Mostarci ruše predrasude: Našim venama teče kultura mostova

20150301095852_291567MOSTAR | Podijeljen grad, dvije strane, istočna i zapadna, hrvatska i bosnjačka, ova i ona, naša i njihova, termini su kojise vrlo često mogu čuti kada se govori o Mostaru. Kao i na drugim gradovima u BiH, protekli rat je ostavio ožiljke i na gradu na Neretvi.
Stari most, simbol ovoga grada koji je stoljećima blistao iznad „zelene rijeke“ i koji je bio tačka spajanja dviju obala Mostara srušen je ratu. Obnovljen je prije više od 10 godina i ponovo je spojio dvije obale, no koliko se da primjetiti ljude ipak malo teže spaja, piše Anadolu Agency (AA)
I danas 20 godina nakon rata u ovom gradu prisutne su priče o podijeljenosti, koje nažalost uvijek nekako imaju jači odjek od onih pozitivnih o suživotu i zajedništvu. Jedna takva priča o podjelama i predrasudama, čije su glavne uloge bili mostarski srednjoškolci, nedavno je odjeknula regijom.
Mnogi mediji su prenijeli prve epizode serijala koji se bavi „osjetljivim pričama na Balkanu“ i u kojem su srednjoškolci iz Mostara govorili o stanju u svom gradu. Između ostalog, srednjoškolac po imenu Ante izjavio je da iako živi u Mostaru još uvijek nije posjetio Stari most jer se boji otići tamo, kao i da je u Mostaru po boji kože moguće shvatiti nacionalnu pripadnost građana. Ove izjave su preplavile društvene mreže i izazvale brojne reakcije.
Ekipa AA tim povodom boravila je u Mostaru i imala priliku razgovarati sa dvojicom Mostaraca koji su primjer da ovaj grad ipak njeguje suživot i zajedništvo. Iako se izvana čini da je on u Mostaru nemoguć, u ovom gradu zasigurno ima onih ljudi koji ruše predrasude o „podijeljenosti“ i ukazuju na to da u gradu na Neretvi ipak ima suživota.
Jasmin Pajević i Miroslav Šunjić žive na različitim stranama grada Mostara, ali to nije bila prepreka da oni danas budu vrlo bliski prijatelji. Kažu da su se pronašli u nečemu zajedničkom, a to je ljubav prema sportu. Osim toga, obojica su i članovi Interventne spasilačke službe u Mostaru.
Pajević, koji se inače bavi „trail runningom“ ili brdskim trčanjem, za AA kaže da Mostar nikada nije bio podijeljen te da on nikada ne bi želio da bude takav.
„Uvijek pokušavamo da kroz sve moguće stvari spojimo ljude, da se druže, da sudjeluju u mnogim stvarima. Po mom mišljenju grad Mostar nije podijeljen. Ja sam ga uvijek samo gledao gradom svih nas koji u njemu živimo“, kaže Pajević.
Na pitanje kako je reagovao na izjave mostarskih srednjoškolaca, Pajević poručuje da je prije svega bio razočaran izjavama koje su, kako kaze, stvorile pomutnju među ljudima. Smatra da je srednjoškolac Ante mogao bez ikakvih problema posjetiti Stari most kada je god to htio, što je na koncu i učinio pokazavši da je bez razloga živio s predrasudama o ljudima s druge strane rijeke.
Ovim u BiH malo zastupljenim sportom bavi se već dugi niz godina, priča nam Pajević, te naglašava da zahvaljujući sportu i upoznaje različite ljude, a tako je upoznao i Miroslava, koji je, kako je rekao, uvijek bio uz njega.
„Pružio je podršku meni kao sportisti. Mi smo primjer da je jedno takvo prijateljstvo moguće u ovom gradu bez nekih ‘varnica'“, kaže Pajević, te dodaje da je zahvaljući podršci Miroslava bilo materijalnoj, a i svakoj drugoj, učestvovao na brojnim takmičenjima u BiH i izvan zemlje.
„Na mnogim takmičenjima na koja sam odlazio bio je tu financijski, sa sponzorima, kako lično tako i podrškom njegove kompletne porodice. Kućni smo prijatelji. Realno je da ljudi poslije svega što je bilo trebaju gledati naprijed i ne vraćati se u prošlost“, poručuje Pajević.
Dodaje da je Miroslav kod njega primjetio talenat i upornost te da on kao sportista, iako dosta uspješan, nije imao podršku nekog sportskog saveza.
„On je bio moj sportski savez i moja podrška. Često se na utrkama sjetim njega i njegovih riječi podrške. Tako da bez njega ovo sve ne bi bilo moguće, stvorili smo tim. To me čini sretnim i ponosim“, zaključuje Pajević.
Jasminov prijatelj Miroslav Šunjić penzionisan je zbog ranjavanja u proteklom ratu. U slobodno vrijeme bavi se raznim sportovima te pomaže svojoj supruzi u maloj porodičnoj radnji. On se također osvrnuo na temu „podjela u Mostaru“:
„Ja mislim da granice postoje u ljudskim glavama. Ako je neko sebi u glavi zacrtao da je nešto za njega zabranjeno i da negdje ne pripada to je osobna prosudba neutemeljena na realnim stvarima u životu“, rekao je Šunjić.
