Priredio: Zoran Đerić

Ponovo napisani klasici

Ljubomir Đurković savremeni je crnogorski dramski pisac i njegovo je prepoznatljivo dramsko pismo nezaobilazna pojava u kontekstu crnogorske književnosti. Ono što ga čini nezaboravnim svakako je dramska trilogija Grci koja se sastoji od tekstova naslovljenih: Tiresijina laž: porodična hronika u dva čina, Kasandra: klišeji: reality fiction i Medeja: kome-tragedija u deset slika. Za fazu Đurkovićeva stvaralaštva u kojoj su nastali ti naslovi odmah je uočljivo referiranje na grčku mitologiju i poznata djela, prije svega, iz antičke književnosti. Upravo zbog takve naglašeno intertekstualne tendencije u njegovom stvaralaštvu nužno je poznavanje kulturnih temelja zapadne civilizacije kojima pripada grčka mitologija, usmena i pisana književnost, a pogotovo drame.

Postavlja se pitanje djelotvornosti reciklažnog osmišljavanja dramskih tekstova budući da oni nisu rijetkost, pogotovo u recentnoj produkciji u okvirima svjetske književnosti. Odgovor na prethodno generalno pitanje ne leži u navodnoj lakoći takvoga zadatka, nego u poželjnosti preoblikovanja starih i vječno ponavljajućih ljudskih preokupacija. Odatle proističe i pisanje drama s istim sadržajnim odrednicama i likovima, ali u skladu s ozračjem epohe i autorskim intencijama učitavanja novih značenja. Preispisivanje „klasičnih“ tema opravdano je i, čak štaviše, poželjno jer svako doba zahtijeva svoju inačicu drevnoga mita i njegov preobražaj unutar aktuelnog civilizacijskog okvira. Taj posao uspješno je u savremenosti ispunio Ljubomir Đurković, stvorivši jedinstvenu trilogiju Grci.

*

Đurkovićeva trilogija Grci po zbiru svojih značenjskih, idejnih i simboličkih slojeva smion je književni poduhvat. Svojim književnim adaptacijama i parodijama Đurković nije htio umanjiti vrijednost klasične literature ili dekanonizovati književni kanon. Autor je klasičnim dramama udahnuo novi život, aktualizovao ih je u skladu s kritikom sveprisutne filozofije volje za moći, a svaku svoju dramu povezao je i s važnim pitanjem odnosa istine i laži, fikcije i fakcije. Iako je za čitanje trilogije nužno znanje iz grčke mitologije i tragedije, taj je uslov zapravo banalan. Naime, poznavanje toga područja pitanje je opšte kulture o kojem se ne raspravlja ili se barem ne bi trebalo raspravljati jer se podrazumijeva. Ujedno, taj se posao međuknjiževnog povezivanja samo na prvi pogled može učiniti laganim s obzirom na činjenicu da se autor poziva na ono što je već napisano. No, tim više je zadatak osmišljavanja istinit(ij)e alternative mitskoj priči bio izazovniji, a da je autor uživao u svojem poslu  iščitljivo je iz svakoga retka triju drama.

Sva ta izvorna djela – „originali“ za koje se ispostavlja da su ozakonjene laži u istorijsko-političkom smislu riječi – dobila su nove značenjske dimenzije. Uočljivo je da je za razumijevanje novog teksta pretpostavka onaj stari tekst iz kojeg je novi proizašao, ali isto tako da se prototekst počinje drugačije poimati u svjetlu njegov čitanja na podlozi novostvorenoga interteksta. Dakle, i taj literarni predak, u procesu uticaja njegovoj poznatosti i samorazumljivosti u koju se sada sumnja, postaje uz svoj književni podmladak drugačiji, „bogatiji“. Bogaćenje je najpreciznija riječ za Đurkovićev trostruki trud – kreativno je nadopisao svoj dramski opus, zadužio je crnogorsku, ali i, bez pretencioznosti rečeno, svjetsku književnost, dok bi tekstovi u izvedbi bili osvježenje za pozorišnu produkciju. Među ostalim, i nije manje važna činjenica osjećaj čitaoca dok drži svaki Đurkovićev tekst u rukama – osjećaj da je posrijedi pravo malo književno bogatstvo.

(Jakov Sabljić, iz pogovora knjizi „Grci”)