SELO RATNIKA I STRADALNIKA

„Vidiš, Ratomire, Rapti su ti glavni grad svih sela Trebinja. Najljepše selo u Trebinju. To ti odgovorno tvrdim“, reče mi Neđo Đuričić, dok smo se strmim kamenim stepenicama spuštali njegovoj porodičnoj kući u selo.

A dolje, u neposrednoj blizini polja, koje dominira ovim dijelom Bobana, gotovo neprirodan mir i tišina. Jedino je preko polja, nedaleko, na brijegu, tužno odjekivalo crkveno zvono koje je „zvalo“, na službu u hram Vozdviženja časnoga krsta.

Nedjelja, Trojčindan.

Davne 1992. godine, nedaleko od Rapti, u Šćenici, po prvi put su se okupili pripadnici Bobanske čete, jedinice koja je branila prilaze Trebinju. Jedinice koja je, a kud ćeš boljeg svjedočenja o njihovoj hrabrosti, dobila pohvale i protivnika, regularnih jedinica Hrvatske vojske koji su držali položaje odmah iznad Rapti.

„Bobani imaju najbolju stražu na svijetu. Vječnu stražu. Vidi ovih junaka koji nikome uzmakli nisu“, reče mi jedan starina na spomeniku, gotovo na ulazu u selo. A na spomeniku likovi 23 pripadnika Bobanske čete.

Spomen ploče sa likovima poginulih boraca, na kamenoj litici, iznad kojih se uzdiže veliki krst.

Ispred spomenika stotinjak saboraca predvođenih svojim komandantom Draganom Ristićem Belim, rodbine, prijatelja, zvaničnika… krene i suza. A suza je na ovom kamenu najbolnija.

„Ljeto 1992. godine bilo je najteže jer su najelitnije jedinice Hrvatske vojske i Paragini dobrovoljci iz zapadne Hercegovine nastojali da nas okupiraju. Borbe su bile teške i svakodnevne, prsa u prsa. Borili smo se za svaku čuku, za svaki kamen, i nismo im dali da uđu dublje u našu teritoriju. Ja sam u ratu izgubio oba brata, Sava i Neđa”, priča nam na spomeniku Risto Vidaković.

Vojvoda Nedeljko poginuo je na Boračkom jezeru a Savo od ranjavanja ispred crkve, na koju su pripadnici Hrvatske vojske postavili šahovnicu, a onda je minirali.

Gore, iznad crkve na čukama ginuli su naši borci, a bobanski Rapti bili su „ničija zemlja“.

„Mi smo njih gledali sa naši visova, a oni nas sa njihovih čuka. A Rapti su bili dolje. Ni naši ni njihovi. Noću, najčešće, spuštali bi se u selo. Da ponešto iznesemo ili makar da nas želja mine“, pričaju nam Bobanci.

U crkvi je bilo svečano, služena je liturgija, narod se pomolio Bogu – i za svoje najbliže, ali i za one koji su odbranili „zapadnu kapiju“ Trebinja.

Mnoštvo „grčkih grobnica“ u blizini crkve svjedoči o starini ovoga mjesta, jednog od najljepših u Hercegovini zbog prirodne arene gdje je raspoređeno selo okolo.

Dolje u selu, samo cvrkut ptica, par mještana i tišina hercegovačkog krša. Polje na jesen i zimi plavi. Na jednom mjestu u sredini polja primjeti se kad su velike vode jak izvor… Sijao bi se kukuruz, onaj „stodanac“ što brzo raste i još se brže kupi. Nije dao ni kamen ni kiša da bude drugačije.

Na ognjištu Đuričića: Neđov sin Srđan

„Nadaleko ovakve prirode nema. Ali sve je već zaraslo, ne kosi se… Dođemo ovdje kad možemo, a najčešće za Trojčindan, na Krstovdan… Tu se nekada i dernek održavao, ali napuštamo sela, napuštamo običaje. Neke kuće su u ratu oštećene, neke su direktno pogođene, sada su popravljene. Evo, kako je to nekad izgledalo svjedoči podatak da je škola u Raptima počela sa radom 1911. godine. Nigdje ni u Popovu ni na Bobanima nije bilo škole. Samo u Raptima.Tu je bilo dosta voća, učitelji su sa porodicom živjeli. Ali…“, reče nam Neđo.

To „ali“ je najtužnija riječ u cijeloj priči.

To „ali“ je masiv preko koga moramo prekročiti.

Ako to „ali“ prebrodimo, odužimo se zavičaju, vratimo se, pa makar za vikend selu, da popravimo duvare, namjestimo cigle na krovu, „da ne dozvolimo da nam se ognjištima vinjaga širi“, učinićemo korak koji će generacijama biti putokaz kuda da idemo.

Inače će ono zvono sa crkve u Raptima i sa svih seoskih crkava sve tužnije da jeca.

Ratomir Mijanović