Ranko Slijepčević: GRAD

Nebo iznad Trebinja ima neobjašnjivu boju a sunca sve do beskraja. Sve od kamena pjeva. Tu je moj žirant davnašnjih snova i pouzdan svjedok kako će jednom sve biti uljepšano. Vjera da ću jednom dodirnuti san, koji mi sada ne da mira i budi me u svjetlo za koji nisam siguran da je moje i da imamo sličnosti ili bilo kakvu pripadnost. Ovdje se najljepše sanja. Vjerujmo da bolji dani još klice pustili nisu i da je potebna samo „mrva“ Božje naklonosti pa da postanemo ono što odavno priželjkujemo. Snovi su oboriva laž ali vrijedi biti njihov saveznik, naročito kroz nemirnu noć obhrvanu neizbježnom stvarnošću i svime što stavlja „piz“ na konto savjesti i vjere u sopstvo.

Ponekad vidim sebe na Vidikovcu i odmjeravam moj grad. Mostovi, osunčani krovovi, zaorane njive i rijeka koja sija, svjesna da je miljenica ovog sastajališta vjera koji svojataju njenu slobodu. Kroz zagrljaj Mediterana i svaki ubod  vjetra s’ juga što kosti probija.

Ne mogu sa tog mjesta vidjeti platane ali ih naslućujem, baš kao blagost što urijetko stiže. Osjećam dominantnost hlada što nas vuče da se sjedinimo  i pogledujemo prolaznike nagađajući šta nose u „bursi“.

Premećem u svojoj pameti odbjegle dane i pitam se gdje su nestali dječaci koje smo raspoznavali po boji glasa ili nekoj istrošenoj majici bez etikete i porijekla. Gdje smo se to zagubili? Gdje su ti mališani iz razdraganih ulica koji su šutirali gumenjaču nesvjesni talenta i volšebnosti svakog pokreta? Adrese su različite. Nekima se više ne možemo javiti.

Otišli su bez odjave. Gdje su to požurili? Kao da vrijeme nisu mjerili ponajbolje?  Nigdje ih više nećemo sresti. Ni na korzu, ni u kafani, kroz noć zadojenu vinom i osmjehom nekadašnjih mladića za kojima su se trgali pogledi njihovih vršnjakinja. Negdje ispod obrva pisalo je njihovo ime i neodlučnost da progovore sve ono što bi bez ustezanja izrekli godinama poslije.

Nema više kina „Sloboda“, „Sicilije“, arpadžika, Banja, Maltezova, ni bezbroj mjesta koje sanjam…  Ni ja nisam isti. Promjenilo se podosta u meni. Jedino snovi ostaju u koherentnosti moje bezbrige i dana nekih prošlih što me opominju da starim. Prirodno je to, odgovorio bih da imam prilike. Snovi mi pripomažu da vidim rijeku i nekoliko lađa na njoj, kako klize u tminu i kriju zaljubljene parove. Odlaze na neku njihovu adresu ne bi li se poljubili koji put. A na obali  gitara i zvonki glas nekog šlagera kojeg sam prezirao, a danas je ta melodija neizostavnost svakog moga pijanstva. Miluje moju dušu,  dok razvrstavam riječi, želeći što ljepše ocrtati melanhoniju i sentiment nekog vremena što se sa mnom srodilo i koje me nije upozorilo da se neće vraćati.

Trebinje ima posebnu zadovoljštinu, jer ga svi vole. To Vam je taj grad, koji putuje po vašim meridijanima i nikada Vas ne napušta. Naprotiv. Zna i zaprijetiti da će Vas se odreći i ogluvjeti obraz najvećom sramotom ako ga ne uzmognete pratiti.

Grad još  voli ispražnjeno popodne, ono od dva do pet. Sjećate se? Kafa u lokalu koji godinama posjećujete, pridošlica sa poznatim pitanjem: „E, šta ima“?

Najviše sam volio to od dva do pet. Ovo mjesto Vam uvijek sniva i brine o svojoj sonati. Toliku uvjerljivost  i snagu ima ta jedinstvena melodičnost i mali stih od svega nekoliko riječi koje se mogu izgovoriti u jednom dahu. Volim ja to Trebinje. Zaista. Ponekad prećutim njegovo ime jer mi biva teže osmisliti riječi i objasniti zašto me nema češće?

A to češće sretnem kroz izmaglicu vojvođanskog jutra, bauljajući sokakom do kapije koja me prepoznaje, a još ni jednom nije rekla da je moja. Nije mi ni Trebinje to izreklo, a ja sve nešto vjerujem kako je stidljivo i da ima obzira prema mojoj povredljivosti. Ili sam previše razmažen, pa ne ne mogu priznati da je to neistina.

Prolazim ispod zidina staroga grada, tražim put djetinjstva i dragih časa. Želim onaj zagubljeni mir, samo da odćutim kroz neku svoju ulicu.

Baš kroz ulicu o kojojoj zbori Dučić nastaviću svoj hod, da stignem do znanoga trga, ostanem sakriven između mladosti i turista. Gluvariću na suncu. Razmjeniću svoje srednjovječno doba za nešto kusura nježnih godina. Ako neko uopšte bude želio time da trguje.

Ranko Slijepčević /Glas Trebinja