Nadahnuće na prvi pogled: Kako je pjesnik iz Zvečana opjevao Trebinje

Prvi susret sa „zavičajem sunca“  nije mnogo obećavao. Pod gustim velom noći i po kišnom nevremenu, kao zainat, ničega nije ni moglo biti od onoga što je u doživljaju drugih slušao o lijepom hercegovačkom gradu u suncem obasjanoj kotlini.

Tim prije što mu se, kako priznaje pjesnik, stihom progovoriti ne da „bez strahovito snažnog nadahnuća i ljubavi“.

Ali pjesnici vide i ono što je veštanstvenim očima skriveno, pogotovu kad ih na takav kreativni zamah nešto iznutra potakne, upravo kao ljubav, zanos ili nasušna potreba da se nekako i nečim oduži „i sebi i ljudima otvorenog srca“ u čiji je zavičaj stigao.

Po povratku u svoj Zvečan na Kosovu u Metohiji, latio se papira i olovke…

Tako je nastala pjesma o Trebinju Nenada Jera Radenkovića.

Od tada je, kaže nam pjesnik, prošlo tri ili četiri godine, a zahvaljujući svojim trebinjskim prijataljima kasnije je stigao da upozna sve ljepote Trebinja, ali i „bogatsvo duše i gostoprimstvo naroda ovog kraja“. Jedino mu je žao, kazuje nam, što je naš grad kasno upoznao – jer bi taj susret, da se desio dok je još bio mlad pjesnik, bio možda stvaralački sadržajniji i sa više plodova.

Jero Radenković je i ovih dana u „zavičaju sunca“, posjetio je i narodno saborovanje na Ublima, gdje je među ovdašnjim prijateljima još jednom kazivao svoje stihove o Trebinju, a večeras će u Domu mladih nastupiti kao gost na večeri humora, poezije i muzike, sa popularnim glumcem Brankom Babovićem „Đurom Palicom“.

Moj narod na Kosovu i Metohiji i ovaj nama bratski narod u tijesnoj su vezi i osjećam potrebu da se zahvalim narodu Hercegovine i Republike Srpske koji svake godine, po završetku školske godine, prima našu djecu da budu gosti u vašim porodicama“, kaže nam pjesnik iz Zvečana.

O Trebinju i Trebinjacima nismo više govorili – da ne krenemo stranputicama prozaičnih objašnjenja i opštih mjesta kojima bismo samo kvarili ono što je nadahnuće, i ljepše i dublje, u stihu ovjekovječilo…

Po vokaciji likovni umjetnik i magistar vajarstva, Jero Radenković priznaje da mu je upravo poezija onaj stvarakački medij kojim lakše silazi u svoj unutrašnji svijet i neposrednije iz njega progovara.

Za tri decenije književnog rada objavio je šest knjiga poezije i dva romana, dok treći – o čuvenoj bici na Košarama, upravo piše, oprezno i bez žurbe kako i nalaže veličina i delikatnost epopeje o kojoj će kao borac – učesnik posvjedočiti „iz prve ruke“…

R.S.

 

Nenad Jero Radenković

ZAVIČAJ SUNCA

Do tvoga praga doveo me mesec

Umesto šećera i vode

Uzeh kamen i presnu kišnicu

I postadoh deo tvojih stena

Postadoh suza tvoje reke

I sada kada sam tvoj kamen

Sada kada sam tvoja suza

Ugradi me u svoje pločnike i zidine

I pusti da ti kanem iz oka

Niz ljute strane i litice

Nemog Leutara

Put do tebe dolazi s´ neba

A povratka nema

Kao što nema ni groma

Koji se nad tobom nije slomio

I kao dete u krilu majke isplakao

Ti si nedovršena pesma i molitva

Ćerka drevne Gračanice

Urezana u koru visokih platana

Koliko sam dublje silazio u zemlju

Toliko si se ti bližio nebu

Porto raja – zavičaju sunca

Kolevko i grobnice nesrećnih ljubavi

Kada konačno gore stigneš

Pogledaj na moju prokletu ravnicu

I pesnikov grob u meandrima Ibra

Zakopanom nadom novoga rođenja

U duši od trnja i ledenog inja

Žaliću za suncem večnoga Trebinja