Aktuelno

OD POLIČKOG STADIONA DO SVJETSKIH KONGRESA: Nauka i sport – ruku pod ruku

„Pet zlata Budinčićeve“, „Tri zlata za Valentinu“, „Valentina petostruka šampionka“, „Novi seniorski rekord Valentine Budinčić“, „Balkanska medalja za Tinu“, „Budinčićeva u punoj formi za svjetsko prvenstvo“, „Trebinjski atletski biser“, … samo su neki od novinskih naslova koje nalazimo listajući arhivu „Glasa Trebinja“, od prije dvadesetak godina.

Pomenuti naslovi pratili su blistave rezultate Valentine Budinčić, koja je krajem devedesetih godina bila neprikosnovena na tartan stazi. Pionirska, juniorska, seniorska šampionka… nizala su se takmičenja i medalje, a Tina kako su je prijatelji, ali i novinari zvali, je poslije završetka osnovne i muzičke škole te gimnazije, šampionska postolja zamijenila desetkama u indeksu, tartan stazu – naukom, sport – obrazovanjem. I nije se pokajala.

Studije Engleskog jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Diplomu magistarskih studija je stekla na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banja Luci, da bi potom, 2014. godine, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu odbranila i doktorsku tezu pod nazivom „Međuodnos engleske i srpske terminologije u sportu” i time stekla zvanje doktor filoloških nauka, ali i spojila svoje dvije velike ljubavi – sport i engleski jezik.

Od oktobra prošle godine, naša sugrađanka, Valentina Budinčić, zaposlena je na Fakultetu za sport Univerziteta „Union – Nikola Tesla” u Beogradu, u zvanju docenta. Studentima prve i druge godine, koji pohađaju tri smjera – trener u sportu, menadžment u sportu i sportsko novinarstvo, predaje Engleski jezik u sportu I i II. Pored toga, honorarno je angažovana na Fakultetu za strane jezike Alfa BK Univerziteta, takođe u Beogradu, gdje na odsjeku za Anglistiku predaje stručne predmete iz oblasti jezika i metodike nastave engleskog jezika na osnovnim i master studijama. I to nije sve. Nedavno je iz štampe izašla njena prva knjiga „Anglicizmi u sportskoj terminologiji“.

Bio je to dovoljan razlog da „pretresemo“ vrijeme koje je u međuvremenu proletilo.

„Dugi niz godina sam aktivno trenirala atletiku. Bio je to period osnovne škole i gimnazije. Klubovi za koje sam nastupala su: Leotar (Trebinje), Lovćen (Cetinje), te Milicionar i Crvena Zvezda (Beograd). Sjećam se da nije bilo nimalo jednostavno uskladiti sve obaveze u školi i na treninzima. Trenirali smo obično šest dana u nedelji, prije podne ili poslije podne u zavisnosti od smjene u školi. U pripremnom periodu, vikendom smo imali po dva treninga dnevno, a u toku takmičarske sezone vikendi su bili rezervisani za takmičenja. Najveći dio zimskog raspusta provodili smo na pripremama van Trebinja, a u toku ljetnjeg raspusta trenirali smo i nastupali na takmičenjima. Većina profesora u gimnaziji je imala razumijevanja za moje sportske obaveze i pružala mi podršku. Mada, nažalost, moram priznati da je bilo i izuzetaka“, započinje naš razgovor višestruka prvakinja Jugoslavije, Republike Srpske, Srbije i Crne Gore, te trećeplasirana na Juniorskom Balkanskom prvenstvu u štafeti 4×400metara, 2000. godine.

Pošto je odluku o tome koji će fakultet upisati donosila u trenutku kada je njena atletska karijera bila izuzetno uspješna, Tina nam priča, da se  odlučila za studij Engleskog jezika iz razloga što je vjerovala da će uspjeti da uklopi sportsku karijeru i studije, tako da nijedna strana ne trpi. Međutim, naviknuta samo na pobjede i na činjenicu da uvijek od sebe daje najbolje što može, Tina Budinčić završava sportsku karijeru i okreće se obrazovanju.

„Ideja da kroz nauku povežem jezik i sport pojavila se za vrijeme magistarskih studija kada sam u razgovoru sa profesorima, koji su bili upoznati sa mojim sportskom rezultatima, birajući temu za magistarski rad, dobila prijedlog da započnem istraživanja u sferi sportskog jezika. Ideja mi se veoma dopala, jer je to značilo da ću kroz nauku o jeziku na određeni način moći da ostanem u sferi sporta, kome sam do tog trenutka bila u potpunosti posvećena. Na taj način se sport u mom životu veoma lijepo uklopio u svoje novo okruženje i sve je bilo spremno za početak jedne nove akademsko-sportske karijere“, ističe Valentina vrlo svjesna da je sastavni dio posla nastavnika u visokoškolskom obrazovanju ozbiljno bavljenje naučno – istraživačkim radom.

