Radovan GrubačSlavni srpski vojvoda Radomir Putnik umro je 1917. u Nici, a posljednje bolničke dane proveo je sam i zaboravljen od svih. Ponižene i zaboravljene slavne srpske vojskovođe
Iako je imao presudnu ulogu u velikim pobjedama u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, država nije imala dovoljno sredstva za liječenje u Francuskoj, a njegovi posmrtni ostaci prebačeni su iz Francuske u Srbiju tek 1926. Djeluje neobično, ali Kanađani su odali mnogo veću počast vojvodi Putniku od njegovih sunarodnika. Vjerovatno malo Srba zna da je u Kanadi još 1918. jedan planinski vrh na Stjenovitim planinama nazvan „Putnik“, po vojvodi koji je izvojevao prve velike savezničke pobjede u Velikom ratu.
Njegov nasljednik vojvoda Petar Bojović doživio je mnogo težu sudbinu. Januara 1945. godine nakon „oslobođenja“ i upada u porodičnu kuću, starca od 87 godina pretukli su i ubili sunarodnici, pripadnici zloglasne OZNE, a potom su preko Radio Beograda upozorili Beograđane da će biti uhapšen svako ko pokuša otići na sahranu slavnom vojvodi. Nijemci su pokazali mnogo više poštovanja od nas Srba, i nakon što je 1941. odbio bilo kakvu vrstu saradnje sa okupatorom, bio je u kućnom pritvoru.
Najveća heroina Prvog svjetskog rata Milunka Savić u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu bila je ranjena devet puta, i žena je sa najviše vojnih odlikovanja u istoriji. Nakon rata preživljavala je čisteći klozete u Beogradu odbivši ponudu Francuske da dobije azil i njenu nacionalnu penziju. I u Drugom svjetskom ratu bila je hapšena i proganjana, i tek 1972. pred samu smrt od države je dobila mali stan u predgrađu Beograda.
Od vojvode Putnika, Petra Bojovića i Milunke Savić, do heroja iz posljednjeg Otadžbinskog rata, bezbroj je primjera maćehinskog odnosa srpskih političara prema vojnicima i oficirima koji su ginuli za slobodu. O junaštvu i hrabrosti hercegovačkih vojvoda, Neđa Vidakovića i Rada Radovića, čak su i hrvatski generali u svojim memoarima pisali sa poštovanjem i divljenjem. Umjesto zahvalnosti za izvojevane Mitrovdanske pobjede i slobodu, vojvodu Rada mučki je 1998. ubio pripadnik DB , a rijetki se još sjete da obiđu porodice i odaju priznanje i poštovanje.
Maćehinski odnos vlasti prema generalu Radovanu Grubaču velika je sramota za sve Hercegovce. Od osnivanja maja 1992. do kraja rata general Grubač komandovao je Hercegovačkim korpusom, i sa malim brojem vojnika uspješno branio ogromnu liniju fronta od Konavala do Konjica i Goražda. O viteškom ratovanju govori činjenica da nijedan njegov oficir i vojnik nikada nije bio optužen za ratne zločine. Nažalost, po starom srpskom običaju nakon što je došao u sukob sa Božidarom Vučurevićem i civilnim vlastima, general Grubač je marginalizovan, i morao je iz Trebinja otići u Beograd. General Grubač, pukovnik Zubac, kao i mnogi drugi visoki oficiri VRS, danas nemaju ni najmanju garsonjeru u Trebinju i Hercegovini.
Vidovdan je ostao jedini dan u godini kada se još prisjetimo heroja koji su podnijeli veliku žrtvu za slobodu nacije, pa je to i pravo vrijeme da se isprave greške i nepravde počinjene u prošlosti. Hrvati su na Ivanici, okupiranom dijelu Trebinja koji je pripao opštini Ravno, atraktivno zemljište sa pogledom na more podijelili Čermaku i drugim svojim generalima kako bi sagradili vile. Naši generali ne trebaju biti milioneri i imati velike firme, poput Čermaka, Markača i Gotovine, ali je potrebno da im država za koju su se borili iskaže poštovanje i omogući život dostojan čovjeka.
Nebojša Vukanović/Magazin Istina
