Pčelarske porodice – Blagoje i Radojka Tunguz: Pčele vole da se paze

Blagoje i Radojka Tunguz pčelare punih 55 godina. Vjenčali su se davne 1962. godine, a samo godinu dana poslije Blagoje je predložio supruzi da nastave porodičnu tradiciju Tunguza iz sela Slivlja nadomak Gacka i kupe košnice. Prema njegovim riječima, ona se u početku malo bunila, valjda se plašila ujeda, ali … brzo je zavoljela pčele i opet prema njegovom priznanju – za sve ove godine u pčelinjaku je radila više nego on, a i danas radi više nego on.

Više od pet i po decenija skladnog braka i taman toliko pčelarenja uputilo je ovo dvoje Hercegovaca jedno na drugo. Vidi se to poslije pet minuta provedenih u njihovom porodičnom domu.

On tih, miran, staložen…, a ona vedra, elokventna, nasmijana, živih očiju… gledaju jedno u drugo, dopunjuju rečenice i prisjećaju se šezdesetih godina prošlog vijeka kad su kupili prvu „Jovanovićku“ i to sa 12 ramova. A sve je zapravo počelo mnogo ranije, u Blažovim (kako ga Radojka zove op. aut) rodnim Slivljima. Baš tu, u vječnoj postojbini Tunguza, malenog Blagoja su roditelji predodredili da bude pčelar. Za vrijeme koševine, od devetoro djece, šest sinova i tri kćeri, Tunguzi su ostavljali dječačića od pet – šest godina da čuva pčele. Na pitanje kako, odgovara:

„Tada se mnogo radilo na selu – kosilo se, plastilo se… Oni bi otišli u polje, a mene bi ostavili da čuvam pčele i da šičem. Po vazdan sam ja tako ostajao pored dubina i pazio da se ne roje, a moj pokojni stari bi uveče kad bi došao sa koševine obiš’o oko svake pčele i kaz’o – mali, pazi! Ova će ti se rojiti sutra ili ova bi ti se mogla rojiti sutra. A kako je on to znao? Pa na osnovu zvuka. Poznavao je zvuk matice koja hoće da se roji kao i kad hoće da se pari. Tako sam ih ja čuvao, šik’o i nikad se nisam plašio. Valjda sam od rođenja bio uz njih pa me nije bilo strah“.

Priča nam osamdeset osmogodišnji Blagoje kako su njegovi stari pčelarili sa dubinama, primitivnim košnicama koje su izgledale kao bačve. Unutar njih nije bilo ramova kao u današnjim košnicama već su bila zadužja – ukrštena dva drveta na dva mjesta, a na vrhu su bile daske. Sjeća se, kao da je juče bilo, da je njegov pokojni otac svake sedmice vadio med do zadužja pa opet sljedeće sedmice pa opet sljedeće i opet bi ga mnogo bilo.

A onda je došao Drugi svjetski rat. U porodici Tunguz i dan danas se prepričava da su 1943 – 1944. godine došli partizani u selo i sve porušili. Izvadili su med, zapalili pčele, a kako nam ispriča čika Blagoje „potok od meda je tek’o sigurno jedno deset metara. Tada su moji roditelji odustali od pčelinjaka, jer se nije imalo odakle nabaviti ni pčela ni košnica“.

Prve košnice koje su kupili Blagoje i Radojka bile su „Jovanovićke“. Taj tip koriste i dan i danas.

„Na početku nismo ni znali za drugu sem za Jovanovićku i Dadablatku (Dadan-Blat, op. aut), a ona je veća i mnogo je teška. Uskoro smo počeli da selimo i nju smo izbjegavali iz tog razloga. Daj šta je lakše istovarati i tako je ostalo do danas. Prvo smo imali sa 12 ramova, a sad sin radi sa 10 ramova“, objašnjava nam Blagoje Tunguz koji je radni vijek proveo kao saobraćajni milicioner i širokog osmijeha nam se hvali kako, zbog specifičnosti tog posla i benificiranog radnog staža, u penziji uživa čak od 1975. godine.

