Zov hercegovačkih gena: Do uspjeha na teži način

„U životu sam ukupno posjetio 22 zemlje. Duže vrijeme živio i radio u 10 zemalja na četiri kontinenta. Ali, nešto me stalno vuče u Trebinje! Čvrsto vjerujem da su u pitanju geni, po mom ocu Jovu, koji je rođen i odrastao u Taleži, gdje je i danas naša stara kuća“.

Ovako govori Nikola Šero, čovjek koji je ljeto proveo u rodnom kraju, a već krajem septembra prisustvovao otvaranju podzemne željeznice koja povezuje Hong Kong i Kinu, gdje je radio na poziciji tehničkog direktora planiranja i kontrole (Head of Planning & Controls).

Riječ je o velikom projektu za podzemnu mrežu za brze vozove „XRL WKT High Speed Rail to China, West Kowloon Terninus Station“. Zajedno sa njim na projektu, cjelokupne vrijednosti inženjerstva i građevine oko devet milijardi evra, radilo je još sedam ljudi y odjeljenju za planiranje glavne stanice. Nikolin dio, iznosio je oko tri milijarde evra, a zasnivao se na projektovanju glavne stanice sa oko 300.000 m2 stambene površine, 22 perona, te više od nekoliko prilaznih tunela, sve pod zemljom, u samom centru grada.

„Jako komplikovan projekat. I izazovan. Trebalo nam je šest mjeseci da postavimo program za kontrolu vremena i još toliko da se usavrši sa pratećim sistemima i odobri od Vlade Hong Konga.  Ali, bez obzira na toliki obim posla i veliku odgovornost, prevashodno volim to što radim. I na kraju sam uvijek ponosan što sam imao privilegiju da učestvujem i da dam svoj doprinos“.

Posljednjih 10 godina, ovaj šezdeset petogodišnjak vodi vlastitu firmu “SPCS Limited (Sero Planning & Controls), gdje radi kao savjetnik na velikim kapitalnim projektima Vlade Hong Konga i drugih svjetskih kompanija. Ističe, prvi put u životu je u prilici da sam može da diktira svoje uslove rada. A da bi do ove tačke poslovnog puta stigao, nije mu bilo jednostavno.

HRL WKT proslava završetka građevine sa direktorima na bini 2018.

Naime, po završetku Prirodno – matematičkog fakulteta u Beogradu 1978. godine i odsluženja vojnog roka, visokog prosjeka i ranga da se nalazi među pet najboljih studenata svoje generacije, nije mogao da se zaposli. Da bi sa, tadašnjom suprugom, studentom Filološkog fakulteta, mogao da živi, preko studentske zadruge prihvatio je noćne smjene na benzinskoj pumpi u Zemunu. Preko dana je tražio novi posao. Našao ga je u Mojkovcu. Profesor matematike. Predavao je godinu dana.

„Znao sam da to nije rješenje. Po prirodi sam čovjek koga prepreke nikad ne zaustavljaju, ne sputavaju. Već smo dobili sina i supruga i ja smo znali da se tako ne može živjeti. Donijeli smo odluku da idemo u inostranstvo. Kad nam je stigla viza iz australijske ambasade u Beogradu, to smo i uradili. Početkom 1981. godine, sa bebom od šest mjeseci, stigli smo u Sidnej. Bilo je teško. Nikoga nismo imali tamo. A ja nisam dobro govorio ni engleski jezik. Ipak, ni to me nije pokolebalo“, prisjeća se tog perioda i teških dana ovaj, danas svjetski priznat Hercegovac na polju programiranja i planiranja velikih građevinskih projekata.

Da bi uopšte mogao da ode u Australiju, s osmijehom, ali i osjetnom čežnjom, priča da je prodao originalnu gitaru „Gibson Les Paul Custom“, za koju je svojevremno šest godina štedio. Došavši u Sidnej, sa sobom je imao svega 700 australijskih dolara, suprugu i bebu. Privremeni spas nazirao se u mapi grada, koju su dobili na recepciji motela, gdje su odsjeli.

