Vinar Bojan Anđelić: Mi smo svijetu egzotika

Sama činjenica da pripadate petoj generaciji vinara u porodici, ne samo da je izazov da se tradicija duga više od jednog vijeka sačuva i obogati, nego je i dodatna odgovornost. Rekli su nam, presudna je strast. Bez toga ništa. Ni od dobrog vina, a kamoli posla.

Opstati i trajati na tako dugotrajnom putu, za vlasnike trebinjske vinarije „Anđelić“ bilo je važno i obrazovanje, studije, seminari i svakodnevno praćenje svih promjena evropskog i svjetskog tržišta vina, kako bi parirali ogromnoj vinskoj industriji. Istovremeno, izuzetno je bitno zadovoljiti i „nepce“ običnog čovjeka, čija je jedina odrednica užitak u dobroj kapljici.

„Najljepši kompliment za naša vina je kad nam se isti ljudi iznova vraćaju. I to, uglavnom, nisu eksperti, što nam je veoma bitno. Da običan čovjek osjeti zadovoljstvo kroz tu, našu čašu vina. U tome je ta čarolija, jer mi znamo šta joj je prethodilo. Kad pomirišemo vino i izmami nam osmijeh, ništa nam više ne treba. Strastveni smo u ovome što radimo i predani“, uglas govore tehnolog Bojan Anđelić i njegova supruga Milica, direktor vinarije i prva žena somelijer u BiH.

U braku su od 1997. godine. Roditelji četvoro djece Milene, Mine, Nikole i Mie. Svi „zagrijani“ za priču, čiji počeci datiraju u davnu 1896. godinu, kada su obrani njihovi prvi vinogrdi. Najstarija, devetnaestogodišnja Milena, već je završila dva nivoa londonske vinske akademije WSET u Hrvatskoj (Wine Academy Croatia), a uskoro će u Beograd na profesionalnu obuku za somelijera. Na pitanje koje su njene obaveze u vinariji, šaljivo odgovara – „Ja sam entuzijasta!“ U istom, duhovitom tonu, nastavlja dalje ova mlada i elokventna, kako stvari stoje, buduća mamina nasljednica.

„Tata me „vrbuje“ za enologa. Šalu na stranu, nikoga od nas roditelji nikad nisu forsirali da se bavimo vinarijom. Sami smo izabrali da budemo ovdje. Moj prioritet su turisti, mada bih ove godine trebala prvi put sa tatom da asistiram i u proizvodnji. Kada završim studije, vezala bih se za vinariju. I sestre i brat imaju afiniteta za porodični posao. Za šta god da se na kraju opredijelimo, znamo da će nas roditelji podržati i to je jedino važno“.

Milica i Bojan ističu da je važno i to što su djeca uvijek spremna da priskoče i pomognu. Nastojali su, pričaju, da se vode životnom filozofijom da svoje nasljednike odgajaju u duhu starih iskonskih, a nikako materijalnih vrijednosti. Konstatuju da ih raduje kad u njima prepoznaju osjećaj odgovornosti i, naravno, ljubav prema vinariji.

„Rijetki vinari su bogati, ma kako se drugima činilo suprotno. Ovaj posao se mora voljeti! Ako vam nije dovoljno zadovoljstvo da u tome što stvorite drugi uživaju, bolje se baviti nečim drugim. Valjda zbog toga, što smo djecu pustili da se sami traže, svi imaju želju da ostanu u vinariji. Na silu se ništa ne postiže“.

Za profesionalan odnos prema poslu, uz neminovnu ljubav i strast, oboje su završili Vinsku akademiju u Londonu WSET, što  je, objašnjavaju, stepenica za titulu Master of wine, ali nemaju namjeru ići dalje. Za to zvanje, ističu, prevelika su odricanja, a trpio bi i posao i porodica. Djeca su mlada, pa, govore nam, možda neko od njih odluči da izgura do vrha i takvog eminentnog zvanja. Dobra strana akademije, pojašnjavaju, bila im je svojevrstan putokaz šta i kako dalje treba raditi.

„Nekada se vino proizvodilo bez razmišljanja da je to neki mikrobiološki proces, tehnikom, kakvu smo i mi ranije koristili, kojom, uostalom, radi većina ljudi u svojim domaćinstvima. A razlika je u samom pristupu procesu proizvodnje. Mada, sve više primjećujem da većina usvaja nove tehnologije, pa su vina puno bolja. Svakome kažem, probaj vino u poznatim trebinjskim vinarijama i vidjećeš da su na jednom lijepom nivou u poređenju sa velikim zemljama Francuskom, Italijom ili Amerikom“, objašnjava Bojan, koji se krajem jula i iznova uvjerio u kvalitet vina sa hercegovačkog podneblja, boraveći na stručnom usavršavanju u Americi, na obuci za proizvodnju, promociju i marketing vina, gdje mu je uručen sertifikat kalifornijskog Univerziteta Uc Davis.

