Referendumske (samo)obmane

342372_1

BANJALUKA | Bilo je očekivano da će Peti sabor SNSD-a usvojiti deklaraciju o samostalnoj Republici Srpskoj, ali javnosti nije bilo poznato šta će ta deklaracija sadržati, niti šta se pod samostalnošću podrazumijeva.

Izbjegnut je pojam nezavisnost, koji bi nedvosmisleno izrazio opredjeljenje za otcjepljenje Republike Srpske. Pojam samostalnost može da se upotrebljava u različitim značenjima, a javnost je, prije Sabora, sa sadržajem buduće deklaracije upoznata taman toliko da ne bude jasno da li se pod samostalnošću misli na težnju ka sticanju državne nezavisnosti ili samo na samostalnost unutar Bosne i Hercegovine.

Sada je potpuno jasno da deklaracija o samostalnoj Republici Srpskoj predstavlja skup ideja koje su donekle razrađene, znače novu radikalizaciju unutrašnjih političkih odnosa, predstavljaju odraz korišćenja nacionalizma kao političke tehnike vladanja i izraz su neodgovornosti vladajuće političke elite.

Da je vladajuća stranka barem malo politički i društveno odgovorna, ona bi usvojila deklaraciju o ublažavanju posljedica ekonomsko-socijalne krize, koja pogađa veliku većinu građana Republike Srpske daleko više od pitanja kojima se SNSD bavi u usvojenoj deklaraciji.

Pošto SNSD vlada već cijelu deceniju, a nije uspio riješiti nagomilane ekonomske i socijalne probleme, ostalo mu je samo jedno sredstvo, koje mu je, uostalom, svojevremeno pomoglo da dobije značajan broj glasova. To je nacionalistička homogenizacija oko ideje samostalne (u stvari, nezavisne, samo ta riječ se izbjegava) Republike Srpske.

Čini se da je mnogima postalo jasno da SNSD ne može ponuditi izlaz iz teške društvene krize i da po ko zna koji put pribjegava oprobanom sredstvu – ideji referenduma o nezavisnoj Republici Srpskoj. Drugim riječima, kad narodu ne možeš ponuditi hljeb, ponudi mu nezavisnost. Izgleda, međutim, da ovo sredstvo političke manipulacije ovaj put nije dalo vidljive rezultate.

O ideji SNSD-a uglavnom govore pripadnici političke elite i politički analitičari, dok građani, pa i Republike Srpske, uglavnom ćute. Dva razloga su za to. Prvo, oni ne vjeruju da će SNSD ispuniti svoje obećanje. Kad neko stalno obećava istu stvar, a nikad je ne ispuni, prestane mu se vjerovati. To se desilo SNSD-u: njihova obećanja jednostavno više nisu kredibilna.

Drugo, građani Republike Srpske su suviše zabrinuti za svoju egzistenciju da bi se bavili apstraktnim pričama o otcjepljenju, pogotovo što ni SNSD ne tvrdi da bi otcjepljenje dovelo do bilo kakvih promjena u ekonomsko-socijalnoj sferi (njih to, uostalom, i ne interesuje).

Uslovi pod kojima bi referendum trebalo da bude raspisan prilično su „neuhvatljivi“. U Deklaraciji se spominju protivpravne radnje visokog predstavnika i instrumentalizovanog pravosuđa. Kako znamo, visoki predstavnik više ne preduzima radnje koje bi se mogle odrediti kao pravne ili protivpravne, pošto se ne miješa „operativno“ u upravljanje državom. Nije jasno otkud odjednom SNSD-u ideja da bi visoki predstavnik preduzimao protivpravne aktivnosti.

Istina je da su neki bivši visoki predstavnici vrlo aktivno učestvovali u preuređenju Bosne i Hercegovine, donoseći ponekad odluke koje su bile protivpravne i značile kršenje ljudskih prava. Međutim, to više nije praksa i nema vidljivih nagovještaja da bi se mogla ponoviti.Isto važi za problem prenosa nadležnosti sa entiteta na državu. Nije izvjesno da će se taj prenos ponavljati u narednom periodu.

To sigurno neće biti korišćenjem ustavnih mehanizama, a nije ni realno očekivati da o tome odlučuje visoki predstavnik. Prema tome, otkud sad odjednom bojazan od neustavnog prenosa nadležnosti?Još problematičnije je osporavanje djelovanja „instrumentalizovanog pravosuđa“.

Misli se na pravosudne institucije Bosne i Hercegovine. One su dio ustavnog sistema Bosne i Hercegovine. One donose odluke (u slučaju Suda – presude) koje se izvršavaju. Karakterisanje ovih institucija kao instrumentalizovanih znači narušavanje ustavnog sistema Bosne i Hercegovine, što bi moglo voditi ka dva ishoda: sankcionisanju takvog ponašanja vođstva Republike Srpske ili raspadu državnih institucija.

Usvajanje pomenute deklaracije dokaz je ne samo svijesti SNSD-a da njegov legitimitet slabi, već i političke neodgovornosti. Deklaracijom se izaziva politička kriza i usložnjavaju međunacionalni odnosi, pri čemu od toga koristi ima isključivo SNSD. Realno je očekivati da će ova deklaracija izazvati lavinu osuda i negativnih reakcija u Federaciji.

Čak i kad te reakcije ne bi bile brojne i oštre, bio bi stvoren osjećaj ugroženosti kod građana u Federaciji. I zaista, zar nije normalno da se građani plaše za sudbinu svoje zemlje? I, zar nije normalno da se plaše zbog zaoštravanja političke krize? Mnogi su preživjeli 1992. godinu i nije ih lako ubijediti da se ona ne može ponoviti.

