Mesar Sanja Putica: Majstor svog zanata

Biti mesar nije lagan posao. Zahtijeva jaku konstituciju, fizičku snagu i spretnost ruku. Zbog same prirode posla i emocionalnu stabilnost. Uobičajeno je da je ovo muško zanimanje. Ili smo uglavnom tako navikli. Ali svako pravilo ima izuzetak.

I baš je takav primjer Sanja Putica, izuzetna u svom poslu, među rijetkim ženama mesarima u Trebinju. Možda i jedina koja izuzev prodaje, meso kompletno istranžira. Zna gotovo sve o ukusima, željama i prohtijevima mušterija, koje redovno dolaze u Konzum, po meso, i to baš zbog nje. Rado se ispred frižidera s mesom zadrže i turisti, takođe ne navikli da vide ženu kako spretno barata satarom i nožem.

Da se bavi ovako teškim, kako ga često nazivamo i krvavim poslom, za ne povjerovati je da jednoj ženi ne pada teško. S osmijehom i hitro pristupa svakom radnom danu i otkriva nam da radi ono što voli!

„Završila sam Srednju trgovačku školu u Trebinju. Nikad me nije privlačio posao klasičnog trgovca ili ugostitelja. Sasvim slučajno me zapalo da budem mesar i odmah sam znala da je to ono što želim da radim. Znam da zvuči čudno, mnogim ženama vjerovatno i pomalo gadljivo, ali za mene je ovo posao koji volim“, iskrena je Sanja.

Ova tridesetosmogodišnjakinja kao mesar radi već 15 godina. Prije četiri godine postavljena je za šefa mesara u Konzumu na svom poslu. Zajedno s njom radi i muški kolega, ali veliki broj kupaca, koje redovno sreće, dođu tokom prijepodneva za vrijeme njene smjene.

„Prvi dodir sa ovim poslom imala sam još kao djevojčica. Pomagala sam roditeljima sve oko tranžiranja mesa, bilo da je u toku svinjokolj, za slave ili onako, za nas kući. Ni kao maloj to mi nije bilo teško. Ispade, da me posao mesara jednostavno pronašao“.

Da bi se bavila ovim zanimanjem i bila majstor svog zanata, Sanja je morala i da završi obuku. Praktična, ali i znanja o dijelovima tijela životinja i komadima mesa, koji su za šta potrebni, savladala je brzo. Sada, nakon nepune dvije decenije za mesarskim pultom, ova žena posao ima „u malom prstu“.

„Začude se i dalje ljudi mojoj preciznosti i brzini, ali to je stvar prakse. Mogu posao raditi i zatvorenih očiju, maltene mi to dođe kao nekome reći dobar dan. Za mene je ovo posao kao i svaki drugi. Prihvatila sam i radim bez ikakvog napora. Neobično jeste za jednu ženu, ali ja na radno mjesto dolazim sa zadovoljstvom!“

Da mesarski zanat ima težu stranu, Sanja je prilično svjesna. Ali to joj, kako tvrdi, ne predstavlja nikakvo ograničenje.

„Najteži je fizički napor prilikom istovaranja mesa. Dolazi nam u čerecima i zadatak mene i mog kolege je da ga iznesemo i tranžiramo. Ako stigne ujutru, onda to sve uradim sama. Takođe, strogo vodimo računa o higijeni i svim uslovima neophodnim za rad sa mesom. To se nikada ne smije prepustiti slučaju. Ovo jeste „krvav posao“, pa i takav meni nije težak“, govori nam jedna od rijetkih trebinjskih mesarki.

A ono što je još čini rijetkom među rijetkima je njen stav da ovim poslom želi da se bavi do kraja radnog vijeka!

„Od srednje škole sam zaposlena kao mesar. I sada vjerujem da mi ne bi bilo ni lakše ni ljepše negdje drugo. Volim da sam u pokretu, da se stalno nešto dešava i ovaj posao mi to omogućava. Iako cijelo radno vrijeme provedem stojeći, opet ne bih imala ništa protiv da kao mesar zaradim i penziju“.

Kad se sagledaju njene sposobnosti, brzina kojom radi i nevjerovatna preciznost, a naročito ljubaznost prema mušterijama, vjerujemo da bi se sa Sanjinom željom složili i svi koji kod nje kupuju meso. I bez obzira na česte reakcije iznenađenja kada ugledaju ženu kako vješto barata satarom, Trebinjci su već poprilično razbili predrasude.