„Vidim da je u blizini motela Univerzitet i riješim da odmah idem i tražim posao. Ne znam engleski, ali odem na odsjek matematike. Sve sa sinom na leđima u nosiljci i suprugom! Zvuči nevjerovatno, ali tako je bilo. Primi nas čovjek bez ikakve najave, a supruga, onako sa sigurnim stavom kaže „Mi smo migranti, tražimo posao, muž mi je visokokvalifikovan!“ A on nas gleda u čudu, ali nas je pozvao da razgovaramo. Pogledao je moje diplome i bez obzira što je bio impresioniran, rekao nam ono što smo i sami znali: „Vi ne govorite engleski!“ Ipak, dao nam je neke važne informacije i uputio nas šta i kako da uradimo dalje“, sjeća se Nikola tih prvih dana, i sada ne vjerujući kako je imao neku „ludu sreću“.

Priča nam da je u to vrijeme, tih osamdesetih godina, australijska vlada svim migrantima plaćala dvomjesečni kurs engleskog jezika, koji je i on redovno pohađao. U dubini duše, znao je, kaže, da mu to nije dovoljno za ozbiljniju komunikaciju, naročito na poslovnom nivou.

„Kažu nam tamo da će od nas 50, prvih pet koji uspješno polože kurs dobiti stipendiju da tri mjeseca studiraju engleski. I znao sam! To mi je šansa. Dao sam sve od sebe i bio prvi. A onda sam napisao 120 aplikacija za posao svim kompanijama vezanim za programiranje, matematiku, istraživačke radove, jer sam specijalizirao teorijsku mehaniku sa nebeskom mehanikom, tenzorima u diferencijalnoj geometriji, te racionalnoj mehanici.  I sebi rekao da ono što mi prvo dođe, to ću da radim!“

Imao je i sreću da su mu u Australiji priznali diplome iz Srbije. Dobio je i prvi posao – asistent šefu u izgradnji velikog petrohemijskog postrojenja u Kamberi, na matematičkim proračunima.

„Brzo sam shvatio, ako hoću da ostanem, diplome mi tamo ne znače puno. Mnogo više cijene vaš rad, zalaganje, trud, saradnju, kako ste prihvaćeni kao tim. Poslije nekoliko godina rada sve ide po reputaciji. Imam teze za nekoliko doktorata, ali nikad mi nisu trebali, jer mi ne bi napravilo razliku u statusu, kao što je slučaj kod nas. Shvatio sam da sve moram brzo da učim i znao jedno – ako sam kod nas mogao matematiku da studiram onda mogu i sve drugo da naučim! Ne samo ono što mi je bio posao, nego i sve drugo što mi je došlo pod ruku. Tada sam se uvjerio da je znanje moć“.

Nikola sa djecom

A ta moć bila mu je i najbolja šansa. I tako je krenulo. Iz jednog u drugi veliki projekat, polako je napredovao. Nakon prvih 15 godina na petrohemijskim modelima rafinaerije nafte, prešao je na druge industrije. Radio projekte za tunele, mostove, rudnike, kasino, pruge, vozne stanice, infrastrukturu… Od Australije, preko Indonezije do Singapura i 1994. godine Hong Konga, koji mu tada postaje stalno mjesto življenja.

„Hong Kong sam povremeno napuštao da radim u Kolumbiji, Brazilu, Vijetnamu, Filipinima, Tajvanu, Kini. Projekat u Brazilu, radio sam za jednu od najvećih kompanija na svijetu. Ime ne smijem da kažem, ali vam mogu reći da sam vremenom postao jedan od priznatih svjetskih stručnjaka za primjene tzv. Monte Karlo simulacije u planiranju, veoma rasprostranjene u svijetu inženjerstva i građevine“, ponosno i s punim pravom o sebi govori čovjek, iza koga su vodeći svjestki projekti planiranja i kontrole velikih sistema koje je postavljao i održavao.