Uglas govore Tunguzi da su uslovi za pčelarenje šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bili mnogo bolji nego sad. Saznajemo da su košnice selili uzduž i poprijeko po Hercegovini. Išli za pašom od Lastve preko Zubaca do Vrbe i Čemerna i kako dobaci Blagoje u jednom trenutku – „i u tazbini su bile. Tu najbolje medi“.

„Sad je teže. Sve je zaraslo u šumu. Po selima nema ni naroda ni stoke. Prije, kuda smo mi prolazili autom i brali vrećama pelim za čaj, tuda više nema ni puta ni pelima. Sve je pobrano i uništeno. Da se pelim bere rukom drugačije bi bilo, no se žanje srpom, nožem i upropasti se. Dalje, prije si mogao ostaviti košnice gdje god želiš. Niti ti je ko branio niti ih je ko dirao. A danas… svašta se dešava. Ne biste vjerovali … Pčelari su se prije družili. Naročito Blagoje i Branko Bijelić, igrali domine, zajedno pčele gonili. Lako je bilo prije, gdje god otjeraš nisi se bojao ni č’eka ni međeda. Naše su pčele bile kad se ide u Lastvu s desne strane uz put. Samo je prostora bilo da možeš spustiti pčele pored ceste i nikad ih niko dohvatio nije. A danas… jedna nam je iz Orašja dignuta, jedna iz Volujca i to s nama gonio kum Momo Milićević i odnijeli baš njegovu najbolju. A tek šta nam se u Gacku desilo??? Primili nas ljudi i to baš fino, to nas čašćavali, klali svinju i najljepši komad mesa nam dali, a kad smo vrcali dođu oni i sve – au kako vi to fino radite, šta to radite, ja jadna sve pokazuj ovako se otvara, ovako se vrca i sve ja njima ispričam i onda kad smo izvrcali oni nam oko 50 kila meda pogodili…        Kad kaže jednom taj čovjek da su svi odustali i ponudi nam da taj med njegova djeca prodaju na putu ispod kuće. Napišu oni tablu „med“. Kad šta ti je … izvadili oni od nas i mi što smo im dali. Poznali smo ramove koji su bili gore i bili puni, a sad izvrcani i spušteni dole. Eto, to nam se u Čemernu desilo. U Vrbi smo prošli još gore. Potrovali su nam sve. Oko 70 košnica. Majo, naš sin, došao iz vojske i pošli da obiđemo pčele pa da svratimo u Slivlja da vidimo đeda i babu. U Vrbi imamo šta viđet’. Odemo u miliciju i milicija brže bolje s nama kod ovog čovjeka. Mi mu dali pčele, uputili ga kako će raditi, a on je stalno navaljivao da im daje šećer, kako bi imao meda i onda je on namamio pčele, a bila je velika suša. Bio je napad na njegove pčele i on se naljutio i uzeo cijanid i sipao ispred košnica. Vjerujte potrovao nam je skoro 70 košnica. Milicija nam je naredila da skupimo mrtvu muvu i pošaljemo na analize u Zagreb, gdje je i potvrđeno trovanje“, sa žaljenjem konstatuje teta Radojka da svakakvog naroda ima, ali i naglašava da su ovo samo rijetki ružni momenti u pčelarstvu te ih pominje zarad mladih pčelara. No, brzo se i njoj i Blagoju vrati osmijeh na lice. Čitav život žive sa pčelama i mnoge lijepe trenutke doživjeli su pčelinjaku i zbog pčelinjaka.

Dok evociraju uspomene, pričaju nam da je jedne godine Blagoje morao u Beograd na operaciju, a trebinjski pčelari pokazali su solidarnost i pomogli Radojki da preveze košnice na Ivanicu. Tada se desilo nešto neobično.

