Risto Čičković: Ko je plovio, bar se tri puta pokajao – MORE PLAVO, BIJELO I KRVAVO

Priču o čovjeku o kome ću danas da vam pišem, djelimično sam čuo prije nekoliko dana, prije bi se reklo da sam moja saznanja godinama dopunjavao o dobro poznatom morskom vuku, Ristu Čičkoviću, Bobancu sa Šćenice. Bila bi to čitava knjiga za sve ove silne godine našeg susretanja, a za Rista sjećanja na događaje koji su se redali i zarezivali u borama lica u životu ovog moreplovca, čitavih 40 godina.

Risto Čičković, Bobanac sa Šćenice na svoj prvi prekookeanski put u Atlantskoj plovidbi ukrcao se daleke 1976. godine. Redale su se godine, redali se brodovi, a naši susreti od golobradog momčića do šezdesettrogodišnjaka bili su najmanje jednom godišnje. Kada bi Risto „vijač“ otkačio dolazio bi na zaslužene godišnje pauze po par mjeseci. Svaki dolazak bio bi ispunjen novim pričama i novim događajima.

Kada smo razgovarali prije desetak dana na Šćenici Bobanskoj, pripremajući ovu priču zamolio sam Rista da mi ne govori o još jednom ukrcavanju, još jednom „vijaču“. Ovo njegovo obećanje čuo sam bar destak puta ovih proteklih godina. Nasmijao se na moju opasku i konstataciju i opet se sa svojom pričom zatvorio u svom začaranom i ovisnom krugu, života skoro svakog moreplovca:

„Tako ti je more, rode moj, kad te jednom uzme ne pušta te više. Jednom ugaziš u bijelu mliječnu pjenu i postaneš vječno odojče ovisno o tom bijelom slanom mlijeku, kao od majke rođene“.

„Samo još jedan vijač, a možda i dva, i dosta, bi bilo“. Nasmijao se i dodao. „Danas postoje kompanije koje ne ograničavaju zdravstveno dobre, iskusne moreplovce s godinama. Slava Sv. Nikoli i Sv. Vasiliji dobro se osjećam i nakon toliko godina na poslu koji radim osjećam se korisno i pouzdano sa ljudima koji mi ukažu povjerenje.

Moj put prije 40 godina pošao je sa palube, kao zanatlije mehaničara i do današnjeg dana samo sam od čistača gore na palubi sišao u trup i postao i ostao dobar, pouzdan i tražen mehaničar u makinji. Prvih petnaest godina plovio sam u Atlantskoj, a od devedesetih otišao sam na strance, pretežno italijanske kompanije, pa i Njemačke.Presabirao sam i vjerujem da sam opsluživao na preko 100 brodova i mislim da ne postoji veće luke na ovo zemaljskoj kugli u koju nisam sidrio. Kada bi moje puteve nadovezivao, sigurno sam prešao preko 50 puta, put oko svijeta.

Kada bi se prisjećao svih tih dešavanja bila bi to velika napisana knjiga, a kada bi tri stvari morao sažeti u tri rečenice one bi svakako bile nauk kao sveto pismo nekim novim moreplovcima i pečalbarima, koje želim da dovedem u dilemu prije takve odluke:

Kada ti Bog da mogućnost da vidiš dvije stvari u životu, onda ti je dao mogućnost da porediš jednu naspram druge. Kada sam na toj drugoj strani sve vidio i sagledao shvatio sam da je uzaludno ljudsko traganje za velikim stvarima, tuđim. Čovjek se treba znati radovati malim stvarima svojim, koje ga čine srećnim. Da nisam išao ne bi ni znao da u mojoj Šćenici svako svitanje me zdravi, kao da me proljepšava. Ja sam kao mlad živio u materijalnoj iluziji za zapadnim zaradama. Traženja sreće u zaradi i građenjima kuća sam proveo pola života.

