Unutarstranački izbori u SDS-u: Praznik demokratije

343785_1
BANJALUKA | Ovo su možda prvi pravi unutarstranački izbori u Srpskoj od uspostave višestranačja i nje same. Bez jasnog miješanja stranog faktora ili cijepanja stranke. Zato zaslužuju analizu.

SDS je uistinu jedina ozbiljna stranka u Republici Srpskoj, a koja je doživjela smjenu prvog čovjeka. I preživjela je. Istina, to se najviše desilo zahvaljujući okupacionim snagama i njihovim političkim mentorima, koji su veoma otvoreno uzeli SDS na zub i predano radili na slamanju ove partije. Vjerovatno po logici da se to radi partiji koja je osnovala Republiku Srpsku, pa će tako istu biti najlakše i razgraditi.

Takođe, smjene rukovodećih nakon dolaska Mladena Bosića na vlast u stranci, nisu prošle bez dječjih bolesti demokratije, odnosno dva lidera koja su istisnuta na stranačkoj Skupštini, osnovali su svoje nove partije. Jedna krajnje osvetno-foteljaške provenijencije i imena nedvosmisleno okrenutog ka krađi brenda. Tako se stranka-zec Dragana Kalinića prozvala Stranka za demokratsku Srpsku, sa skraćenicom SzDS sa jasno naglašenim velikim slovima.

Druga stranka je Demokratska partija Dragana Čavića, koja je za razliku od Kalinićeve partije postala ozbiljna politička snaga, pogotovo nakon fuzije sa Narodnom demokratskom strankom Krste Jandrića. Sada se parlamentarna stranka zove Narodni demokratski pokret i jedna je od rijetkih primjera političkog realiteta među političarima srpske. Najčešće se lična taština stavlja ispred ukrupnjavanja članstva i samim tim glasačkog tijela.

Pomenućemo samo te dvije nove partije nastale iz tkiva stranke Radovana Karadžića, jer to nije nova pojava u SDS. Mnogi pojedinci i grupe su se izdvojili iz nje, što je sasvim očekivano u jednoj mladoj demokratiji koja je doživjela svoj razvoj kroz građanski rat i dominaciju jedne partije ratnim mehanizmima vlasti.

Bosić – Mićić 6:3 u Izbornim jedinicama

Izborne jedinice (IJ) nisu sve jednako glasale kada je u pitanju izbor predsjednika Srpske demokratske stranke Republike Srpske. Evo rezultata:

IJ1: Bosić – Mićić 14:26

IJ2: Bosić – Mićić 36:10

IJ3: Bosić – Mićić 41:28

IJ4: Bosić – Mićić 19:7

IJ5: Bosić – Mićić 33:6

IJ6: Bosić – Mićić 35:45

IJ7: Bosić – Mićić 11:22

IJ8: Bosić – Mićić 41:5

IJ9: Bosić – Mićić 36:16

FBiH Bosić – Mićić 0:2

Novi-stari predsjednik stranke, Mladen Bosić, odnio je prevagu u šest izbornih jedinica (2, 3, 4, 5, 8, 9), dok je prvi čovjek Bijeljine i donedavni potpredsjednik stranke, Mićić Mićo, uspio pobijediti u tri (1, 6, 7). Mićić, je, takođe, dobio dva glasa iz FBiH, a Bosić je tu ostao bez glasova.

U jedinicama gdje je Mićić nadvladao Bosića, radi se o uglavnom odnosu 2:1 u korist Mićića, dok u izbornim jedinicama gdje je Bosić bio bolji, taj je omjer znatno veći, pa tako u IJ5 imamo svega šest glasova za Mićića, a 33 za Bosića, ili u IJ8, gdje je Bosićeva pobjeda najuvjerljivija sa 41 glas naspram Mićićevih 5.

Cijepanje ili škola demokratije?

Ozbiljne stranke i ozbiljna demokratska društva uopšte, poštuju unutarstranačke izbore skoro jednako kao volju naroda na neposrednim izborima za parlament. Ako ništa, barem se ti rezultati dalje, zbog jedinstva stranke i mirenja struja unutar iste, uzimaju kao ključ za podjelu funkcija u državnoj upravi.

U nekim vrstama demokratije, kao što je ona u SAD, na unutarstranačkim izborima se zapravo i vodi glavna politika u zemlji. Onaj koji između velikog broja unutarstranačkih kandidata bude nominovan od strane Republikanaca ili Demokrata, biće i predsjednik savezne države. Izabran na funkciju, on ne zaboravlja svog glavnog i sporedne oponente u stranci. Bilo da su povukli kandidature i podržali njega, ili su od njega izgubili sa tijesnom većinom.

Tako će Barak Obama za državnog sekretara (premijera) imenovati svoju ljutu rivalku Hilari Klinton, a zatim na istu funkciju i nekadašnjeg protivkandidata i gubitnika protiv Džordža Buša Mlađeg – Džona Kerija. Sve to iz razloga što su ti pojedinci dobili veliki broj glasova, kako stranačkih, tako i nestranački opredijeljenih građana na biralištima. A to se u demokratiji mora poštovati.

Od ključne je, presedanske važnosti, da li će Mladen Bosić odbiti poći tradicionanim putem srpskih stranaka, odnosno da je svaki kandidat protiv njega, automatski neko koga treba isključiti iz stranke svim sredstvima.

Nauk iz prošlosti i sadašnjosti

Sjetimo se Zorana Đinđića, koji je Slobodana Vuksanovića doveo u atmosferu da je morao napustiti stranku, jer protivno svim uvjerenjima nije bio ni blizu demokrata kao što neki vole da tvrde. To je i nedvosmisleno potvrdio, nasilnim oduzimanjem mandata poslanicima Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice, na koji su imali pravo predizbornim koalicionim sporazumom.

Tako nešto ni Slobodanu Miloševiću nije padalo na pamet.

Sa druge strane, Bosić je, osim demonstracije nadmoći u stranci, pokazao i jedan nemio primjer eliminacije političkih oponenata unutar stranke, mijenjanjem Statuta stranke prije glasanja, bez obzira što je Nenad Stevandić već objavio kandidaturu za zamjenika predsjednika stranke.

Opšti utisak demokratske javnosti je da, i pored toga što je bio jedini kandidat, Stevandić ipak trebao proći glasanje. Kako je Bosićeva nadmoć u stranci jasna nad onima koji su podržavali Mićića (među njima i Stevandić), Statut je mogao biti izmijenjen i u slučaju da stranački delegati ne ukažu povjerenje predsjedniku Gradskog odbora SDS u Banjoj Luci, te funkcija zamjenika za koju je bio jedini kandidat na očigled svih izgubi smisao. Sličan slučaj bajpasovanja Statuta se desio i prilikom kandidature Stevandića za potpredsjednika stranke na prošloj stranačkoj Skupštini, tako da se ne ostavlja prostora tumačenju po kojoj je to bila tehnička stvar organizacije stranke.

Sve u svemu, SDS je izveo jednu pozitivnu pokaznu vježbu demokratskoj javnosti Srpske, kako unutar stranaka ne mora vladati jednoumlje. Za sve u Republici bi bilo više nego korisno, kada bi tu pozitivnu sliku SDS i zadržao, bez cijepanja, koje bi oslabilo i onako loše i fragmentirane političke pozicije Srpske, unutar nametnutog protektorata po imenu Dejtonska BiH.

Frontal