Za vrijeme petnaestodnevnog boravka u Kaliforniji, upoznao se sa novim tehnologijama proizvodnje vina, u laboratorijama, priča, toliko fascinantnim da je, bukvalno ostao zaprepašten dostignućima sa kojima se susreo.

„Uklanjanje virusa iz stabljika vinove loze! Globalni problem, koji čak ni univerziteti u Francuskoj i Italiji nisu bili u stanju da identifikuju kao virus. Nije se znao njegov uzrok. U Americi su to otkrili i iz jedne ćelije razvili novu stabljiku. Radi se o procesu u trajanju do tri godine, nakon koga nastane biljka oslobođena virusa. I što je još banalnije, oni maltene besplatno dijele takvu biljku! Nisu zaštitili patent, već ga koriste za opštu dobrobit. Na našim prostorima još nismo primijetili ovakve simptome, što ne znači da nemamo taj problem. Zainteresovani su da posjete Hercegovinu i naše vinogorje i vide kakvo je kod nas stanje“.

S druge strane, bez obzira na sav napredak velike zemlje kakva je Amerika, ovaj vinar kaže da ga raduje spoznaja da se tamošnja tehnologija i ne razlikuje mnogo od naše. Uporedivši, sada ima i jasniju sliku, na kom nivou su naša vina u odnosu na svjetske vinarske regije.

„Jako dobro smo pozicionirani u odnosu na evropsko i svjetsko tržište, kad je riječ o kvalitetu vina i interesu stranih kupaca. Ineteresantni smo im, na neki način novi, nazivaju nas egzotičnim. Sada je naše vrijeme da uradimo još i više. Zato mi je bilo važno da budem na licu mjesta i sam se uvjerim kako u Americi stoje stvari. Vidio sam kako rade njihova udruženja, kakva im je poljoprivreda. Sve što oni rade, primjenljivo je i kod nas. Američki vinari spremni su, iznenađujuće i otvoreni, da podijele savjete sa svima nama odavde. Veoma pozitivno iskustvo“, priča nam Bojan Anđelić, koji je u Americi boravio zahvaljujući američkoj ambasadi u BiH i njihovom Ministarstvu poljoprivrede, na osnovu višegodišnjeg programa za stručnu pomoć manje razvijenim zemljama u oblasti poljoprivrede.

Jedini je konkurisao iz Trebinja, a zahvaljujući ovom putovanju ostvario i važne kontakte i saradnju na polju tehnološke podrške. U Americi su mu rekli da je skroman kada govori o svojim vinima. Naglasili su da je do njih odavno stigao lijep glas o hercegovačkom vinogorju.

Zato, ovaj trebinjski vinar ističe da nikad ne zaboravlja kako je kao dijete spavao u rupama za vinograd, te kasnije, sa djedom i ocem na tom istom mjestu brao prvo grožđe i pravio prva, svoja vina. Kako tada nije ni slutio da će njihovi plodovi rada dostići današnji status, zahvaljujući svom ocu Draganu, sa kojim je 2005. godine izgradio vinariju. Od prvobitnih vinograda, uglavnom za potrebe domaćinstva, danas prave 150. 000 litara, od dvije autohtone sorte Žilavka i Vranac i tri internacionalne sorte.U ponudi trenutno imaju sedam etiketa: Žilavka, Vranac, Vranac Selekcija, Žirado, Lira, Tribun i Mičevac. Počasno mjesto pripada i nezaobilaznoj lozovači prepečenici Sava, koja nosi ime po njihovom čukundedi, začetniku vinarstva u porodici.

Firmu su postepeno razvijali. Toliko, da se ovdje mogu degustirati naše autohtone vinske sorte vranac i žilavka, ali i mnoge druge, internacionalne, sa aromama, kakve se pronalaze u čuvenim evropskim vinarijama, poput neprikosnovenih italijanskih ili francuskih.

„Stilovi vina na svjetskom tržištu mijenjaju se iz godine u godinu, zbog čega moramo neprekidno pratiti šta se dešava i razvijati procese proizvodnje u vinariji. Na takav način upoznajemo sva svjetska vina i regije da bismo ono što napravimo, uopšte mogli da izvezemo. Recimo, ako hoćemo da izvezemo u Italiju, moramo znati šta je tamo popularno, da bismo napravili vino stila koje će biti po njihovim standardima. Stilovi vina mijenjaju se enormno brzo i toliko su različiti u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj ili Americi. Na nama je da osluškujemo i goste i potrošače naših vina, njihove primjedbe, sugestije, kako bismo bili u korak sa velikim svjetskim proizvođačima“, objašnjavaju Anđelići, čija je vinarija već sedam godina član turističkog Klastera Hercegovine sa sjedištem u Mostaru, zamišljenim kao udruženje zdravih privrednika sa potencijalom i vizijama.

Novih ideja imaju, ali i planova. Izričiti su, ne sa ekonomskog aspekta, nego na unapređenju vina, vinarije i regije. U tom smislu, od mnoštva sertifikata, ovaj američki veoma im je bitan.