Šunjić smatra da sport može biti bitan faktor u povezivanju mladih ljudi, gdje će se sastajati, upoznavati i vidjeti da ta njihova različitost uopšte nije nepremostiva, te naglašava da „ulica dalje, drugi svjetonazor, ispovijest ili nacionalnost doista ne igraju ulogu u našim malim životima“.
„Ljude nikada nisam svrstavao prema vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti. Meni je samo bitno da si čovjek, da voliš ono što radiš, da si sportista, da imaš neku aktivnost koja i mene zanima. Da se možemo družiti, dopunjavati ili pomoći jedan durgome. Što se tiče Jasmina, svidjelo mi se što je mlad i što ima talente koje nadograđuje. U društvu je to potcijenjeno i nije dovoljno zastupljeno. Sve se daje na neke kolektivne sportove nogomet i košarku koje odgovaraju strukturama u društvu. Ljudi kao što su Jasmin i mali sportovi koje sam i ja cijelog života volio kao što su pojedinačni borilački sportovi i skijanje zapostavljeni su u društvu tako da se moramo između sebe pomagati. Jasmin je zaista talentovan momak i mogao bi napraviti puno i za grad, a i za državu. Time će biti primjer i uzor drugim mladim ljudima“, mišljenja je Šunjić.
Prema njegovim riječima, rat je bio, ali treba ići dalje, treba se družiti, raditi, pomagati ljudima i to je jedini put koji male države i narode može izvesti na pravi put, a podjele nas, kako kaže, nikuda neće odvesti.
Miroslav takođe dodaje da je optimista kada je u pitanju budućnost grada na Neretvi.
„Naravno da možemo očekivati bolje vrijeme za Mostar, čim nove generacije malo sazriju i prihvate se poslova od kojih sada bježe, a to je i politika. Dakle, da zdravi ljudi dođu na te pozicije i da počnu razmišljati u smjeru da je to ipak posao koji pomaže državi i ljudima da napreduju. Mislim da će sve krenuti na bolje“, smatra Šunjić.
Sead Đulić: Našim venama teče kultura mostova
Još jedan Mostarac koji godinama gradi temelje suživota u ovom gradu je i Sead Đulić, dugogodišnji umjetnički direktor Mostarskog teatra mladih 1974, kulturne ustanove sa višedecenijskom tradicijom.
Đulić je u razgovoru sa novinarom AA kazao kako je ovaj teatar namjenjen djeci i mladima, koji paralelno radi u kreativnim radionicama na razvoju kreativnosti djece i mladih, iz čega nastaju predstave, ali sa primarnim ciljem da tu djecu odgaja i da odrastaju u bolje i korisnije ljude.
Teatar, koji je do danas iznjedrio više od 50 profesionalaca, u posljednje dvije godine radi i na projektu u okviru kojeg se u jednoj godini posjeti 100 mjesta u BiH u kojima teatar ranije nije bio.
Prema riječima Đulića, ovaj teatar je i tokom ratnih 93. i 94. godine, kada je bilo jako teško, kada je adresom bio primoran biti na jednoj polovini doslovno podijeljenog grada, i tada u svojim predstavama pored Amre i Armine, imao Emanuela i Sinišu. Đulić kaže da su oni i u tim uslovima bili na okupu i širili ideju koja jedina može da opstane na ovom tlu.
„Poslije rata smo nastavili. Svi mi koji djelujemo u ovom teatru nismo dozvolili da kažemo ‘ova’ ili ‘ona’ strana. Ne koristimo izraze jesi prelazio tamo ili oni i mi. Mi kada kažemo ‘mi’ stalno mislimo na Mostar. Koristimo izraze, ja sam sa Avenije, sa Strelčevine, Donje Mahale, Carine, koristimo gradske kvartove i mahale. Takav način razmišljanja, takav način ponašanja je zapravo potpuno normalan tako da ovdje na ovoj sceni normalno rade i Ana-Marija i Iman. Druže se, zajedno izlaze u dobre kafiće a ne u ‘naše’ i ‘njihove'“, priča Đulić.
On se osvrnuo i na prilog o srednjoškolcima iz Mostara te na reakcije mladih u ovom teatru, kazavši da niko od njih u teatru nije rekao taj momak je takav i takav, nego je njihova reakcija bila da on nije kriv jer on odrasta u tavom okruženju, u takvoj porodici, u takvoj životnoj i školskoj atmosferi.
„Ne treba osuđivati njega nego one koji ovaj grad getoiziraju. One koji su stvorili dvije škole pod jednim krovom, one koji su odvojili vrtiće, osnovne škole, srednje škole, one koji su odvojili univerzitete. Ovdje obrazovni sistem, politika školuje buduće ratnike. Ovdje se djeca odgajaju na kulturi mržnje. Ovdje se gradi kultura zidova, umjesto kulture mostova. U našim venama teče kultura mostova. I kada se to djeci samo malo osvjesti, nema nikavih problema. Mali Ante nije kriv, on je žrtva. To tako treba posmatrati. Možda su i njegovi roditelji žrtva od kojih je čuo neke stvari. Ne treba osuđivati, treba osuđivati one koji vode ovaj grad, ovaj kanton“, rekao je Đulić kojem je u Banjaluci dodijeljena Nagrada za životno djelo, koja nosi ime poznatog glumca Narodnog pozorišta iz Banjaluke, Lucijana Latingera.
AA