Škola iskrenog osmijeha

Dosadna kiša i grad smjenivali su se na nebu iznad Lastve. Starim asfaltnim putem koji vodi ka „Titovoj“ vili i dalje prema Bijeloj gori, prava bujica, kao da je sprječavala putnike, da remete mir ovog dijela Trebinja.

Pored dosadne kiše, jedino što je remetilo tišinu decembarskog jutra, bila je dječija graja iz škole u Lastvi.

U zgradi, koja broji 120 godina, na dva sprata, osnovnu školu pohađaju učenici iz Lastve, Jazine, Ušća, Grančareva. Njih pedesetak, svih uzrasta…

Istorija ovog kraja kaže da je škola počela sa radom 1895. godine u sadašnjoj školskoj zgradi, čija je izgradnja počela 1893. godine. Podaci o broju učenika iz te godine ne mogu se naći, jedino se zna da je prvi učitelj bio Tahir Konjhodžić iz Ljubuškog.

Do prekida nastave dolazi 1941. godine zbog ratnih zbivanja. Nastava se ponovo uspostavlja 1945. godine kada ju je pohađalo 108 učenika. Iz četverorazredne škola prerasta u osmogodišnju i prve godine ima 162 učenika. Zabilježeno je i da je prvi direktor bio Vlado Pejović iz Petrovića – Crna Gora.

„Ovo su izuzetna djeca. Odrastaju u potpuno drugačijem ambijentu nego djeca iz gradskih škola, ali postižu izuzetne rezultate. Talentovani su, vrijedni, odgovorni i za svaku pohvalu. Manje su u dodiru sa nekim negativnim društvenim pojavama i to je jedan od razloga, makar ja tako mislim, što su tako dobri“, kaže profesorica srpskog jezika Darka Deretić, koja je i sama nekada pohađala ovu školu.

Anastasija Kosović, Dražen Paranos i Vanja Deretić

Razgovarali smo sa nekim od njih, sa Vanjom Deretić koja ide u 6. razred, Dražen Paranos je godinu dana stariji, Milana Gojković i Anastasija Kosović pohađaju osmi, a Helena Brajić 9. razred.

Helena je odličan učenik, a najdraži predmet joj je likovno. Njene slike su izložene u holu škole.

Helena Brajić

„Nalazim vremena da sve stignem – i da napišem neke radove, ali i da slikam. Profesori su odlični i mnogo nam pomažu. Velika mi je podrška profesorica likovnog Tatjana Topalović. Od samog početka ona je ta koja mi je pružila veliku podršku u radu. Zimi je najteže. Hladno je. Ujutro rano ustajemo, ali sve stižemo“, kaže Helena.

„Sve do ovog razreda sam bila odlična, ali bojim se da ću sada proći sa vrlo dobrim. Ali biće to odlično na kraju”, kaže nam Vanja Deretić, najmlađa od svih. Priča nam da živi na Ušću, da je daleko, da ustaje u 6, da joj roditelji kažu da je škola najvažnija…

Profesori kažu da je Dražen Paranos, koji pohađa sedmi razred,  vrijedan momak. I da je dobar đak. I reče nam, da nema fejsbuk profil, pa ma kako to začuđujuće bilo sa njegove vršnjake.

„Koliko mogu pomažem kod kuće. Zajedno sa tatom i mamom, ja i dva brata, radimo sve što možemo. Sestra je, znate, još mala, ima svega tri godine. Kada imam vremena, odem u ribolov. Lovim ribu na Sušici i na jezeru. Mir, tišina i dobar mamac, glista ili domaći hljeb, su tajne mog uspjeha u ribolovu“, kaže Dražen.

Milana Gojković već četiri godine pohađa i muzičku školu. Svira violončelo i do sada je imala dosta odličnih nastupa.

Milana Gojković

„Putujem skoro svaki dan u Muzičku školu. Tajna je u dobroj organizaciji. Tata i mama odu na posao, ja kada dođem iz škole spremim ručak i obavim moje poslove. Koliko stignem. Evo danas sam spremila krompir i meso. Moji u kući mi kažu da sam odličan kuvar“, priča nam Milana koja je vrlo dobar učenik.

„Svaki dan putujem osam kilometara do škole. I ja se rano ustajem. Svi u kući dosta radimo. Nije baš lako sve stići. Kažu mi da odlično kolače spremam. Nemam baš sve petice u školi, ali sam odličan đak“, kaže nam sa osmjehom Anastasija Kosović, čiji su radovi objavljivani u školskim časopisima – a i književni kritičari su njen rad ocijenili kao itekako vrijedan.

„Dok god ima djece kao što su ova, ovaj posao ima neki dublji smisao. Ja sam ponosna na njih, svaki njihov uspjeh smatram kao i svoj uspjeh. Radujem se svakoj njihovoj petici, osmijehu… Vjerujem da će svi oni postati odlični ljudi“, priča nam za kraj profesorica Deretić.

Nismo ih mnogo zadržavali. Ipak je kraj godine, primakao se kraj časovima a i kiša je prestala. Prije nego odoše iz učionice, rekoše nam da nikada ne bi mijenjali ovaj kraj.

 „Ovdje je bolje. Ljepše, zdravije i mirnije. Grad je lijep, ali ne bih nikada mijenjali svoj rodni kraj“, skoro u glas rekoše.

Dok smo se pozdravljali sa profesorima, pored nas utrčaše dvojica mališana.  I zatražiše da pogledaju crtani film. Dolje, na prvom spratu, čula se košarkaška lopta. U školskoj sali čula se graja. Čuo sam raspravu među sportistima, da li je bio faul ili ne. I onda zarazan osmijeh.

„Dođite nam ponovo“, rekoše djeca…

 „Anastasija će napraviti kolače!“, rekoše nasmijani mališani.

Taj osmijeh, govorio nam je više od hiljadu riječi. Gotovo kao da je poručivao da ima života i van betonskih zgrada, interneta, svakodnevne užurbanosti i izazova savremenog potrošačkog društva.

Itekako da ima. I to lijepog, zdravog i normalnog života.

Ratomir Mijanović