 „Na Ivanici smo istovarali, mislim da je bilo jedno 4-5 momaka koji su nam pomagali. To su danas sve vrsni pčelari. U jednom trenutku otvorila nam se jedna košnica na kamionu i oni su svi pobjegli. Znate kako to izgleda kad pčela sukne iz košnice i sad što ti više čekaš milioni njih izlaze. Kako su oni pobjegli, ja sam, vjeruj mi, zgrabila onu pčelu u naručje i prenijela je sama, sve sa nastavkom. Stotinu puta su ti pčelari poslije ispričali koliko sam bila hrabra da zgrabim pčelu i prenesem je na mjesto“, sjeća se Radojka jedne od brojnih anegdota i odmah nadovezuje drugu:

„A tek da vam ispričam kako sam se prepala kad smo selili pčele u Gacko?! Još mi se noge tresu od straha. Bila je to sredina šezdesetih godina. Auta su bila rijetkost. Nama Savo tamićem prevozio pčele i u Bileći kaže da je umoran, da ne može voziti dalje. Zamoli on Blagoja da vozi tamić, a ja ću fića dok Savo malo odspava na zadnjem sjedištu. Odmakao Blagoje kamionom. Kad sam ja bila preko Korita naiđem na čovjeka koji leži na putu, u šarenoj košulji, k’o da ga sad gledam, zgurio se… Počele noge da mi se tresu od straha. Mislim Blagoje ga pogazio. U tom strahu se nisam ni sjetila da budim Sava… I tako sam umirala od straha do Stepena gdje me je Blažo čekao da pijemo vode. Izlazim iz fića k’o bez duše i kažem: „Blažo da nisi pogazio čovjeka?“ On me gleda i pita: „Kakvog čovjeka, Radojka, šta ti je?“ Ja i dalje uporna. Ispitujem je li išta vidio na putu. On tvrdi da nije ništa. A taj je simulirao na putu da zaustavi auto, da bi ga neko povezao. Zamislite budale, tako da kažem, a ja mislila Blažo ga pogazio. I ja se prestravila.

Slažu se, ovaj djed i baka četvoro unučadi i pradjed i prabaka malene Katje, da im je med mnogo valjao za dopunu kućnog budžeta. Pogotovo kako su djeca rasla i školovala se.

„Bilo je više godina da smo dobijali dosta meda, a med se lako mogao prodati. Dok su se neki vazda žalili i govorili nema, propalo…. ja pravo da ti kažem nekako sam uspijevao da ih održim i malo je koja godina bila da sam bio u minusu. Pčelarstvo nije težak posao, pogotovo za mladog čojeka, ali treba uvijek raditi, obilaziti ih, pčele vole da se paze, voditi računa kad treba prihraniti, kad treba zadimiti….ima posla, ali nije naporan, nije težak… Nikad med nije ostao neprodan, a i ne može se pokvariti. Bilo je godina da je bilo više mušterija nego meda, ali šta da se radi. I prošle godine smo rano prodali pa smo naše mušterije slali kod Milivoja Kovačevića, jer znamo da mu je dobar med. Za sve ove godine u pčelinjaku su nam pomagali moj brat Ratko i snaha Dana, kao i Radojkine sestre Mara i Draga sa porodicama. Lijepo smo se družili sve ove godine. Ne možemo im to nikad zaboraviti“, izražava zahvalnost čika Blagoje članovima uže i šire porodice na svesrdnoj pomoći sve ove godine, naročito kad je toliko medilo da su danima vrcali med.