Zapad je bolestan, nezdrav… Zapad je odumro od svih finih vrijednosti kao što su: porodica, komšije, rodbina, zavičaj, selo i slično…

Danas kad među svojim najbližim pričam ovu priču potrošačkog zapada od nacija i ljudi koji su sretni kad žderu. Nasuprot nama koji smo srećni da čekamo plodove da sazru. Oni su zaboravili da se raduju svim onim lijepim stvarima kojima se mi radujemo.“

Risto Čičković ima brata Radoslava, koji je isto tako preko 30 godina pečalbar u Švajcarskoj. Malo kad prođe godina da se braća ne sretnu, a poslednjih godina ti susreti su, o pravilu, na Šćenici kod majke Goje. Radoslav je odgojio djecu u Švajcarskoj. Kada se sretnu, ta druga generacija bude skoro izgubljena i sluđena komičnim raspravama sa stricom Ristom. Risto mi priča da su bili proljetos i taj razgovor sa bratićem Božom koji je rođen u Švajcarskoj je tekao ovako: „pocijepaj pasoš i da kupimo desetak krava, te da živimo normalni život na našoj Šćenici. Malo sam karikirao moju priču Božu koji je djelovao zbunjeno, ali tu ima i istine. Radiš od jutra do sutra, plati razna osiguranja , ogromne kredite za kuću ili stan i za zdravu hranu i poboljšanje zdravlja izvojiš trećinu plate, e onda je moja čista računica. Od 10 krava 3.000 KM je pristojna plata zarađena na Šćenici. A svoj si na svome… A gdje ti je zdravlje, zadovoljstvo i sreća…?!

Sad hoću nešto drugo da naglasim, nastavlja Risto, „čini mi se da kod našeg vaskolikog naroda Srpskog postoji jedno izgrađeno mišljenje koje je potpuno pogrešno i kobno za naš narod, a to je: Idi sinko u bijeli svijet i svuda ti je bolje no ođe… Katastrofalna greška koja je mnoge koštala života.

Sve moje tvrdnje potkrepljujem činjenicama. Ovo nije proizvoljno nagađanje. Da li zna neko koliko je za 150 godina otišlo, Srba, u bijeli svijet i nije imalo novca za povratnu kartu. Skoro svaka porodica ima jednog srodnika koji se iskrcao u Ameriku, ali otad mu se gubi svaki trag. Lično sam 80-te godine našao u Čileu, sasvim slučajno preko agenta broda, rođaka đedovog, Ristu Čičkovića. To mu je bio prvi susret, poslije 50 godina, sa svojim srodnikom. On je otišo u pečalbu 1926. godine, oženio Španjolku, stvorio djecu i život proveo u iznajmljenom stanu, oskudno i siromašno. Kad sam mu ja nakon 50 godina otvorio vrata i rekao ko sam, ne postoje riječi koje mogu takvu emociju da opišu. Moj otac i đed živjeli su bolje na Šćenici. To je ono drugo što sam želio istaći: „Ne otići po svaku cijenu… bolje je na svom pragu ostati i malo oskudno. Pet godina ranije 1975. godine…stric Đorđo se nakon četrdeset godina vratio u svoju Šćenicu. Otišao je 1935. godine i prvi put je došao te sedamdeset pete. Svako je prokomentarisao da je došao da umre. Tako je i bilo.

Sama ova priča i ovaj susret ovog „morskog vuka“ sa Šćenice Bobanske ne bi na čitav Glas stala, a ja sam želio da nešto malo veselije ispriča Risto sa tih dugih putovanja i dolazaka u te silne luke. Smiješio se kad sam ga pitao za luku koja mu je u srcu ostala i u koju se najradije vraćao:

„Brazil mili brate je zemlja koju je Bog stvorio za provod. U Brazilu ni brda nisu šiljata, no su nekako blago zaobljena kao ženska prsa ili kukovi. To ti je raj za noćni provod mladom čovjeku, san svakog moreplovca je da se još jednom vrati u Rio, Salvador ili Viktoriju.

Sjećam se jedne slike iz Rija, negdje osamdesetih. Ušli smo u luku jednog vikenda pred čuveni karneval i tu ostali skoro tri sedmice. Brazilke svojom gracioznosti i ljepotom ostavile su trag čitavoj posadi broda, prepričavajući detalje niz godina poslije.

