Razgovori poslije predstave „PISAC PORODIČNE ISTORIJE“

Željko Hubač, voditelj razgovora

Ovo je jedan od starijih komada Ljubomira Đurkovića, obračun autora sa mitomanijom. Sa nekoliko kratkih i jasnih indikacija na početku, on pozicionira jedno društvo za koje svi kažu da ne postoji u tom trenutku, a u stvari je društvo koje nas okružuje. Njega  obilježavaju razorene porodice, ophrvane čudnim odnosom prema tradiciji, istoriji koja se piše, a ne postoji, kao i prema istini. Puna su usta ljubavi, a nje, u stvari, nema. U ljubavnoj, najparadigmatičnijoj sceni u komadu, odmah nakon ljubavi je svađa. Neki đavo živi u nama, smijemo se s njim, a niko od nas da ga se otrgne. Dramski tekst ima replike koje se glumcima lijepe za usta i teško je nešto ozbiljnije štrihovati, pošto su likovi životni, a sukobi neprestani. Ono što je reditelj uradio su jasne pauze koje daju trenutke vremena za percepciju svega toga. One su u stvari pauze nekog žala, grča, u kojima ne radi mozak, nego ego i emocija, sve što nas gura u neku provaliju iz koje ne možemo da izađemo. Ova vrsta pozorišta traži promišljenu režiju i dobre glumce. Najvažnija stvar u predstavi je što su dramske pauze i likovi jasno doneseni na sceni bez nepotrebne patetetike. Reditelj Slobodan Marunović na kraju nas izvlači iz nekog realizma i ubacuje u simbolizam. Pristup reditelja je u dosluhu sa tekstom koji je dopisan u postupku.

Slobodan Marunović, reditelj predstave

Tekst sam režirao prije 25 godina pod nazivom „Mongenegro drim“. Ovaj tekst je slojevit, višeznačan i trpi vrijeme. Pisac porodične istorije postoji u svim balkanskim državama, to je mit u kome živimo, koji se odražava na pojedinca, porodicu, društvo i nikako da ga odagnamo. On nas stalno vraća natrag i u prošlost. Tekst mi se učinio ponovo aktuelan nakon balkanske drame, koja nam se desila. To je bio osnovni motiv da radim ovu predstavu, prije svega, u realističkom maniru, da publika u ulogama koje su iznijeli glumci prepozna sebe, svoje komšije.

Vesna Đurić, glumica

Lik mi je bio izazov u svakom  smislu, naporno sam radila, tražila inspiraciju u okruženju. Imala sam priliku da upoznam ženu koja pati, a koja je stub porodice. Bilo je izazov raditi sa režiserom i ovim ansamblom  i mislim da život ove predstave tek počinje.

Željko Milošević, glumac i asistent režije

Ovo je priča „gdje djeci trnu zubi od prošlosti roditelja“. Mi se ne oslobađamo tih normativa koji su apsurdni, ali ih čuvamo za sebe. Uvijek se pitam zašto ih prenosimo sa koljena na koljeno, to je neka zla kob. Inspiraciju nije bio problem crpiti, a od nas je zavisilo kako ćemo napraviti komad i odnose između nas. Mislim da je prepoznata metafora sa svim onim što nam se dešavalo 90-tih godina na ovim prostorima.

Darko Kurtović, glumac

Lika koga tumačim viđam svugdje oko sebe. Vjerujem da svi znaju bar dva do tri takva lika u okruženju ili porodici. U stvari, to smo mi.

Igor Svrdlin, glumac

Što se tiče mog lika, sticajem okolnosti, ali na moje zadovoljstvo, dobio sam vrlo zahtjevnu, ali zahvalnu ulogu. Lik  koga glumim sam radio iz više etapa. U nekoj simbolici i metafori lika otkrio sam da je veliki broj nas, u stvari,  takav lik, ne fizički hendikepiran ali ubijen na neki drugi način.

Milovan Zdravković, teatrolog

Reditelj predstave je potvrdio moju tezu da socijalna drama ne mora da bude mračna, nego da ima dah svjetlosti. U predstavi su nosioci svjetlosti žene. Mlada dama na kraju unosi simbol života. Čestitam reditelju i glumcima koji su uspjeli da ga razumiju i to iznesu na sceni.

Dragan Koprivica, reditelj

Ovogodišnji Festival festival bio je smotra upozorenja i opomena u društvu i mračnih tonova. Raduje me što su se i u trebinjskom ansamblu pojavili „neki novi klinci“. Glumica Mirjana Bokun je bila odlična, iako se po prvi put pojavila na sceni. U ovom projektu se vidi da je komad režirao glumac,  koji je uvijek spreman da vodi računa o glumcu kao faktoru predstave i ne startuje stoprocentno kao reditelj. Predstava je veoma dobra  i naišla je na sjajan odziv publike. Hipernaturalistički je djelovalo curenje pljuvačke sa lika ovog junaka i mislim da je to bio višak koji je naštetilo vizualizaciji lika i to je trebalo izbjeći. Nije mi se svidjelo ni kako dječak, koji tek startuje u život, pokazuje reakciju srednjim ekstremitetom u sceni, ali to su pojedinosti.  Lik majke je bio oslonac cijele predstave. Komad je urađen vrlo ozbiljno.

Goran Bulajić, reditelj

Večeras je na djelu bilo konkretno, angažovano, katarzično i pošteno pozorište. Mislim da je ansambl priču prihvatio emotivno, samosvojno, na zavidnom zanatskom nivou. Agon je među nama i u nama i on je, nažalost, vječan. To ova priča ubjedljivo dokazuje. Pokazali su da, ipak, istinskog pozorišta nema bez emocija. Ova predstava je večeras donijela taj agon i čestitam im.

Željko Hubač, voditelj razgovora o dometima Festivala festivala

Festival festivala je bio jedan od onih koji ima veliku nesaglasnost u nivou kvaliteta predstava. Između predstava postoji prilična artificijelna nesaglasnost, a razlog je što je ovo Festival festivala, odnosno drugi festivali selektuju predstave. Ipak, veliki broj mladih ljudi i društveno angažovani teatar uliva nadu da amatersko pozorište ima određenu perspektivu, naravno tamo gdje ima više amaterskih pozorišta i to buja bolje. Festival festivala je neohodan amaterizmu i važan je reper susretanja. Vidjeli smo najmanje tri izuzetno dobro predstave i to je ono što me raduje, kao i što Trebinje njeguje svoje dramske amatere.