dajemo određene ciljeve, smisao i pomažemo djeci da se razvijaju. U današnje vrijeme, igre su uglavnom okrenute prema tehnologiji, a za razvoj djeteta je bitno da igraju igre prilagođene njihovom uzrastu koje razvijaju grubu motoriku, pa finu motoriku, pa misaoni proces, pa maštu, dakle, to je smisao igre, da se djeca razvijaju. I kada taj ciklus prođu, onda djeca znaju da se igraju i da uživaju u igri, ali uz pomoć roditelja“, govori nam Jasna o važnosti igre i dodaje da je učestvovanje roditelja od ključnog značaja.

„Igre se više ne prenose sa generacije na generaciju. U Trebinju nigdje nemate iscrtane školice, a imamo toliko asfalta. Većina generacija je igrala lastike, ta igra razvija motoriku – preskok, doskok, i toga sad malo ima. Sada se djeca dijele na onu koja se igraju vani i onu koja se igraju za kompjuterom. Roditelji ne pridaju važnost igri i to je pogrešno“, kaže Jasna i napominje da bi razvojni period čovjeka, a to je do šeste godine, trebalo sav da bude u igri.

Učitelji i vaspitači bi, po Jasninom mišljenju, mogli da utiču na djecu i da ih motivišu. Međutim, problem je što se broj časova fizičkog vaspitanja u školama smanjio, a za razvoj djeteta je najvažnije da u tom ranom periodu imaju fizičko, da imaju likovno, muzičko. Kako nam Jasna kaže, obraća se pažnja na matematiku i maternji jezik, a sve to može da se uči kroz igru.

„Savremena tehnologija ima svoje prednosti, ali ne treba pretjerivati jer odmalena postajemo asocijalni. Igra je potrebna da bi se djeca socijalizovala. Socijalizacija je i te kako bitna i uči nas ponašanju u društvu, kako da budemo prihvaćeni, da se izborimo za sebe“, navodi psiholog i kaže da i roditelji često idu linijom manjeg otpora i da na neki način žele da im djeca što prije odrastu i tako im uskraćuju djetinjstvo, premda ima i roditelja koji previše štite svoju djecu.

Djeca su, objašnjava nam Jasna, nekada bila mnogo kreativnija, maštovitija, danas im brzo dosade sve igračke. Međutim, tu bi, smatra psiholog, odrastao čovjek trebalo da bude vođa koji će motivisati djecu da se igraju.

Suština je, po riječima Jasne Bogdanović Čurić, da se djeca ne igraju dovoljno, da svaka igra koja zahtijeva maštu i kreativnost stvara problem, kao i da nedostatak fizičke aktivnosti doprinosi povećanom broju gojazne djece i djece koja su oboljela od dijabetesa.

Ljiljana Vukajlović kao vaspitačica radi jedanaest godina i kaže da igru uvijek stavlja na prvo mjesto i da sve što rade u vrtiću, rade kroz igru.

„U vrtiću imamo mnogo igračaka, međutim, dječaci najviše vole da se igraju sa autićima i kockicama, dok je djevojčicama najzanimljivija kuhinja. Premda tehnologija preovlađuje mi se trudimo da djecu motivišemo, da im posvetimo dovoljno pažnje i pokažemo im razne igre. Kada dijete vidi da vaspitač nešto radi i ono želi isto da radi, tako je sigurno i kod kuće. Čim je lijepo vrijeme, izađemo napolje, ali igre uz koje su djeca nekad odrastala, danas su potpuno zapostavljene. Forsiramo mi i lastiku i školicu, ali djeca nisu zainteresovana“, priča nam Ljiljana, koja ljubav prema djeci i svom poslu ne može da sakrije.

Ljiljana nam govori da roditelji sve više rade i nemaju mnogo vremena da se posvete djeci. Nesvjesno, po riječima Ljiljane, prave grešku dajući djeci telefon ili računar.

„Nekada se sa djecom više šetalo, razgovaralo. Najbitniji je razgovor i posvećenost djeci. Ako im se ne posvetimo i njima je dosadno. Igra je najvažnija za njihov razvoj i mi pokušavamo da kroz igru uče, da steknu neke osnovne navike“, zaključuje vaspitačica Ljiljana.