Iako se u poslednje vrijeme mladi radije odlučuju za neke druge mnogo plaćenije profesije, a i sve veći broj njih za odlazak u inostranstvo, ipak, sudeći po Tininom iskustvu, postoje i mnogi mladi ljudi koji žele da se posvete ovome poslu i grade karijere baveći se naučno-istraživačkim radom kako u našoj zemlji, tako i u regionu.

„Napredovanje u nauci zavisi od postignutih rezultata koji se vrednuju kroz učešće na naučnim konferencijama, objavljivanje naučnih i stručnih radova u kategorizovanim časopisima, učešće na projektima i brojne druge oblike naučnog i stručnog angažovanja. Sve to, uz nastavu i rad sa studentima, zahtijeva potpunu posvećenost i ne ostavlja mnogo slobodnog prostora za neke druge aktivnosti. Može se reći da radni dan traje 24 sata. Lično sam, do sada, učestvovala na preko 20 naučnih skupova u zemlji i inostranstvu i objavila isto toliko naučnih i stručnih radova iz oblasti komparativne lingvistike, standardizacije sportske terminologije, metodike nastave engleskog jezika i engleskog jezika struke. Krajem prošle godine objavljena je moja prva monografija pod nazivom ‘Anglicizmi u sportskoj terminologiji‘. Od ostalih naučno-stručnih aktivnosti izdvojila bih da sam do sada bila recenzent radova u tri naučna časopisa:[sic] iz Zadra, ELTA Journal i Reči iz Beograda, kao i mentor na izradi više master radova“, nabraja Tina svoje naučne pobjede, kao nekad sportske, i posebno naglašava da je od 2011. godine ovlašteni ispitivač za međunarodno priznate Cambridge English ispite.

Knjiga „Anglicizmi u sportskoj terminologiji“ njena je prva knjiga i predstavlja rezultat dugogodišnjeg rada na istraživanju uticaja engleskog jezika na srpski u sportskom registru. Promocija knjige je održana u Biblioteci grada Beograda, a na promociji su govorili prof. dr Miloš Kovačević (recenzent), prof. dr Maja Ćuk (u ime izdavača) i Radoslav Simić (sportski novinar RTS-a). Primjerak knjige se može naći i u Narodnoj biblioteci u Trebinju, a tekst knjige se zasniva na odbranjenoj doktorskoj disertaciji i naučnim radovima koje je Valentina do sada objavila u zemlji i inostranstvu.

„Ova knjiga predstalja prvu naučnu monografiju koja se sveobuhvatno bavi pitanjem engleskog uticaja na srpski jezik u domenu sportskog jezika. O pomenutom pitanju u knjizi se govori iz više različitih uglova i ukazuje na to kako bi trebalo da se odnosimo prema novim engleskim sportskim terminima, kojih je u našem jeziku u posljednje vrijeme sve više. Novosti u sportu i terminologija koja ih označava često nisu praćene procedurama standardizacije, što dovodi do neujednačene i nestandardne jezičke upotrebe novijih sportskih termina u srpskom jeziku i može uzrokovati poteškoće u komunikaciji. Mišljenja sam da ovome treba posvetiti posebnu pažnju u okviru procesa standardizacije srpskog jezika, jer je u pitanju stručni registar sa kojim se, na posredan ili direktan način, svakodnevno susreće veliki broj ljudi – brojni sportisti, treneri, sportski novinari, sportska publika i mnogi drugi. Nekritički odnos prema novim terminima i olako prihvatanje svih jezičkih noviteta, praksa je koju bi trebalo izbjegavati“, kaže Valentina.

„U vezi sa prihvatanjem anglicizama u srpskom jeziku, lingvisti na našim prostorima uglavnom zastupaju umjerene stavove, odnosno zalažu se za pronalaženje odgovarajuće mjere u ovom procesu, što ukratko rečeno znači uvođenje anglicizama samo onda kada u našem jeziku ne postoji odgovarajući termin za datu pojavu, uz obavezno adaptiranje novih riječi u skladu sa pravopisnim normama.Takav stav zastupa se i u ovoj knjizi. Jedna od interesantnih pojava koja se razmatra u jednom od poglavlja knjige jeste upotreba originalnih, odnosno u potpunosti neadaptiranih, engleskih termina u srpskom stručnom sportskom jeziku, što predstavlja kršenje jedne od osnovnih normi srpskog pravopisa. Ova pojava najzastupljenija je u okviru novijih, ekstremnih i sportova koji su kod nas manje zastupljeni. Neopravdano se vjeruje da engleski nazivi zvuče modernije, privlačnije“.

