Nas troje, porodica.JPG (236 KB)

„Bez obzira što sam državljanin dvije zemlje, sebe sam oduvijek smatrala državljaninom svijeta. Skučenom su me činile sredine u kojima bih na bilo koji način bila obilježena ili primorana da to budem. Možda je to jugoslovenski duh u meni, ali uvijek sam voljela da budem okružena različitostima. Kroz moju karijeru u Americi bila sam privilegovana da budem u društvu ljudi iz raznih kultura, raznih vjerovanja i običaja. Iako je moj posao da učim druge, redovno učim i od svih njih. Svaki susret i saradnja mi donesu novo parče svijeta, što mi je jedno od najdragocjenijih iskustava. Obogatilo me znanjem i upotpunilo moju ličnost. Samim tim što sam se udala za Džona, odabrala sam da slavim susret kultura i naše dijete učim da su tolerancija, ljudskost i obzirnost prema drugima jedini način na koji treba živjeti svoj život“...

Ovim riječima nam Ana (Cice) Man (Ana Mann), Trebinjka koja život i karijeru više od decenije uspješno gradi u Americi, veoma jasno predočava i samu sebe. Ličnost koja teži vječitoj nadgradnji vlastitih znanja i vrlina, onoga po čemu pripada svijetu i svijet njoj. Cijelog života, vješto spajajući znanje i ljubav prema engleskom jeziku, živi onako kako je oduvijek maštala. Izučava engleski jezik, a kroz rad sa studentima ima priliku da znanje za koje se obrazovala i prenosi.

U Sarajevu je diplomirala na Filozofskom fakultetu, uporedo radeći kao prevodilac za američku književnicu Barbaru Soroš. Po završetku studija karijeru je započela u Školi stranih jezika „Interlingva“ u prestonici BiH. Bio je to posao koji joj je, priča nam, pružio prostor za usavršavanje, kako jezika, tako i profesorskog rada sa studentima Ekonomskog fakulteta, građanima i zaposlenima u različitim kompanijama.   

Spletom životnih okolnosti, kako to obično biva i ispostavi se susretima koji nam život ispune u svakom smislu, na poslu upoznaje izvjesnog Džona. Amerikanac, upućuje nas Ana, po majci slovenačkog porijekla, oduvijek zainteresovan za istoriju i kulturu ovog podneblja, odabrao je BiH u želji da pobliže doživi malo jugoslovenskog duha.

sa kolegicama.JPG (195 KB)                                                                Ana sa koleginicama sa posla

„Nakon jednogodišnjeg života u Sloveniji, htio je da nastavi da obilazi bivšu Jugoslaviju, ali je morao da se zaposli da bi se izdržavao. Bukvalno ga je njegov avanturistički duh, a moguće i sudbina, dovela u Sarajevo. U našu školu primljen je kao predavač engleskog jezika, kao čovjek sa govornog područja, a znao je i malo našeg jezika. U tom periodu, pošto sam radila kao prevodilac i nastavnik, bila sam prezaposlena i vijest da još moram da treniram i nadgledam američkog nastavnika mi se baš nije dopala. Džon uvijek kaže da je naša reakcija jedno na drugo kad smo se upoznali bila potpuno različita. Njega je, navodno, obradovala zgodna mentorka, a meni se smrklo uz nove obaveze! Međutim, jako smo dobro sarađivali i Džon se brzo uklopio u BiH. Prvo smo bili saradnici, pa prijatelji, a onda par ljudi koji se lijepo mogu pratiti kroz život“, upoznaje nas šarmantno Ana sa čovjekom uz koga joj se sve promijenilo.

Kao ambiciozan par, dvoje ljudi koje se pronašlo intelektualno, a prepoznalo emotivno, odlučili su se da odu u Ameriku. Svjesni da tamo imaju mnogo više mogućnosti, život su nastavili u Indijani, Džonovoj domovini. Premda su joj prve dvije godine života, kako nam predočava, u ovoj američkoj državi bile težak period, ne mogavši da radi, ni da studira, to nije umnogome narušilo njene utiske o svijetu u kome se našla.

ana sa studentima 1.JPG (193 KB)                                                           Anini studenti-najbogatije iskustvo

„Suprugova porodica i prijatelji, okruženje dobrim ljudima, u mnogome su mi olakšali odvajanje od porodice iz Trebinja. A kada sam konačno dobila radnu i putnu dozvolu, otišla sam kući i tada shvatila da sam se, htjela ili ne, već bila navikla na život u Americi, ma koliko da su mi svi moji odavde nedostajali. Svidjelo mi se gostoprimstvo ljudi u Indijani, po čemu su inače i poznati i to mi je pomoglo da se osjećam kao kod kuće. Naročito su mi se svidjele bezbrojne mogućnosti koje se pružaju mladim ljudima“.