Danas Tunguzi paze preko stotinu košnica. Blagoje priznaje da sve manje ide u pčelinjak i zadirkuje Radojku da je konačno postala komandant, a ona se brani riječima da samo pomaže Maju i to ni manje ni više nego samo drži dimilicu. Oko usana im zaigra širok osmijeh na konstataciju da je Majo nastavio tradiciju i onda otvore dušu i opet uglas kažu: „Strašno bi nam bilo žao da nije nastavio. Pogotovo što je od malena radio s nama. Baš fino radi oko njih. Zadovoljni smo. I Zorica je dosta radila u pčelinjaku dok se nije udala. Zorica je bila strašni pčelar, ali se posvetila porodici i poslu. Bili smo uigran tim. Radojka i ja bismo vadili ramove u pčelinjaku, Majo gonio, a Zorica sama čistila i vrcala. Drago nam je što i unučad vole pčele. Voli i nevjesta Anka. Treba to iskreno reći, da iako je alergična na ujed pčele, a to nekad zna biti jako opasno, radi sve sa Majom. Dakle, tradicija se nastavlja!“

Varoa za glavobolju

Blagoje Tunguz se jako dobro sjeća trenutka kad se pojavila varoa, bolest koja pčelarima širom svijeta zadaje veliku glavobolju.

„Prvo su počeli da pričaju da se pojavila nova uš, kažem nova, jer je i prije bila neka uš oko koje je bilo velikih problema. Jedva smo se nekako spašavali kad kažu da je došla nova uš. Ne mogu tačno da se sjetim, a sve mi se čini u Trebinjskoj šumi da se pojavila najprije i ja sam jednu pčelu donio ovdje, preko puta stana, da je posmatram i tada smo saznali za varou. Onda nije bilo lijekova nego se nabavljalo. Prvi je lijek nabavio Nikola Korać zvani Čelac i ja ću vam reći da je poslije niza godina on spasio trebinjske pčele. Mučio se i kombinovao sve i svašta dok je napravio taj lijek i postao je bogat na osnovu toga, ali svaka čast. Neka je. Spasio je ne samo naše pčele nego i šire“.

Jaje za medovinu

„Prije smo pravili i medovinu. To nije nikakav problem napraviti nego se izgubila navika kod pčelara. Uspe se meda i vode i miješa se. U to se stavi svježe jaje pod korom i ako viri gore jaje veličine 2 marke to je u redu. Ne smije ni manje ni više da viri. Ako više tone rjeđi je, ako više izviruje gušći je i onda jačinu po tome znaš i u zavisnosti od toga dodaješ med ili vodu i ostaviš da provre, i treba dugo da sazrene. Bila je stara pjesma – „Traže mu lijek od pola ljeta jagnjeta, a od devet ljeta šerbeta!“ Znači što stariji – to bolji šerbet i zaista mu treba dugo vremena da sazrije, da bude pravi šerbet, da žagri, ali onda bude lijep za popiti iako zna i da opije“ – ističe Radojka Tunguz.

Lijekovi

Kao i svi pčelari i Tunguzi imaju pčelarski dnevnik u koji upisuju pojedinosti vezane sa svaku košnicu ponaosob. Među koricama tog dnevnika nađe se i poneki lijek za pčele. U pet i po decenija pčelarenja isprobali su i brojne farmaceutske lijekove, ali i prirodne poput česna, surutke… i došli do svog „savršenog“ lijeka koji žele nesebično podijeliti sa svim pčelarima i čitaocima „Glasa Trebinja“.

Lijek za pčele

U veliki sud usuti pet litara 96% alkohola, pet litara destilovane vode, a zatim u to dodati jedan kilogram usitnjenog lista suve žalfije i trista grama suvog vrijeska. Držati sedam do deset dana poklopljeno pa procijediti. Ovo se dodaje u topao/mlak sirup po 0,5l do 1l na 50 litara sirupa i daje se pčelama tri noći uzastopno u rano proljeće.

I ne samo recept za jake i zdrave pčele, Tunguzi imaju i recept za zdrav stomak.

Lijek za ljude

Sjediniti 300 grama meda, 30 kapi propolisa i 30 deka polenovog praha. Držati u frižideru i jesti svako jutro natašte i to obavezno plastičnom kašikom. Poslije jedne ture treba napraviti pauzu pa opet napraviti drugu turu.

Jelena DANILOVIĆ/ Glas Trebinja