Pčelarenje tvrdoških monaha: POLOVINU MEDA POKLONIMO

„Pčelinjak u manastiru Tvrdoš se intenzivnije razvija posljednjih petnaestak godina. Sva današnja društva su nastala, isključivo, razrojavanjem postojećih. Prva društva smo naslijedili od oca Vasilija, koji je bio u manastiru Tvrdoš, prije nego što će otići u manastir Zavalu. Počeli smo sa četiri-pet, da bi došli do današnje brojke od oko 120 društava“, započinje naš razgovor jeromonah Porfirije, sabrat manastira Tvrdoš, koji se prvi put susreo sa pčelama i pčelinjakom dolaskom baš u ovaj manastir.

„Uz oca Jovana, koji je u to vrijeme provodio dosta vremena u manastirskom pčelinjaku, počeo sam da učim, da se interesujem. Kad je on otišao na drugu službu, za Ameriku, sabrat Makarije i ja smo nastavili i malo, po malo uključivali i druge ljude. Suštinski, nije nam bilo teško da se snađemo u Jovanovom poslu, ali smo svi osjećali odgovornost da pčelinjak napreduje“.

Dok se pored mladog vinograda i maslinjaka, penjemo stazom do pčelinjaka, pred nama se ukazuje divan prizor. LR košnice i Jovanovićke, svježe ofarbane u vesele boje. Na svakoj, krasnopisom ispisani brojevi i ucrtan krst. Pčele veselo zuje. Ne napadaju nepoznate goste na šta jeromonah Porfirije dodaje: „Sigurno ima unosa! Zato nas ne ujedaju“. I dok otvara košnicu kako bi pregledao društvo, i on kao i svi pčelari s kojima smo već razgovarali, kaže da bi svijet mnogo ljepši bio kad bi narod mogao da živi tako organizovano kao što živi pčela u košnici. Priča nam jeromonah i koliko su pčele čudesna i, još uvijek, neistražena bića.

„Rusi su radili eksperimente tako što su pčelinja društva stavljali u staklo kako bi mogli da analiziraju šta pčele rade, ali bi te iste pčele za 24 sata voskom i propolisom obložile stakla. I opet naučnici ne bi mogli saznati sve detalje“, govori nam jeromonah Porfirije, koji uz sabraću Makarija i Mateja, brine o pčelinjaku manastira Tvrdoš.

Ovih dana u Tvrdošu polako pripremaju pčele za prvu ovogodišnju selidbu. Inače, šest do sedam puta godišnje sele košnice u potrazi za kvalitetnom pašom. Saznajemo da je zanovet procvjetala u Ljubinju, a da se cvijet već pojavljuje idući ka većim nadmorskim visinama. Dakle, vrijeme je za novu pašu.

 „Spremamo se za selidbu. Na Žegulji bi pčele trebale ostati do Svetog Vasilija kada ih vraćamo na novu pašu, na draču u Popovo polje, u Mrkonjiće. U pčelinjaku najviše volimo selidbe, iako su fizički veoma zahtjevne. Tada su, sem nas trojice, uključeni i ostali monasi. Prilikom selidbe pčele su razdragane, a i mi smo, jer iščekujemo bolju pašu“.

Jeromonah Porfirije se prisjeća i teških trenutaka kad je, što zbog bolesti, što zbog „grabeži“ pri nedostatku hrane, broj košnica padao ispod trideset, ali monasi nisu odustajali. Hrabro su se hvatali u koštac i sa najtežim poslovima u pčelinjaku. Poput razrojavanja, koje im, priznaje, i teško pada jer su pčele tada veoma ljute, a i samo razrojavanje zahtijeva dosta i umnog i fizičkog rada.

I dok nam priča i o svakodnevnim ubodima pčela i pojavama alergija među monasima, jeromonah Porfirije sa osmijehom i zadovoljstvom ističe da je pčela među monasima zastupljena od prvih vijekova.

„Pčele i med se pominju na više mjesta u Bibliji. Med se pominje i u Jevanđelju. Kad je Hristos sjeo sa učenicima, dali su mu saće meda i ribu da jede. To Jevanđelje se čita za Spasovdan. Takođe, u crkvi se pčele upoređuju sa monahinjama. Kaže se da pčelice rade i da su vrijedne kao monahinje u manastiru. I zato je fino da na manastirskom imanju imamo pčelinjak. I u našoj kuhinji dosta koristimo med. Poslije svake službe okupljeni narod i mi zajedno pijemo čaj sa našim medom“, rekao nam je monah koji, kako kaže, sa sabraćom svaki dan provede u pčelinjaku od sat do dva vremena.

Monasi manastira Tvrdoš nemaju problema sa plasmanom meda i drugih pčelinjih proizvoda. Sigurni su da pola poklone, a za pravim, kvalitetnim, hercegovačkim medom je, tvrde, velika potražnja tako da oni uspiju sve prodati. Osim meda proizvode i matičnu mliječ, polenov prah i propolis te prave kombinacije meda sa bademima, orasima, lješnicima i brusnicom. Planiraju proširiti pčelinjak. Aplicirali su preko međunarodnih fondova za kupovinu ambalaže, proširivanje društava i pravljenje jednog objekta, koji bi služio kao sala za degustaciju pčelinjih proizvoda.

Obavezno idemo na beogradski sajam pčelarstva. Interesuje nas najnovija oprema. Prvi smo u Hercegovini isprobali prikolice za pčele, ali smo ubrzo shvatili da taj vid pčelarstva nije za hercegovački krš. U Evropi je to u ekspanziji, ali ovdje teren nije pogodan. Čim siđete sa asfalta u Hercegovini, vi ste blokirani. Na toj prikolici su stajale 24 košnice. Naizgled praktično, ali mogli smo je jedino koristiti u Popovom polju i nekim dijelovima Gacka. Takođe mogle su biti samo sa jednim nastavkom, dakle samo po dvije kocke. Tri već teško, jer bi kilaža otežavala rukovanje“, zaključuje naš razgovor jeromonah Porfirije, a mi, praćeni mirom, polako odlazimo sa manastirskog imanja, koji jedino narušava zujanje vrijednih pčelica.

 

Na granici

„Pčelinjak nam je bio na Petrovićima, u Crnoj Gori. U povratku smo morali preći granicu. Na granici nam se otvorila jedna košnica. Padala je noć, a bio je upaljen reflektor. Roj pčela je jurnuo na reflektor. Policajci su pobjegli u kućice, a mi smo stavili kape i pokušavali zatvoriti košnicu dok su oni iz kućice samo mahali rukom i govorili idite, idite“, priča nam jeromonah Porfirije jednu od brojnih anegdota nastalih prilikom selidbe.

Čuveni pčelari – sveštenici kroz istoriju

Prema podacima Saveza udruženja pčelara Republike Srpske, najveći autoriteti u svjetskoj pčelarskoj istoriji potekli iz krila crkve su: sveštenik Jovan Đerzon koji je bio porijeklom Poljak i otac racionalnog pčelarstva u Evropi, sveštenik Adam Širah koji je bio Lužički Srbin, pronalazač značajnog otkrića iz života pčela i organizator prve pčelarske organizacije u svijetu, pastor Pavao Šenfeld bio je porijeklom Nijemac, pastor Lorenco Langstrot bio je otac racionalnog pčelarstva u Americi, sveštenik Petar Prokopovič, otac racionalnog pčelarstva kod Rusa…

Jelena DANILOVIĆ/Glas Trebinja