Osim što se usavršio i pravilno primijenio Monte Karlo simulacije u inženjerstvu, toliko se predao planiranju, da je posao unaprijedio do te mjere da može, ne samo da predvidi kada će nešto da se završi, već i koja je vjerovatnoća da će se projekat završiti u određeno vrijeme.

„Moj posao je da kontrolišem vrijeme izvođenja radova. Riječ je o toliko komplikovanim projektima koje građevinar ne može planirati sam. Nakon što saslušam želje klijenta i pogledam sve inženjerske crteže, onda učim o projektu. Podijelim ga na hiljade elemenata, u zavisnosti koliki je projekat. Svaki element se proračuna posebno i onda se moraju povezati logikom, jer nešto mora da se desi prije da bi se odradilo sljedeće. Zadnji projekat na podzemnoj željeznici u Hong Kongu podijelio sam na 20 hiljada elemenata, svaki proračunao koliko će da traje i sve povezao sa 65 hiljada logičkih veza, da bih napravio logičan i sekvencionalan program o izvođenju radova, odnosno dinamički model („CPM Critical Path Method“). Tako možete da dajete fokus elementima koji su kritični, koji će da zakasne i slično, ali da se zadnji datum za završetak radova ne promijeni. Treba, znači, odrediti koji su elementi i koliko kritični i šta je tu neophodno da se riješi“, ushićeno o svom poslu, kao da upravo sada neki projekat analizira, priča nam ovaj Taležanin.

Napominje, da iako se sve radi kompjuterski, najvažnije je imati iskustvo i znanje. Neophodno je poznavati i sve osnove inženjerstva, kao i sve metode kako se šta gradi. Na svojim projektima, priča, radio je sve izuzev dizajna, jer kako tvrdi, 90 odsto posla je napraviti realan i primjenljiv model, ne samo u determinističkom modelu programa za planiranje, već i u probabilističkom, gdje se primjenjuju Monte Karlo simulacije.

Za sebe kaže da danas ima tri baze u kojima živi, Australija, Hong Kong i Trebinje. Tu je i još jedna adresa, u Kini, odakle mu je druga supruga, Ada.

„Uskoro planiram da se penzionišem. Kada sam pitao suprugu gdje bi željela da nam bude neka višegodišnja baza, odgovorila je: „U Trebinju“. Sviđa nam se ovo mjesto. Ne može se porediti sa tolikim prestonicama, naravno, ali Trebinje u sebi ima nešto posebno, što se rijetko gdje može naći. Ovdje su ljudi dostojanstveni i srdačni. Centralni je grad, na razne lokacije možete brzo stići. Grad sa puno spomenika i istorije, sa nesvakidašnjim pijetetom. Tih, miran i kvalitetan životni stil. Poslije skoro 40 godina da sam putovao i živio širom svijeta na kraju mislim da ću u Trebinju napraviti krajnju bazu, jer ovdje ima nečeg što drugdje nema“.

Sa suprugom Adom ispred poro- dične kuće u Taleži

Za čovjeka koji je obišao pola svijeta, čija je želja da posjeti Makču Pikču, Južnu Afriku i, jednog dana, Mesopotamiju, pravo je čudo da želi da se smiri u malom Trebinju. Rekao nam je: „Možda vama“.

„Mi ovdje, uvijek mislimo da je sve strano i bolje. Kad sam stigao u Australiju, shvatio sma da nije tako. Prvenstveno, što su u ono vrijeme naši fakulteti bili daleko bolji nego bilo koji svjetski. Drugo, sve što sam postigao, bilo je težim putem. Da mi je neko rekao da ću doći dovde ne bih mu vjerovao. Mislim da je kod mene presudio onaj naš srpski, pozitivni inat. Nikada sebi nisam dozvolio da ono što radim ne uradim najbolje što mogu. Radeći i na pumpi noćnu smjenu bio sam najbolji radnik. Trudio sam se uvijek da budem iskren i pošten. Rado sam dijelio savjete, nikad nisam manipulisao sa bilo čim, niti sam lagao. Vjerovao sam u samog sebe. Smatram da sam uspio potpuno. Kad se osvrnem, od čovjeka koji 1981. godine nije govorio engleski jezik da postanem priznati svjestki stručnjak u svom poslu, mislim da nije mala stvar. A najviše sam ponosan što je otac doživio da vidi moj napredak i što sam ga usrećio. Zato sam posebno srećan i emotivan, što ću u njegovom rodnom mjestu boraviti i živjeti!“