„Iz razloga što sam ga dobio od Ministarstva poljoprivrede SAD –a . Cilj im je bio da nam pokažu kako oni rade proizvodnju i promociju, a Kalifornija je, pored Francuske i Italije, jedan od najpoznatijih i najposjećenijih vinskih regiona u svijetu. Veoma su povezani i udruženi sa interesom da nastupaju zajedno, bez obzira na međusobne nesuglasice. Nastupajući tako, imaju i veću podršku univerziteta i same države. Na njihov model djelovanja trebamo se ugledati, a oni su ga napravili izučavajući italijanski i francuski. Svi aspekti su zastupljeni, od tehnologije, pristupa vinarstvu, do promocije marketinga. Studiozno se bave svim i, što je najvažnije, uspješno funkcionišu!“

Ovakav princip rada, kako nam govore, odavno su primijenili u vlastitoj vinariji. Obišavši gotovo pola svijeta ne samo da su bogatiji duhom, nego i samim idejama kako na najbolji način pristupati poslu i posjetiocima.

„Držimo se stava da je ovo porodična firma i o svemu zajednički odlučujemo. Ništa nije usiljeno, svako od nas se našao u onom aspektu koji čini vinariju ovakvom kakva jeste. Nagrade za naša vina govore dovoljno i na svaku smo ponosni. Svaku smo zaradili, dajući uvijek maksimum od sebe“, s pravom vjeruju u ono što govore, ovi istinski zaljubljenici i poznavaoci vinske kulture i neizostavno, umjetnosti življenja.

Takmičenja vina dobar putokaz

Sajmovi vina se ne propuštaju. Uz kompletan naš region, obišli su sajmove u Njemačkoj, Češkoj, Danskoj, Švedskoj, Kini i mnogim drugim državama.

„Više puta smo učestvovali i na takmičenjima vina. Izdvojila bih Svjetsko takmičenje „Dekanter“ u Londonu, koje okuplja vinare iz zemalja cijelog svijeta. Sve vinarije iz Hercegovine uvijek dobro prođu, što nam je pokazatelj gdje smo mi u odnosu na ostale. U Dekanteru smo davno dobili srebro za Žilavku i to je prva Žilavka iz Hercegovine kojoj je pripala tako značajna medalja u prestonici Engleske“, ponosna je Milica Anđelić.

Vranac i Žilavku zadržati jedinstvenim

Podsjećajući nas da su u Trebinju prije rata bile posađene samo žilavka i vranac, a da se kasnije krenulo sa razmišljanjem uzgoja i drugih sorti, Bojan akcentuje da se autohtone sorte kao takve, moraju njegovati.

„Sa vrancem i žilavkom smo veoma oprezni. Njih svijet tek prepoznaje i bitno je držati njihov standard, bez pretjeranog „šminkanja“. Neophodno je sačuvati njihovu izvornost po kojoj su prepoznatljivi, zadržati tipičnim, nikako ih puno šarati ni igrati se sa nečim tako izuzetnim što imamo. Poput šardonea na primjer. Svaka vinska regija ima svoj šardone i tu je taj prostor za igru. Mi ne treba da pravimo šardone poput Italijana ili Francuza i teško ćemo to postići, ali možemo naći neki novi tip koji će imati mjesto pored njih, a ne da se takmiči s njima. Moramo se truditi da potencijal, recimo žilavke, izrazimo što je maksimalno moguće više, ali ne mijenjajući ga. Da je to prepoznatljiva aroma i boja. Svi trebinjski vinari tu su saglasni da se kod žilavke zadrži njen osnovni karakter. To se u svijetu cijeni, jer većina ljudi sa strane traži nam upravo hercegovačke autohtone sorte vina“.

Malo istorije

„Imali smo priliku posjetiti mnoge, čak i čuvene, svjetske vinarije. Svaka je posebna na svoj način. Pa ipak jedan je Bordo! Priča za sebe. Zamkovi, u svakom djeliću tog prostora je istorija. Nije bez razloga ovaj vinski region na glasu. Spram neodoljivog šarma Italije i Francuske imate modernu Ameriku i vinarije vrijedne stotinama miliona dolara. A kako? Čuvena je priča u vinarstvu iz sedamdesetih godina 20. vijeka, kada je bilo organizovano kušanje vina „na slijepo“ u Francuskoj. Tada su američka vina pobijedila francuska. I prvu put se, izuzev Francuske, Italije i Španije, otvaraju vrata i ostalim zemljama na polju vinarstva. Vrata su tada otvorena Njemačkoj, Americi, Novom Zelandu, Australiji, Južnoj Americi, na kraju i nama, bivšoj Jugoslaviji da izađemo na vinsku scenu. Posjetili smo tu američku vinariju. Vrijedno i divno iskustvo. Interesantno, tu smo upoznali čovjeka iz Hrvatske i u njegovoj vinariji saznali da se tada takmičio i da je pobijedio. Šta da vam kažem, opet naš čovjek i vina iz našeg podneblja!“

Maja BEGENIŠIĆ/ Glas Trebinja