Dobijanjem radne dozvole, Ana svoju šansu nije propustila. Zaposlila se u školi stranih jezika ELS Language Centers u Indijanapolisu, u kojoj je radila godinu dana, crpivši sva znanja i iskustva novog ambijenta i radne sredine. Čak je i trogodišnje pauziranje od posla, rođenjem kćerke nije omelo da posvećenost djetetu uskladi sa novim poduhvatima.

„Kada je Marina Lara pošla u predškolsku, ja sam započela svoj magisterij na Ball State (BSU) Univerzitetu u Indijani. Odlučila sam se za program TESOL (Teaching English to Speakers of Other Languages), iz nekoliko razloga. Prvi i najveći je bio što je meni engleski jezik bukvalno promijenio život! Znajući kolika je moć znanja drugog jezika, strašno sam željela da drugima pomognem da promijene živote. Drugi razlog je što odmalena jednostavno volim engleski jezik i sve vezano za njega. I naravno, veliki razlog je činjenica da sam uvijek željela da budem prosvetni radnik. Od momenta kada sam kao mala posjetila čas srpskog jezika i književnosti koji je držala moja majka i vidjela kako njen rad mijenja živote i s koliko ljubavi i predanosti to radi, shvatila sam da je to i moj poziv. Srećom po mene, program koji sam izabrala na BSU je bio idealna kombinacija ljubavi prema engleskom jeziku i želje da prenosim znanje koje imam“.

Ana sa suprugom Dzon Mann.JPG (243 KB)                                                    Ana sa suprugom Džonom Manom

Tako je ova Trebinjka, nanovo student, dobila prvi angažman. Asistent predavač. Slijedila je geslo da se svaki trud isplati, studije u roku završila i zaposlila se u Intenzivnom Engleskom Institutu na matičnom Univerzitetu kao instruktor engleskog jezika. Doživjela je da kao stranac u Americi, zemlji u kojoj se teško izboriti za svoje mjesto, gdje mnogi rade i više od jednog posla, ostvari mogućnost da se bavi profesijom za koju se obrazovala, što se mnogima često ne dešava.

„Radila sam posao iz snova, okružena kolegijalnim profesionalcima sa kojima sam dijelila strast prema engleskom jeziku i pomaganju ljudima. U toku studiranja, kasnije i u kolektivu, živjela sam svoj američki san. Moj rad i trud su bili cijenjeni i nagrađivani, što me tjeralo da nastavim da se unapređujem i učim od drugih. Mogućnost da radim na mjestu gdje sam bila poštovana i motivisana, i sve to na jeziku koji poslije svog maternjeg najviše volim, dodatno mi je pomoglo da zavolim život u Americi“.

Sa oduševljenjem priča da je u toku studiranja i rada na BSU ostvarila najluđe poslovne snove. Tokom sedam godina profesionalnog unapređivanja u ambijentu izuzetne podrške i uvažavanja od strane kolega, Ana je uspjela da svoje znanje prezentuje ne samo u Americi, nego i u drugim zemljama, kao i da objavi nekoliko istraživačkih radova. Kako stičemo utisak, ono unutrašnje, ono što se nosi iz doma, na čemu nam počivaju sve naše odluke i načela, ova Trebinjka je sačuvala, rekavši nam krajnje jednostavnu istinu da joj je najbogatije iskustvo od svih, ipak rad sa studentima i saznanje da je imala veliku ulogu u ostvarivanju njihovih ambicija. Upravo posmatrajući svijet iz svog ugla, svojih nadanja, strepnji i vječitog razumijevanja tuđih potreba i želja, mogla je da bude tu i za druge.

I premda od prošle godine, zbog preseljenja u Indijanapolis, više ne predaje na Univerzitetu, poslovni angažman nastavila je u prvobitnoj Školi stranih jezika. Kako nam sa strašću reče, posao u kojem i dalje neprekidno uživa. Takvog stava, kao jedna od milion Amerikanaca koji su u pandemiji korona virusa trenutno bez angažmana, Ana nijednog trenutka ne očajava. Razloga za sreću ima pregršt.

sa kolegama.JPG (170 KB)   Okružena profesionalcima-zajednička strast prema engleskom jeziku i pomaganju ljudima

