Oaza mira nadomak Trebinja: Njeno veličanstvo – ruža

„Mnogi me pitaju otkud se nađoh u poljoprivredi i uzgajanju cvijeća? Smatraju, ako sam pohađala trebinjsku gimnaziju, Pedagošku akademiju u Mostaru, te se kasnije, prekvalifikovala za medicinsku sestru, da ovim ne bih trebala da se bavim. Uzvratim pitanjima zašto se čude, kao da radim nešto što ne valja?! Život je nepredvidiv, nikad ne znate šta će vam servirati. Stvari treba prihvatiti onakve kakve jesu. Uradivši tako, ja sam danas zadovoljna!“

Ovako, nakon što je sumirala sve svoje bitke, govori Ljubica Miladinović, nekadašnji profesor biologije i hemije, sa petnaestogodišnjim iskustvom u prosvjeti. Penziju je zaradila kao medicinska sestra, jer joj se, priča nam, život postarao da radni vijek završi u bijelom mantilu, umjesto sa dnevnikom i svjedočanstvima u rukama.

„Prekvalifikovala sam se neposredno prije početka rata. Do tada sam živjela u Busovači i predavala u školi u Kaćunima. Vrativši se u Trebinje, mjesta u školi nije bilo. Ali jeste u Bolnici. Već je buktio rat i odmah su me primili. I tako sam počela sve iz početka. Prve četiri ratne godine radila sam kao i svi, bez plate, uz evidenciju da sam zaposlena u Bolnici. Bilo je strašno teško. Radilo se po 12, čak i po 24 sata u komadu, jer nije bilo radnog osoblja. U jednom momentu dio Bolnice izmješten je u Bileću, gdje sam svakodnevno odlazila sa pacijentima. Malo dijete ostavljala sam majci u Čičevu, a ja, kao i mnoge kolege, idi tamo i radi bez prestanka. Najteže mi je bilo kad sina ne bih vidjela po dva ili više dana. Ali šta ćete, tako je bilo i nisam bila jedina“, bez imalo gorčine, već sa stavom da se mora naprijed, priča nam svoj životni put, ova medicinska sestra u penziji.

Među nekoliko novih početaka, u jedan od njoj dražih, svrstava rad oko biljaka. Imala je mogućnost da svu biologiju i hemiju, ako ne u učionici, primijeni na svojoj plantaži ruža, koju je, gotovo iz ničega, posadila u rodnom selu Čičevo, kod Trebinja, gdje i živi. Ostati na neki način u domenu koji voli i za koji se obrazovala, i sada joj predstavlja satisfakciju. Naročito, kada pogleda prvu posađenu ružu, koja i nakon 12 godina redovno cvjeta i daje nove izdanke.

„To mi svaki put razgali dušu! Znate taj osjećaj da ste stvorili nešto. E tako mene raduje kada uđem u plantažu i gledam sve te raznobojne cvjetove, ma puno mi srce! Prva plantaža bila je mala, a onda sam vremenom počela da je proširujem. Danas ruža imam svih boja, od bijelih, rozih, crvenih, žutih, krem, šatiranih, u boji kajsije… kakvih hoćete. Meni je najljepša holstajnperla ruža, koju krase vatronecrvene prozirne latice. Mada, ruža je ruža i svaka je jedinstvena i lijepa na svoj način“.

Malo po malo, obogaćivanjem novijim sortama, plantaža se iz godine u godinu povećavala. Trenutno se ovdje može naći 400 stabala sa pedesetak vrsta ruža, od onih za profesionalni uzgoj, do ruža za bašte i okućnice.

Svakog vikenda, ovu nasmijanu i vedru gospođu, možete sresti na trebinjskoj pijaci, u sjenovitom mjestu, okruženu vaznama sa cvijećem. Prodaje bukete koje sama izradi, mada, priznaje, više voli cvijeće da aranžira po želji kupaca. Tada su, dodaje, svi srećniji.

