Udžbenici za statistiku profesorice iz Trebinja: Putokaz u učenju

„Ko želi nešto naučiti naći će načina, ko ne želi naći će izgovor“, misao je svestranog španskog umjetnika, slikara Pabla Pikasa. Istovremeno i teza u koju vjeruje, pa ju je učenicima često izgovarala Branka Benderać, nekadašnji profesor u Srednjoj ekonomskoj školi Trebinje, a danas prosvjetni radnik u penziji. Kada je pisala dva udžbenika za statistiku, objavljena ove godine, upravo je ovom rečenicom u predgovoru odlučila da iznova pošalje snažnu poruku budućim naraštajima.

Njeni udžbenici „Statistika za 4. razred srednje škole“, jedan za struku ekonomija, pravo i trgovina, a drugi namijenjen za smjer ugostiteljstvo i turizam, spadaju u red prvih knjiga koje je jedan profesor iz Trebinja napisao za srednjoškolsko obrazovanje u Republici Srpskoj.

„Odrasla sam u velikoj porodici, nas šestoro braće i sestara. Otkako sam pošla u školu, naučena sam da je knjiga nešto što vrijedi. U raznim prilikama jedni drugima smo redovno poklanjali knjige. Doživljavali smo ih najdragocijenijim poklonom. Radeći kasnije u prosvjeti, knjigu sam morala maksimalno koristiti. Smatrala sam, i sada u to vjerujem, da sa obrazovanjem nisam završila isključivo sticanjem diplome, nego sam nastavila da učim i dalje“, priča nam Branka, koja je djetinjstvo provela u selu Kunak nadomak Nikšića.

U Podgorici je 1972. godine diplomirala na Ekonomskom fakultetu, odjeljenje Univerziteta Beograd. Po preuzimanju diplome zaposlila se u Poljoprivredno – trgovinskom kombinatu u Nikšiću, gdje je imala priliku da u praksi utvrđuje svježe stečeno teorijsko znanje. To joj je, ispostavilo se kasnije, mnogo pomoglo u budućem profesionalnom radu.

 

Generacija 73-77. Ekonomska i mašinsko tehnička , 40 godina mature, jul 2017.

„Počela sam da radim u internoj kontroli odakle sam, uz pomoć starijih i iskusnijih saradnika, ostvarila uvid u cjelokupan poslovni proces preduzeća, prateću dokumentaciju i razne vrste poslovne evidencije. Kada sam se našla u prosvjeti, mnogo lakše sam mogla učenicima da objasnim stručne predmete, jer sam praksu za njih već bila savladala“.

Život u Trebinju započela je 1974. godine u junu kada se udala, a već u septembru našla se po prvi put u učionici. U šali dodaje da ni sada ne zna ko je onda imao veću tremu.

„Nije lako početi raditi u školi. Naročito ako se za taj posao niste pripremali u toku školovanja. Nikada ne mogu zaboraviti svoj prvi čas u ulozi profesora . Imala sam tremu koju ne mogu opisati. Našla sam se u učionici ispred brojnog auditorija mladih, meni nepoznatih ljudi, koji su došli tu da stiču nova znanja. Shvatila sam da očekuju da im u tome pomognem, što je zapravo bio moj osnovni zadatak. Od tog momenta, shvatila sam i ozbiljnost i odgovornost buduće profesije. Onda, tu je još jedan zanimljiv momenat, predavati učenicima koji su od vas mlađi samo desetak godina, skoro odrasli ljudi. Maltene vršnjaci! Meni je bilo 27 godina kada sam počela da radim u trebinjskoj Ekonomskoj školi. Morala sam naći način da im ispravno priđem, da im pomognem da stiču nova stručna znanja, da čuvam integritet i dostojanstvo prosvjetnog radnika, da im sve to predstavim ličnim primjerom i da držim normalnu distancu između nastavnika i učenika. Od tada sam počela da slažem kockice svog profesionalnoga rada“, iskreno govori profesorica Branka Benderać, dok se prisjeća početka rada u učionici.

Stav koji je zauzela tada, kaže, nastojala je održati do kraja radnog vijeka.

„Bila sam strog profesor. Nisam htjela da vršim pritisak na djecu samo zbog neke ocjene, već da ih naučim nečemu. Ocjena je bilo svakakvih i svaka je za đaka, ali moj jedini cilj bio je da im prenesem znanje. Jednako važno, ako ne i najvažnije, bilo mi je da ostanem čovjek, čemu sam težila da naučim i djecu, te ih uputim da rade na vlastitom obrazovanju“.

Da je posao obavljala korektno i odgovorno, svjedoče sjećanja ove profesorice na nebrojene susrete sa njenim nekadašnjim učenicima. Priča nam, da je tokom dugogodišnjeg rada u obrazovanju spoznala složenost i težinu ovog posla. Bio je to posao, dodaje, dodatno opterećen zbog nedostatka odgovarajućih udžbenika, što ju je i podstaklo da na tom polju nešto sama uradi. Odlučila se na novi korak, da napiše dva udžbenika iz statistike za srednju školu, sa željom da na jednostavan i lak način učenicima približi složenu nastavnu materiju.