Petar Čolović kao osnovni problem ističe hipokineziju koja se pojavila kao posljedica nedovoljnog kretanja. Kaže da je ona uzela maha i da je glavni razlog deformiteta kod djece.

„Bio sam zadovoljan koliko je moj sin provodio vremena napolju, koliko je bio sa drugarima ispred zgrade. Improvizovali su, uzimali dva kamena, pravili gol i igrali fudbal. Danas ne vidim djecu ispred zgrade da se igraju. Ima igara koje ne vidim, koje su potpuno zaboravljene – žmurke, lastika, planovi, žandarm-lopov. Nisam dvadeset godina vidio dijete da se popelo na drvo“ govori nam Petar i dodaje da u Školi sporta oni pokušavaju štafetnim igrama da natjeraju djecu da upotrijebe maštu i napominje da se tako razvijaju emocije, sportski duh, potreba za pobjedom.

Petar nam kaže da igra, odnosno sport, ima i vaspitnu mjeru, pomaže djetetu da stekne naviku odlaska na trening, slušanja i na kraju primjenjivanja tog što nauče. Takođe se prisjeća vremena kad djeca skoro nisu ulazila u kuću, kad su stizali samo da dođu po sendvič. Po njegovim riječima, roditelji bi trebalo da se više posvete zdravom razvoju svog djeteta.

„Ranije su se djeca mnogo više igrala. Danas ih je jako teško motivisati. Međutim, ima djece koja su jako zainteresovana za sport. Ali, isto tako ima i djece koja su potpuno nezainteresovana. Zaista se na sve načine trudim da ih motivišem“, priča nam Petar i dodaje da, umjesto telefona, djeca bi trebalo da se bave nekim sportom i nekim društvenim igrama.

Usljed nedostatka fizičke aktivnosti, zaključuje ovaj trener i pedagog, organizam nam slabi, pada nam imunitet i često smo prehlađeni.

Činjenica je da su mobilni telefoni i računari okupirali dječije živote i na neki način im oduzeli djetinjstvo i lepotu odrastanja napolju, u parku, na igralištu. Međutim, s obzirom da se djeca ugledaju na nas, odrasle, pitanje je da li smo mi indirektni uzrok toga što je sve manje djece napolju, a sve više u kući.

Jednom je neko rekao „Dijete treba pustiti da odraste brzinom koja njemu odgovara, a mnogi roditelji čine užasne greške pokušavajući da nametnu korak odrastanja“.

Da li roditelji danas zaista žele da im djeca što prije odrastu?

Igrajte se!

Istraživanja su pokazala da dijete kroz igru uči i, u isto vrijeme, igra ga priprema za učenje u školi. Igrom se jača koordinacija pokreta i stimuliše mozak, podstiče kreativnost i rješavanje problema, te jača samopouzdanje. Socijalne vještine koje dijete uči kroz igru pomažu mu kasnije u socijalnim interakcijama i sklapanju novih prijateljstava.

Gdje je nestala mašta?

„Stalno smo se penjali po drveću. Džanarika nije mogla da sazri od nas koliko smo se penjali po njoj kao djeca. Tada su djeca bila mnogo zdravija, razvijenija, srećnija. Danas, djeca kad odu na fizičko neko im govori šta da rade, kad dođu u sportski klub opet im neko govori šta da rade. Nema igre u kojoj ona nešto smisle, kao ispred zgrade kad su se djeca igrala. Nema kreativnosti, borbenosti“, govori Petar sa žarom u glasu.

Značaj društvenih igara

„Društvene igre kao ᾿Čovječe ne ljuti se᾿ ili ᾿Monopol᾿ i te kako su značajne igre. Recimo ᾿Čovječe ne ljuti se᾿, sam njen naziv je dobar jer nas uči da možemo nešto da izgubimo i da ne treba da se ljutimo ako se pošteno igra. Svaka društvena igra nas uči nešto i veoma je bitna“, govori nam Jasna Bogdanović Čurić, psiholog.

Jovana SALATA/Glas Trebinja