„Navikli su se i vjeruju mi. Stalnim mušterijama već kad se pogledamo znam šta i kako treba isjeći. Bilo je u početku malo nepovjerenja. Znali su me ljudi pitati – „Ima li tu kakav muškarac?“ A evo, posljednjih godina, stekavši povjerenje u mene, redovno dolaze i ne kriju zadovoljstvo kad me vide. Kad mi već vjeruju, moja je odgovornost da njihovo povjerenje i opravdam. Trudim se koliko mogu da zadržim takav odnos sa svim kupcima. Tu ne smije da bude greške“, pošteno i časno ističe Sanja Putica.

Da i žene mogu raditi muške poslove, ili je takva podjela već odavno postala suvišna, dokaz je upravo ova mlada mesarka. Poslu se predaje revnosno. Zato ne iznenađuje da je muške kolege često pitaju za savjet ili zovu da im pomogne.

„Rado ću uvijek svakome pokazati i pomoći da nauči mesarski posao. I ja sam jednom učila od nekoga, a sada svoja znanja prenosim na druge. Lijepo je što se muškarci prema meni ne odnose sa visine, već ispoštuju i prihvate sve što im sugerišem. Nisam do sada imala neugodnih situacija da neki od kolega nije htio da ga poslu uči jedna žena“.

Dodaje i da joj je svaka mušterija draga na svoj način. Raduje je kad joj gospođe kažu za šta im treba meso, a izbor prepuste njoj. Naročito, kad joj sutradan prepričaju kako su napravile dobar ručak. Mnogo ima, kaže, i mlađih i starijih muškaraca, kao i mladih domaćica, kojima rado nastoji da pomogne prilikom izbora mesa, jer se ne snalaze najbolje. Posebno joj je drago što većina kupaca drži do njenog mišljenja, što znači da joj vjeruju, a to je ono čime se rukovodi već deceniju i po na svom poslu.

A za sve te godine uspjela je da sačuva i vedru stranu svoje ličnosti. Dok razgovaramo neprekidno je nasmijana, pa smo se zato i našalili i pitali je kako suprug gleda na njen posao sa oštricama?

Sanja upućuje još jedan osmijeh i razigrano kaže: „Nisam ja opasna, nema on od mene nikakve zebnje. Nož i satara su samo za posao. Kući se vraćam naoružana jedino osmijehom za njega i našeg sedmogodišnjeg sina!“

Mesarka kojoj vjeruju

Sanja Putica redovno obavlja i kompletnu pripremu svih vrsta mesa za potrebe trebinjskih restorana. Kaže da je motiviše to što joj vjeruju, te da ponekad ima i više poziva odjednom. Kad ova dama meso pripremi, na kuvarima je samo da ga spreme po planiranom receptu i serviraju. Trudi se da na svaki poziv odgovori u predviđenom roku, te da posao obavi, krajnje profesionalno. Ističe, da je do sada imala sreću, te se samo jednom na poslu povrijedila.

„Bilo je to baš davno, još dok sam radila u klaonici. Od tada ne pamtim da sam se više ikada posijekla, a kamoli nešto opasnije da je bilo. Imam sreće, mada mislim da su najviše presudni moja dobra koncentracija i koordinacija pokreta. Nadam se da će tako ostati i ubuduće“.

Radni dan 24 sata

Po završetku posla, Sanjin radni dan samo je djelimično završen. Vraća se porodici u Petrovo polje, gdje je čekaju nove obaveze. Živi sa suprugom i sedmogodišnjim sinom, te svekrom i svekrvom. Radi se bašta, voćnjaci, a posla ima i oko stoke. Osim što na poslu meso siječe osam sati svaki dan, često se desi da je isto sačeka i kući.

„I u porodici pomažem mužu i svekru kad se radi oko mesa. Zajedničkim snagama sve brzo završimo. Često me zovu komšije da i njima obradim meso. Nekad odem sama, a nekad mi i muž pomogne. Bude i kupaca sa posla koji me zamole za pomoć. Šali se suprug sa mnom pa zna nekad reći – „ jedna žena a radi toliki muški posao!“ Šta ćete, to je moj zanat!“

Ko se kome više čudi?

Nakon toliko godina rada kao mesar i dugog perioda da se na ženu u ovom poslu iznova privikavaju, ne zasmetaju joj ni redovni začućeni pogledi turista. Naprotiv, tu se ova žena pomalo čudi.

„Trebalo bi, valjda, da su baš stranci oni kojima je žena mesar normalna pojava! Ali, eto nije. Koliko se oni čude kad vide mene, toliko i ja njihovoj reakciji. Zabavno je to ponekad, vjerujte. Najvažnije je, ipak, da odu zadovoljni. A odu. Vrte glavom i smješkaju se između sebe, a onda mi pokažu palac na gore, u savremenom društvu čuveni lajk. Odgovorim im na isti način, i svako za svojim poslom“, uz smijeh nam ova Trebinjka prepričava samo neke od dogodovština sa njenog radnog mjesta.

Maja Begenišić/Glas Trebinja