„Zadovoljna sam prodajom ruža. Cijena cvijeta je jednu konvertibilnu marku, a buketa u zavisnosti kakav ko želi, uglavnom oko pet maraka. Sadnice ruža su nešto skuplje, 10 KM po jednoj i njih najčešće prodajem kući. Sadnice nabavljam iz Srbije, od poznatog uzgajivača iz Lipolista kod Šapca, koji se unazad 120 godina ovim bave profesionalno. Uzgajaju prvu klasu ruže, koja je izuzetnog kvaliteta, pa zato i košta“.

Inače, kako nam kaže, ruža je univerzalan cvijet, kojim se iskazuju sva moguća osjećanja. Od lijepih i svečanih do tužnih. Tako dominantnoj, a opet osjetljivoj, mora se pružiti maksimalna pažnja, i prevashodno, ističe, važno je voljeti ono čime se bavite i poznavati materiju. Nismo se iznenadili ugledavši gomile stručne literature o uzgoju, načinima njege, poznavanju ruža i mnogih drugih detaljnih podataka. Samo smo se uvjerili u narodnu „jednom nastavnik uvijek nastavnik“.

„Nisam vam ja od onih koji bi se u ovakav posao upustili bez predznanja ili znanja. Sve sam detaljno proučila, i još uvijek učim. Bez obzira što sam cvijeće sadila i kao mala, s majkom, i to uvijek voljela, kada sam odlučila ovim da se bavim profesionalno, prvo sam morala da se informišem. Svaki slobodan trenutak iskoristim da nešto pročitam. Znate, često me ljudi pitaju za savjet i na meni je da znam da ih uputim“.

Vodeći nas ružičnjakom, oazom koju je sopstvenim rukama stvorila, Ljubica nam govori da joj je ovo mjesto najljepše na svijetu. Pravi raj! Bez obzira na dugogodišnji težak fizički rad i ustajanja u cik zore, započeti dan okružena cvijećem, iznova je podsjeća da je vrijedilo truda.

Priča nam i da je u ovom zanimanju bila pionir u Trebinju. Bilo je teško, ali je zbog toga, još više ponosna na ono što je postigla.

„Oplemenila sam domaćinstvo. Činjenica jeste da me malo savladavaju godine i da je teže raditi, ali s druge strane me ispunjava. Mnogo mi pomaže i sin, kad god ima vremena. Zadovoljna sam, kako duhovno, tako i u materijalnom smislu“.

Pa opet, kad se učini da je uspjela u svom naumu, svoju glavu odnekud pomoli i po nešto neostvareno. Ova žena, golemog životnog iskustva, otkriva kako duži niz godina sanja o plasteniku u kojem bi posadila kale.

„Volim taj cvijet. Poput ruža, i ova elegantna biljka, bijelog cvijeta, namijenjena je za sve prilike. Još uvijek to nisam ostvarila, kanim se evo godinama, a nekako je uvijek nešto drugo „prešnije“. Dok je plastenik „na čekanju“, pokušaću plantažu da proširim novim vrstama ruža. Da imanje, na kojem živim sa sinom, još malo upotpunim“, sliježući ramenima, uz konstantan osmijeh razumijevanja, govori naša sagovornica.

Upoznavši je, ne sumnjamo da će njen san jednom postati stvarnost. Dok se to ne dogodi, može biti ponosna što je od prvih nesigurnih koraka, uspjela stati na noge, čime je i u penzionerskim danima puna vitalnosti i elana. Kako i ne bi bila, kada dvorište doma Miladinović, uz ruže, krase i redovi svih nijansi trajnog cvijeća limonijuma, potom astri, cinija, gipsofile, grmlja za dekoraciju buketa. U ovom kutku uspješno rastu i biljke s kraja Španije i Portugalije, te Njemačke, poput pitomog kestena, eukaliputusa i ginko bilobe.

