Trebinjac na vrhu sjeverne Afrike: Jedinstven pogled na Saharu

„Bilo je nestvarno!“ U svega tri riječi i širok osmijeh stalo je sve što se da naslutiti. Ponos, ostvaren san, postavljeni viši ciljevi. Evidentna je ogromna sreća na licu dvadesetjednogodišnjeg Trebinjca Miloša Bodiroge, koji je 17. maja osvojio najviši vrh sjeverne Afrike – Toubkal (4.167m).

Put Afrike išao je kao član Planinarskog društva „Vučji zub“ Trebinje, ali u ekspediciji, predvođenoj Društvom planinara iz Beograda. Među pedeset alpinista, zajedno s njim bila je i Trebinjka Jelica Daković. Njima dvojema pripala je čast da budu prvi koji su zastavu trebinjskog društva postavili na neki od vrhova van Evrope.

U Afriku su stigli 12. maja, uspon na Atlas započeli tri dana kasnije, a u jutro 17. maja, sa vrha Atlasa uživali u rijetkim prizorima afričkog prostranstva – Sahare sa jedne i Atlantskog okeana sa druge strane. Sve utiske teško je sabrati, jer, kako nam Miloš priča, bilo je to fantastično iskustvo.

„U ekspediciji su učestvovali planinari iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije. Krenuli smo letom iz Niša za Milano, a onda za Afriku. Pravo u podnožje planina Atlas, u Marakeš, u Maroku, gdje smo sletjeli. Iznenadilo nas je vrijeme. Bilo je hladno, toliko, da je u Trebinju toplije nego u srcu Afrike. Prva dva dana smo iskoristili za turistički obilazak Marakeša. Oduševio nas je njihov Stari grad – Medina, prepun sitnih, uskih ulica sa raznoraznim prodavnicama, tzv. sukovima. Svaka je, istovremeno i radionica za izradu suvenira, od kože ili metala. Obišli smo palate, stare džamije, izuzetno uređene parkove sa mnogo vode. Za nejverovati da je to granica pustinje, a toliko je vode!“

Nakon Marakeša, uslijedio je odlazak u selo Imlil na 1.800 metara nadmorske visine, gdje su boravili u kućama tamošnjeg stanovništva i jeli ono što im spreme, ma koliko bilo drugačije od naše hrane. A bilo je, i te kako, naročito pravom Hercegovcu.

„Spremali su nam njihova tradicionalna jela. Zanimljivo je što je kod njih sve slatko, od supe do piletine, u koju stavljaju i suvo voće kao prilog. Ali šta da se radi, jedeš i kažeš da je ukusno, nema ti druge“.

Iz ovog sela, 16. maja započeli su uspon, u pratnji vodiča. Miloš kaže da ga je posebno iznenadio doček starosjedilaca na usputnim stanicama za predah, koji su im na mulama iznosili posluženje – sok od cijeđene narandže. Bio je to, naglašava, lijep susret sa nepoznatim, ali veoma susretljivim licima.

„Dotle nas je služilo i vrijeme, a onda je počela kiša, grmljavina, magla, grad, koji je opet drugačiji nego kod nas, mekši, kao da pada snijeg. Uspon nismo prekidali, provukli smo se nekako i stigli u planinarski dom na 3.200 metara, a tu nas je i snijeg dočekao. Napravili smo pauzu i konačno jeli nešto normalno. Ne pamtim kad sam se toliko obradovao špagetama!“

U šest sati 17. maja, otpočeli su i glavni uspon, koji je trajao četiri i po sata. Po svoju nagradu – vrh Atlasa stigli su u 10,30 sati.

„Popevši se na 4.167 metara izašli smo na sunce. Otvorio se nesvakidašnji pogled! Sahara se nazirala u daljini. Nevjerovatno! Proveli smo čak sat i po vremena na vrhu, družili se, slikavali. Svako je sa sobom nosio vlastite emocije. Ja sam osjećao da mi se ostvarila velika želja. Zadao sam sebi neke ciljeve. Popevši prošle godine najviši vrh Alpa i Zapadne Evrope Mon Blan, želio sam da osvojim i najviši vrh sjeverne Afrike i arapskog svijeta. Shvativši da sam uspio, bio sam stvarno iskreno srećan“, govori Miloš, objašnjavajući da uspon na Atlas nije tehnički zahtjevan i da ga nije problem savladati.

Po prirodi avanturista, sa strašću ka novim i višim ciljevima, uspon na vrh sjeverne Afrike bio mu je, kaže, jedna vrsta aklimatizacije i visinskih priprema za daljnje poduhvate kojima teži – Rusija i najviši vrh Evrope Elbrus ili Iran i najviši vulkan Azije vrh Damavand. Vidno srećan što je imao priliku da iznova okuša granice vlastitih mogućnosti, dodaje, ovim je trenirao i za još jednu svoju strast, biciklističke trke, jer je do skora bio i jedini licencirani takmičar iz Trebinja.