„Moja škola se morala privremeno zatvoriti. Naši međunarodni studenti vratili su se kućama i trenutno sam još na raspustu. Dva mjeseca smo održavali nastavu preko interneta, ali to je prekinuto zbog nemogućnosti usklađivanja različitih vremenskih zona. Džon radi od kuće, a Marina prati nastavu preko interneta. Ova trenutna normala funkcioniše. Zajedno smo i zdravi smo. Zahvalna sam što mi je porodica dobro i što imamo krov nad glavom. Mislim da je to najvažnija vrijednost na koju nas život često podsjeća. Bez obzira gdje i kakvim životom živimo, najvažnije je da imamo vremena za sebe i svoje, da smo, uz zdravlje, optimistični da ćemo prebroditi i ovu krizu. Raspust kvalitetno koristim. Ispolagala sam par ispita da dobijem dozvolu da predajem engleski kao strani i prvi jezik, u osnovnim i srednjim školama u Indijani. Iako imam magisterij, za rad u školama neophodna mi je i ta dozvola. Nadam se da ću uskoro, čim nam se životi normalizuju, biti u stanju da se vratim na posao, koji mi neizmjerno nedostaje“, optimistično nam pripovijeda.

Ako olako pogledamo, reći ćemo da je Ana (Cice) Man imala sreću da su joj se, kao strancu u Americi, kockice posložile. Međutim, priču ove Trebinjke ipak treba posmatrati i kroz prizmu žene koja je sve ostvareno dobila golemim radom na sebi. U zemlji u kojoj se takva etika vrednuje, privilegovana je da je svrstavaju među cijenjenog profesionalca u njenoj struci. Uz sve pozitivne aspekte i ostvarene težnje u Americi, ne zaboravlja ni svoje korijene. Emotivno kaže da je Trebinje zauvijek njen dom.  Rodni grad, porodica i prijatelji nezamjenljivi su lajt motivi, dragulji koji je toplinom i snagom ljubavi motivišu da živi vlastite snove!

Sa kćerkom u Trebinju.JPG (198 KB)                              U svom voljenom Trebinju sa kćerkom-praznik za dušu

Literarnim stopama bake Olgice

„Moja kćerka Marina pomalo priča srpski. Često voli da govori na srpskom sa mnom i sa Džonom kad ne želi da ljudi oko nas razumiju o čemu pričamo, tako da je na neki način, to naš tajni jezik. Nas troje uvijek rado dolazimo svojoj BiH kući i žudimo za danima kada ćemo moći duže da ostanemo. Iako volim život u Americi, meni je dolazak kući uvijek najljepši dio godine. Tada pauziram svoj život u SAD i uživam u porodici i svom Trebinju. Svaki put kad dođem, duša mi je puna kad vidim koliko se mom djetetu sviđa moj rodni grad i ljudi u njemu. Njene najljepše uspomene odrastanja su vezane za vrijeme provedeno u Trebinju sa mojim roditeljima, sestrom i njenom porodicom. To me uvijek oduševljava i usreći, ali i rastuži kada dođe vrijeme za novi rastanak. Sa sobom uvijek nosim svoje Cice, u svom imenu, na licu, ponašanju, po genima, svoje Trebinje u svijet po kćerkinom imenu, u Americi potpuno stranom. Ispuni me spoznaja da je moje dijete naslijedilo bakine gene i, izgleda, njen dar za pisanje.  Bakine knjige su obavezno štivo u našoj kući. Sad i ona puno piše. Mislim da ju je motivisalo to što zna da je unuka književnice i sanja o danu kad će i sama nešto svoje objaviti“.

Amerikanac koji piše ćirilicom

„Moj suprug je odrastao u Indijani, porodica mu je tamo i moji prvi utisci o Americi su iz te države. Svidjelo mi se što su nam porodice jako slične. Majke su nam bile profesorice jezika, a očevi su radili u fabrikama. Oboje sviramo gitaru i imamo starije sestre. Privrženi smo svojim porodicama i prijateljima. Džon i ja smo radili na „Ball State“ Univerzitetu, ali ne u istim odsjecima. Njegova kancelarija je regrutovala međunarodne studente, a moja im je pomagala kad bi došli u Ameriku. Nismo direktno radili zajedno, ali smo sarađivali u misiji pomaganja mladim ljudima koji su, kao i ja, željeli da ostvare snove. Takođe, i Džon poput mene i naše kćerke rado skoro svako ljeto provodi u Trebinju. U našu zemlju nije došao sa negativnim predrasudama. Naprotiv, veoma dobro poznaje našu istoriju i kulturu, i izuzetno ih cijeni. Naučio je naš jezik, čak i ćirilicu. Prihvatio je pravoslavlje kao svoju vjeru, u kojoj se više pronalazi nego u katoličanstvu. Moju majku je pozitivno iznenadio poznavanjem naše književnosti. Zavolio je naše običaje, mentalitet, toplinu i jednostavnost života. Svojom pričom o nama u Americi, pobudio je kod svojih prijatelja želju da i oni dođu!“