SNSD je dosada govorio da je uzrok rata to što je odluka o državnom osamostaljenju Bosne i Hercegovine donesena preglasavanjem. Sada, SNSD predlaže raspisivanje referenduma o otcjepljenju Republike Srpske iako zna da se s tim neće složiti druga dva naroda (ili barem jedan – bošnjački).

Drugim riječima, predlaže isto ono protiv čega je dosad glasno govorio. Kako to oni zamišljaju?Dosad je u nekoliko navrata spominjan referendum o otcjepljenju Republike Srpske, ali ta ideja nikad nije bila razrađena. Ona nije razrađena ni novom deklaracijom SNSD-a, ali je ipak dobila nove obrise. Ovaj put, ideja referenduma povezana je sa vraćanjem nadležnosti koje su dosad prenesene sa entiteta na državu.

Pravo na samoopredjeljenje se povezuje sa istrajavanjem drugih na nepoštovanju Dejtonskog sporazuma. Dakle, referendum se predstavlja kao sredstvo koje treba da dovede do cilja pod određenim uslovima. Međutim, ko treba da odredi da li su ti uslovi ispunjeni?

Prema SNSD-u, to ne može biti niko drugi do vladajuća većina u Narodnoj skupštini, jer samo ona može donijeti odluku o raspisivanju referenduma. Drugim riječima, SNSD određuje uslove i procjenjuje da li su oni ispunjeni da bi referendum bio raspisan. Na prvi pogled, izgleda da SNSD drži i nož i pogaču.

To, međutim, ni izbliza nije tako. Prvo, skupštinska većina na koju se SNSD oslanja znatno se istopila nakon oktobarskih izbora. Druge stranke vladajuće koalicije nisu, barem prema javno iznesenim stavovima, tako oduševljene idejom o referendumu i vrlo je neizvjesno da li bi one podržale raspisivanje referenduma.

Ova neizvjesnost je veća ukoliko se zna da bi donošenje takve odluke značilo sukob sa tzv. međunarodnom zajednicom, a nije izvjesno da bi Pavić i Đokić rizikovali takvo što Dodiku za ljubav. Drugo, opozicija se već negativno izjasnila o ideji referenduma, što znači da nema toliko hvaljenog i željenog srpskog jedinstva o ideji referenduma. Odluku o raspisivanju referenduma donijela bi tijesna skupštinska većina.

Treće, referendum bi odmah bio proglašen neustavnim (jer bi on to i bio), a njegove rezultate (a vjerovatno i održavanje) ne bi podržala tzv. međunarodna zajednica. Narodna skupština Republike Srpske može raspisati referendum o pitanjima iz svoje nadležnosti. Otcjepljenje Republike Srpske nije u njenoj nadležnosti, tako da bi referendum već i iz tog razloga bio neustavan.

Ovakav referendum, čak i kad bi bio održan, ne bi imao pravno dejstvo, niti bi se odluka na njemu donesena mogla izvršiti.Sadržaj Deklaracije podsjeća na slične akte koje su pojedine jugoslovenske republike donosile u završnoj fazi jugoslovenske krize. Spominju se mirno razdruživanje, obostrano priznanje i unija država. Dakle, SNSD predlaže da se uradi sve ono zbog čega je optuživao bivša vođstva jugoslovenskih republika.

Jedino se ne daje odgovor na suštinsko pitanje: kako sve to postići? Kako privoljeti Federaciju na pregovore o mirnom razdruživanju? Unaprijed znamo da to neće biti moguće, jer Federacija nema namjeru da se mirno razdružuje. Čak i kad bi bilo moguće, bilo bi neustavno. Republika Srpska i Federacija nisu dvije članice jedne ugovorne zajednice, pa da mogu pregovarati o razdruživanju.

One su federalne jedinice u sastavu federalne države Bosne i Hercegovine. Nemaju suverenost i ne mogu odlučivati ni jednostrano ni sporazumno o istupanju iz Bosne i Hercegovine. U Ustavu Bosne i Hercegovine piše da se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta. Otcjepljenje jednog od njih značilo bi da država kakvu poznajemo prestaje da postoji. Ono bi bilo moguće samo ako bi ga Ustav izričito dopuštao.

Pogotovo nije moguće da se dogodi u situaciji kad Ustav izričito propisuje koji su sastavni dijelovi države. Osim toga, „mirno razdruživanje“ bi otvorilo niz drugih pitanja, o kojima SNSD ne brine. Prvo, šta bi bilo sa Brčko distriktom? To pitanje je u ovom kontekstu nerješivo, a za Republiku Srpsku je važno zbog očuvanja neprekinutosti njene teritorije. Drugo, kakva bi bila sudbina Federacije? Da li bi i Hrvati željeli da se otcijepe?

Ova pitanja nisu važna samo za Bosnu i Hercegovinu nego i ze region, pa zbog toga ne mogu biti rješavana izolovano. Nema nikakvih izgleda da bi tzv. međunarodna zajednica dopustila komplikovanje odnosa u regionu, pogotovo ne do 2018. godine. Naročito nije jasno šta su „vidljivi procesi i mjerljivi rezultati“ uspostavljanja pozicija Republike Srpske u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Vođstvo SNSD-a želi da Republici Srpskoj budu vraćene nadležnosti, ali ne spominje na koji način, niti da li bi bilo zadovoljno polovičnim rezultatima (da li bi oni bili vidljivi?). Tako, sve ostaje u sferi nagađanja. Izgleda da to i odgovara SNSD-u, jer u svakom trenutku mogu reći da su postignuti „mjerljivi rezultati“ ili da su u toku „vidljivi procesi“, pa nema razloga da se raspisuje referendum.

Buka