Objašnjenje, zašto joj ljudi rado poklanjaju sadnice, možda i ne treba tražiti. Dovoljan je pogled i na Ljubicine, s pažnjom sađene drvorede smokava, krušaka, šipaka, kajsija, dunja, višanja, trešanja, breskvi, maslina, baštu s povrćem, u kojoj, uz lubenice, uspješno rastu i, prvi put vidimo, hokaido tikve.

„To je ukusna i izuzetno zdrava namirnica, posebno za bebe i malu djecu, od koje se pravi pire i razne čorbe. Uzgajam je godinama. I nju sam dobila. Ljudi vole da mi poklone sadnice. Takvi gestovi me istinski usrećuju. Sve što vidite ovdje sama sam posadila. Radila i danju i noću. I valjalo je. Jer, znate šta, ovdje sam našla mir. A to je veoma važno u životu“, sa još jednom životnom lekcijom, ali i buketima svježe ubranog cvijeća, ispratila nas je iz Čičeva, nekadašnja profesorica i medicinska sestra.

Nismo je ostavili samu ni usamljenu, već okruženu bojama i mirisima prirode, mirom za kakvim mnogi širom svijeta čeznu. I možda je to razlog zbog koga je jedan Šveđanin, vidjevši Ljubicino cvijeće na televiziji, ciljano na trebinjskoj pijaci kod nje pazario, odnijevši u hladnu Skandinaviju dašak južnjačke topline sa rascvjetale čičevske plantaže.

Ljubicina čarolija

„Odrasla sam u Čičevu. Okružena cvijećem. I dok sam radila u školi u hladnoj Bosni bez cvijeća nisam mogla. Komšije su mi rado ustupale parčence zemlje, gdje sam sadila ruže. Prelijepe, sa obiljem cvjetova.  Simpatično je bilo to, što bih za vrijeme raspusta bila u Trebinju, od jula do sredine avgusta, a za to vrijeme ni traga od cvijeta. Onda opet, kad se vratim, ruže buknu. Rekle bi komšije – „Nama ništa nije jasno?! Čim Ljubica ode ruže uvenu, a kad se vrati, evo njih, srećne i razgranate!“ Ustvari, nije to bilo do mene, nego ih niko nije zalijevao ni brinuo o njima i, normalno, nisu ni cvjetale. Kod mene je čovjek davno kupio sadnice ruža i posadio ih na Čemernu. I eno ih, ne zna se koja je od koje ljepša nakon toliko godina i ledenih zima i snjegova. Znači, potrebna je njega“.

Gdje to ima prirodnog cvijeća?

„Turisti često kupuju cvijeće. Za nepovjerovati, najviše ljudi sa primorja, posebno crnogorskog. Bukvalno se zaprepaste kad vide buket mirisnih ruža na pijaci. Ne mogu da vjeruju da se kod nas može kupiti pravi prirodni cvijet, a da nije u cvjećari. Iznenade se i kako je jeftino. A cvijećem se najviše oduševe Kinezi i obavezno pitaju da se slikaju. E sad, rjeđe kupe, ali nema veze. Nasmiju me, pa i to je gušt!“

Lekcija iz hemije

„Određene vrste bijelih ruža, i to samo one koje imaju dobre provodne sudove, mogu se bojiti prehrambenim bojama. Dno stabljike od ubrane ruže se rasiječe i stavi u vaznu sa vodom, a onda se doda boja. Potrebno je da tako stoji nekih osam sati, dok boja stigne u latice. Kad imate mastilo plavu ružu, takva ne postoji, nego je nastala ovakvim procesom. Boja se rastopi u vodi i polako odlazi do cvijeta. Prvo se pojave tačkice na laticama, a onda postepeno poprimaju željenu boju, zavisno koju ste usuli u vodu. Boja traje nekoliko dana. Može, čak, jedna ruža da se boji u dvije ili tri nijanse. Probala sam ovu tehniku, zanimalo me, to je moja struka. Malo sam se igrala. Dobijete zanimljiv rezultat“.

Maja BEGENIŠIĆ/ Glas Trebinja