 „U školi imate radne zadatke koje treba izvršiti uspješno i u predviđenom roku. Konkretno, određenu nastavnu materiju morate prenijeti učenicima u toku nastavne godine, prema nastavnom programu. Pritom je određen broj nastavnih časova za realizaciju, što uključuje i provjeravanje nivoa usvojenog znanja kod svakog učenika pojedinačno. Iskustvo mi pokazuje da se ovaj sklad u realizaciji zadataka može postići samo ako učenici raspolažu odgovarajućim udžbenicima iz kojih mogu u kontinuitetu učiti i, povremeno, po potrebi, osvježiti svoje znanje. Pošto se među predmetima bez udžbenika našla i statistika, odlučila sam da ih sama napišem. Znate, ako dajete djeci nešto što će im koristiti, učinili ste pravu stvar. Sticajem okolnosti ovu odluku sam donijela neposredno prije mog odlaska u penziju i to je bila prilika da uspješno zaokružim svoj radni vijek . Ovi udžbenici su nemjerljivo zadovoljstvo, moja investicija u nečiju budućnost i kruna mog profesionalnog rada!“

Jedna od najuspješnijih generacija – generacija 2003.

Udžbenici, koje je trebinjska profesorica napisala i priredila, rezultat su dugogodišnjeg rada u prosvjeti. Put do njihovog izlaska i uvrštavanja u školski plan i program nije bio jednostavan, ali ga Branka, ipak smatra dragocjenim iskustvom. Osnovna namjera prilikom pisanja knjiga bila joj je da učenicima pomogne na putu usvajanja novog znanja, a kolegama olakša rad u nastavi.

„Iz neposrednog kontakta sa učenicima tačno sam znala šta im i kako treba predočiti, da bi statistiku najbolje razumjeli. Shvatila sam već tada da je djeci prilikom savladavanja gradiva neophodan adekvatan putokaz. Može profesor da ispriča i pokaže, ali djeca uz sebe moraju imati i knjigu u kojoj će sve provjeriti i naučiti. Trudila sam se da im, na oprezan i lagan način, približim statistiku i da ih podstaknem na razmišljanje i kreativnost. Nadam se da sam ovim udžbenicima u tome i uspjela“.

Profesorica Branka Benderać priredila je i zbirku zadataka iz statistike, koja spremna kući čeka neko bolje vrijeme za izlazak na konkurse. Do tada, kaže, penzionerske dane provodi sa porodicom i četvoro unučadi.

„Dječica su mi zadovoljstvo i pravo osvježenje! Eto, nekako me hoće da sam uvijek okružena mladošću. Znate, sa današnje tačke gledišta, iako se za poziv prosvjetnog radnika na fakultetu nisam spremala, da imam priliku sve iznova, ovaj posao bih opet radila. Biti sa mladima, pratiti njihov rad, rast i stasavanje u odrasle ljude, nama profesorima može biti samo zadovoljstvo!“

A ta čast i radost poziva, na kraju se mjere i satisfakcijom da je ono za šta se zalagala tokom radnog vijeka, danas na pravi način objedinjeno u njenim udžbenicima. Tako su učenici ekonomske i ugostiteljsko turističke škole u Republici Srpskoj, konačno, dobili udžbenike iz statistike. Nove knjige, autora Branke Benderać iz Trebinja, štampane su u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Sarajeva, a prema odluci Ministarstva prosvjete RS i Republičkog pedagoškog zavoda, uvršteni u obavezan nastavni plan i program.

Uvijek željna znanja

Branka posebno ističe značaj kontinuiteta u učenju, što potvrđuje vlastitim primjerom. Kaže, sama je tehnički prenijela cjelokupan sadržaj u svoje udžbenike. Za to joj je bilo potrebno da zna raditi na računaru, a s obzirom na generaciju kojoj pripada, to nije mogla ostvariti u redovnom školovanju. Za ovo se osposobila uz rad, u poodmaklim godinama,  uz pomoć stručnih lica i kolega, koji su joj bili dobri učitelji. U šali dodaje da nije ni ona bila loš učenik. Ističe da je prilikom odlaska u penziju od svoje djece na poklon dobila kompjuter, što ju je posebno obradovalo.

Uzbuđeno pred svaki čas statistike

Profesorica Branka Benderać penzionisala se 1. januara 2013. godine, sa punih 40 godina staža. Posljednjih desetak  godina radnog vijeka u Centru srednjih škola Trebinje, obavljala je posao pomoćnika direktora. Statistiku i učionicu nije napuštala sve dok su joj zakonske mogućnosti to dozvoljavale.

„Tokom rada u prosvjeti predavala sam gotovo sve predmete ekonomske struke. Moji omiljeni predmeti bili su marketing, privredna matematika i, naravno, statistika koju sam najviše voljela. Ona je praktična i možemo reći da ne postoji nijedna oblast u kojoj statistika nije našla primjenu. Statistiku sam uvijek predavala sa uzbuđenjem i ljubavlju. To je još jedan razlog zašto me ovi udžbenici čine toliko srećnom!“

Nekadašnji učenici, danas i članovi porodice

„Volim korektne, prijateljske odnose sa ljudima i trudila sam se da takva budem i sa učenicima. Sa puno bivših đaka se susrećem, popijemo kafu. Radeći sa učenicima trudila sam se da ih poštujem kao ličnosti, da im prenesem znanje, naučim radu i pomognem da postanu ljudi. Pri tome sam nastojala da budem pravedna, a koliko sam uspjela oni će prosuditi. Moji  susreti sa bivšim učenicima uvijek su srdačni. Neke viđam često, neke nisam vidjela ni po 20 godina. Prva generacija učenika kojoj sam predavala već imaju unuke. Sa nekim đacima se družim svakodnevno, a neki su mi i u familiji. Moja snaha Maja bila je moja učenica!“.

Maja BEGENIŠIĆ/Glas Trebinja