Od Tine Budinčić saznajemo i da postoji mnogo načina na koje bi se moglo uticati kako bi se poboljšala jezička praksa u ovoj oblasti, a da bi se to ostvarilo neophodno je uključiti lingviste i sportske stručnjake, ali i društvo u cjelini te bi se trebalo posvetiti izradi novih sportskih terminoloških rječnika.

„Rječnici koji su nam trenutno dostupni, nažalost, nisu dovoljni jer su promjene u sferi sporta u posljednje vrijeme konstantno prisutne (nastanak novih sportskih disciplina, inovacije u postojećim sportovima), te su zbog toga i potrebe za rječnicima sve veće. Izrada elektronskih sportskih rječnika trebalo bi da bude jedan od prioriteta, jer bi se na taj način omogućilo da baze termina budu pravovremeno ažurirane i stalno dostupne svima“, zaključuje naš razgovor nekadašnja šampionka, koja je pokazala i dokazala da se za sport može uraditi mnogo i kao nastavnik engleskog jezika na Fakultetu, kroz saradnju sa brojnim profesionalnim sportistima koji tu studiraju.

Tina nas uvjerava, sa istim žarom u očima, kao nekad na poličkom stadionu, dok je hitala ka cilju, da su joj dobre sportske navike umnogome pomogle na dosadašnjem putu, ali i da su brojni novi, još značajniji, životni izazovi i uspjesi, tek pred njom. Poželimo joj sreću.

Najbolji sportista Trebinja 2000. godine

Valentina Budinčić je 2000. godine proglašena najboljim sportistom Trebinja. Iste godine je proglašena i najboljom juniorkom Crne Gore (po broju osvojenih medalja).

Dok evociramo uspomene, Tina skromno priznaje da je to bio period njenih najvećih sportskih uspjeha te je priznanje Grada za najboljeg sportistu stiglo kao potvrda uloženog truda i rada. Ponosna je na to priznanje, posebno iz razloga što je, kako kaže, i van granica naše zemlje dobro poznata činjenica da je Trebinje oduvijek imalo mnogo uspješnih sportista.

Biti među najboljima u takvoj sredini ima posebnu vrijednost. U vezi s tim interesantno je pomenuti da se danas, u akademskim krugovima, često može čuti kako mnogi profesori, koji su svoj radni vijek proveli naučno istražujući sport iz različitih uglova i baveći se trenerskim poslom, sa posebnim poštovanjem komentarišu Trebinje i Hercegovinu, kao jedan izuzetno specifičan sportski fenomen koji zaslužuje posebnu pažnju, kako bi što više mladih ljudi (a ne samo rijetki pojedinci), sa sjajnim predizposicijama za sport dobili priliku da postignu vrhunske rezultate i blistave karijere na evropskom i svjetskom nivou“.

Momova predskazanja su se obistinila!

„U naselju, ispred kuće, imali smo betonsku stazu dužine 40-ak metara. Tu smo vrlo često ‘organizovali’ atletske trke. Stalno smo se takmičili ko je brži. Bile su to prave trke. Niko se nije predavao, ali sam,skoro uvijek, uspijevala da pobijedim. Kasnije, kako su stasavali moj brat Vlado i ostatak ekipe – Tihana, Ana, Dule i Boris (danas svi izuzetno uspješni mladi ljudi), trke su postajale uzbudljive. Jedan naš komšija, novinar, koji je stanovao u blizini, često je promatrao naše trke. Nekada je imao i ulogu sudije. Jednom prilikom, dešavanje na stazi prokomentarisao je riječima: ‘Naša Tina će biti ozbiljna atletičarka jednog dana’. Kasnije je novinar, čika Momo Piljević, napisao mnoge tekstove o mojim rezultatima. Hvala mu na tome“.

Petar Pecelj i njegovi geni

„Možda su krivi geni?! Ujak moga tate, Petar Pecelj, bio je član Crvene Zvezde, rekorder i reprezentativac stare Jugoslavije u sprinterskim disciplinama. Za njega kažu da je bio najbrži Jugosloven, jer je bio jedini jugoslovenski sprinter koji je ikada učestvovao u finalu Evropskog prvenstva. Doduše, kada je genetika u pitanju moram pomenuti da se i moja mama često ‘hvalila’ kako je i ona kao dijete bila veoma brza i izdržljiva, pa bi i to trebalo imati u vidu“, pomalo u šali, ali više u zbilji pojašnjava Tina kako je zapravo atletika pronašla nju i još jednom ističe da bez podrške roditelja i brata njene pobjede ne bi bile ni približno iste.

Jelena DANILOVIĆ/Glas Trebinja