„Imati licencu znači učestvovati na biciklističkim trkama sa kojih skupljamo bodove za svjetsku rang listu. Trenutno sam rangiran na 1.280 mjestu, a na listi se nalazi 1.700 biciklista iz cijelog svijeta. Sada mi se pridružio i drug, pa nas iz Trebinja ima dvojica“.

Kao i alpinizam, i biciklizam je zavolio preko Planinarskog društva „Vučji zub“ Trebinje, čiji je član već četiri godine. Priključio se njihovoj, ali i biciklističkoj sekciji Mostar, za koju i zvanično vozi trke. Prošle godine bio je deveti na državnom prvenstvu BiH u Vitezu. Želja mu je da se plasira među prvih hiljadu biciklista svjetske rang liste.

 „Treniram svakodnevno. Sedmično na biciklu pređem do 500 kilometara. Uz starije članove „Vučjeg zuba“ vozio sam ture i do manastira Ostrog, pet dana do Grčke na Krf, a već se spremam da u septembru biciklom idem za Solun“.

Vožnju biciklom, ipak, ne doživljava samo kao trening za trke. To je ono što voli, te se kao pravi avanturista vješto snalazi i u prirodi. Krajolike koji ga inspirišu, redovno ovjekovječi na fotografijama. U tom smislu, ljepotu Trebinja i naše okoline naziva neponovljivim.

„Da mi Trebinje nedostaje, shvatio sam kad sam se vratio iz Afrike. Prvo što sam po dolasku primijetio bilo je zelenilo! Tamo je sve nekako žuto, pod pijeskom, a ovdje je prepuno boja. Divna je Afrika, ali su Trebinje i njegova okolina predivni. Toliko je pejzaža i krajolika koji vas ne ostavljaju ravnodušnim. Znao sam to i prije, ali valjda sam se sad uvjerio. Moguće, da me je neki unutrašnji instinkt od ranije opominjao da se ne zaboravim, pa sam pri biciklističkim vožnjama uvijek nešto fotografisao. A onda, ne možete biti u prirodi a ne biti dio nje. Zato je, valjada, svaki planinar i dobar fotograf. Privlači nas ljepota prirode. Pokušavam da iz drugačijih uglova zabilježim detalje, na koje često ne obraćamo pažnju, a trebalo bi“, sugeriše ovaj mladić, autor ciklusa fotografija pod nazivom „Foto avantura“, koje redovno objavljuje na svom instagram profilu.

Pa ipak, lista njegovih želja ni ovdje se ne završava. Ovaj Trebinjac sprema se da početkom ljeta kajakom duž toka prevesla Trebišnjicu u jednom danu. A kako je većinom, sebi zadanog ostvario, vjerujemo da će i prilikom ovog testa sposobnosti ispuniti očekivano. Ako i ne uspije, rekao nam je, važno je pokušati. Na koncu, kad se stvari poslože, biće to prilika i za novu seriju fotografija, iz njemu znanog okruženja koje ga toliko inspiriše.

Mon Blan – moj najveći uspjeh

 „Želja za alpinizmom potekla je od Planinarskog društva „Vučji zub“. Učlanio sam se i počeli su usponi na Leotar, okolne kule oko Trebinja, potom Orjen, Maglić, a onda i vrhove Crne Gore. Vidjevši da mi to nije dovoljno i osjetivši se spremniji, ohrabrio sam se na više ciljeve. Prošle godine bio sam član naše ekspedicije iz Trebinja na najviši vrh Italije, Gran Paradizo, kao aklimatizacioni uspon za Mon Blan, najviši vrh Alpa i zapadne Evrope. Popeli smo ga uspješno svi i to je, do sada, moj najveći uspjeh i najviša visina koju sam osvojio. Takođe, i najzahtjevniji uspon, jer su Alpi izuzetno teški za popeti. Ali vrijedilo je svakog sekunda napora, a u pojedinim momentima i straha!“

Afrika je fascinantna zemlja

„Najviše me inspirisao njihov stil življenja. U selu Imlilu, bez obzira što je dijete, naš domaćin bio je dječak. Pripremao nam je hranu, servirao u njihove tradicionalne zdjelice, bio tu za nas. Jedinstven je pogled iz Marakeša ka vrhovima Atlasa. U podnožju preko 30 stepeni u plusu, izrazito vruće, pustinja, a gore snijeg. Nezaboravno iskustvo ostaće mi i plivanje u Atlantskom okeanu, kao i jedan od kraljevskih gradova Maroka – Fes u kojem ne postoji nijedno prevozno sredstvo. Predivna je i Kazablanka. Posjetili smo džamiju visoku 210 metara i ujedno, najviši vjerski objekat na svijetu. Smještena na obali mora izgleda nestvarno. Simpatično je i da im je Jugoslavija i dalje poznat pojam, čak poznatiji nego Srbija. Ali, na pomen obje zemlje kažu uvijek isto „dobri, veoma dobri ljudi“!

Maja BEGENIŠIĆ/Glas Trebinja