Lozovača više za stan i kuću  

Shvativši da ovaj čovjek istinski uživa u svom poslu, pitali smo ga da li će mu odlazak u penziju teško pasti? S osmijehom je odgovorio:

„To je stvarno dobro pitanje. I sebi ga često postavljam. Biće mi žao kada prestanem. Ne mogu dugo da ne radim ništa, a opet, ne može se stalno ni raditi. Od aprila ove godine odbio sam četiri poslovne  ponude iz Melburna, Londona, Dubaija i Abu Dabija, jer su dugoročne, a prihvatio sam jednu kraću za Hong Kong. Želim da se malo odmorim i putujem sa suprugom. Prije četiri godine u Trebinju sam kupio stan. Bili smo na odmoru i sa rodbinom sam pio lozu. Stigla me neka sjećanja. I nakon nekoliko loza, kupim stan. Sada smo kupili kuću. Odmah do mog brata od strica i bićemo komšije. Uskoro ću da je renoviram. Već smišljam šta i kako. Smijali su mi se rođaci. Kažu: „Vidiš da ne možeš da miruješ?“ I stvarno je tako. U Trebinju bih volio i kada bih mogao da držim kurseve na fakulteteima. Imam ogromno znanje i šteta je da ga nekome ne prenesem“, iskren je Nikola Šero.

Djeca kao pokretačka snaga

„Iz prvog braka imam troje djece. Sin Mario živi u Pertu. Fenomenalan je gitarista, što me mnogo raduje, jer sam i ja u mladosti od sedamnaeste godine svirao gitaru i imao razne grupe u bivšoj Jugoslaviji, Australiji, Indoneziji i Hong Kongu. Nije pratio moje korake po pitanju posla, iako je studirao Ekonomski fakultet sa IT fokusom. Imamo jako dobre odnose i to mi je najvažnije. Kćerke Nikol i Diana su blizankinje. Nikol živi, takođe u Pertu. Nastavnica je muzike i drame, kao i kompozitor pop pjesama. Svira klavir i izuzetno pjeva. Diana je u Melburnu. Završila je kreativno pisanje i odlična je u svom poslu. Ponosan sam na sve troje. Uz njih, sa svojih 65 godina imam sve što mi treba. I više od toga!“

Sa suprugom Adom ispred porodične kuće u Taleži

Trebinje budi emocije

Bez obzira što je Nikola Šero rođen u Šapcu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, ne krije da Trebinje nosi u srcu i da ovo mjesto osjeća kao  rodni grad.

„Otac se poslije Drugog svjetskog rata obreo u okolini Šapca i oženio moju majku, koja je iz Loznice. Više puta je želio da se vrati u Taležu, ali majka nije htjela. Srce mu je ostalo u Hercegovini. Mi smo svako ljeto provodili ovdje, redovno dolazili i ovaj grad jako dobro poznajem. I volim. Mnogo rodbine i prijatelja imam u Trebinju. Ovaj kamen me neprekidno vuče sebi. Jako sam srećan što supruga dijeli moje oduševljenje Trebinjem. Nakon odlaska u Australiju 1981. godine, prvi put sam ovdje došao nakon devet godina. Toliko sam se radovao. Od tada redovno dođem. Napravim turu Šabac, Beograd, Loznica, Trebinje, Taleža. I iznova se osjetim prilično živim“.

Maja BEGENIŠIĆ/ Glas Trebinja