Možda to i jeste razlog moje očaranosti Brazilom?! Evidentno je da sam uspio da za trenutak otkinem ovog morskog vuka od prokletstva odlazaka iz svoga kraja.

Ova priča poprimila je sve dirljiviji epilog koliko je bilo primjetno da je Risto iz vrtloga života u pečalbi po bijelom svijetu skupljao svoje pretke, kojim sreća života tamo daleko i nije bila naklonjena. Obišao je sve kontinente, države i luke i upoznao mnoge ljude. Iz nekog samo njemu znanog razloga nije želio da priča o našim velikim i uspješnim ljudima. Radije se vraćao na promašene odluke svih onih koji nisu vidjeli sreću u svome, već kao neizbježno prokletstvo u tuđem svijetu. Činilo se da je njegov cilj da ovim novinskim tekstom odvrati sve one koji se kane da odu u bijeli svijet.

Svi smo mi nekada čuli ili pročitali o onom hljebu od devet kora koju pomorci zarade, a o svom hljebu u kome kroz šalu kaže da nema meke sredine, Risto kaže.

„To devet kora i nije slučajno, mada uslovi života moreplovaca tako su se brzo mijenjali, da je razlika nevjerovatna, samo, za poslednjih dvadeset godina. Samo saznanje da se nalaziš u gvozdenoj činiji na vodi izaziva jezu. Malo ko dočeka penziju na vodi da se makar nije tri puta pokajao. A ja ne volim da se kajem, mada je bilo vrlo teških momenata. Samo ću vam jedan primjer navesti kada smo prije 10 godina u sjevernom dijelu Tihog okeana na jednom italijanskom brodu sedam dana stajali na jednom mjestu. Nevrijeme je bilo nezapamćeno, a motori se nijesu gasili sa pramcem pravo u vjetar.

To su momenti kada stručnost i iskustvo kapetana /pilota/ dolaze do izražaja. Brod od 220-250 metara uvija se kao komad oluka. More i nije više modro plavo, no bijelo i krvavo i to od bijele pjene i sjeverne crveni boje neba, koja prati nevrijeme. Sjećam se da je pilot bio konavljanin i sigurno se potvrđuje priča koju si od mene i prije čuo, da boljih moreplovaca, oficira nema od Hrvata, primoraca i Bokelja. Dosta sam puta bio član njihovih posada, i svaki put sam potvrđivao ovo saznanje. I tih dana pokazala se sposobnost prvog čovjeka broda. Poslije sedam dana i sedam noćiju od jednog oficira broda saznao sam da se ni 500 metara nismo pomjerili. Motori su radili nesmanjenom snagom, a sidro nije bacano… E, možda si sad postaje sve jasno, dodao je Risto unešen u priču iz oluje da nisam ni primijetio da se ustao i da stojeći priča.

„Moj posao je dolje u dubini utrobe“, nastavlja Risto, „pa dosta puta mi se dogodilo kad sam na satu vidio kazaljku na četiri sata, da se zamislim da li je to poslijepodne ili poponoća. Dosta dana, u mom životu je prošlo da im ni svjetlo nisam registrovao“.

O danima dugim kao vječnost, priču o kapetanima iz treće porodične generacije kapetana, o vodenim šmrkovima koji su najubojitije oružje odbrane od gusara u južnim morima, o novozelanđanima s naših prostora, Risto je najavio da ćemo pričati u nekom sledećem broju Glasa. U danu koji sam proveo sa Ristom na Šćenici Bobanskoj, u prijepodnevnim satima smo se peli na uzvišenje iznad sela odakle se vidi put ka Gromači. A vidi se i ono more o kome Risto ima beskrajne priče. Sa tog seoskog uzvišenja Motke Risto ima i pristup internetu, odakle često puta komunicira sa Šangajem u nadi da u životu održi jednu dobru vezu sa ženom iz ove luke, kojoj se često vraćao.“

Kroz smijeh rekao mi je: „Umorilo me sinje more, ali ja moram ukrcati se bar još jednom…“

Glas Trebinja