Kalendarski ljeto ulazi u završnicu i doba je smokava – čak i onih najboljih, popovskih! Međutim, znate li kako su smokva i maslina dobile imena? Zbog čega su ta njihova imena drukčija nego drugdje u svijetu? Hercegovački preci su ti, uostalom, u nasljeđe ostavili i pregršti imena, često ih izgovaraš, ali znaš li šta znače i poručuju? Kako mogu biti povezani kroz vrijeme i kroz prostor? Gdje nestaju i iščezavaju izrazi iz naših ranih djetinjstava? Ovaj zapis želi da te ponuka da o tome razmisliš. Pa, ponešto i sam zapišeš... i sačuvaš od zaborava u ovoj sve rjeđe naseljenoj regiji.

Korpe sa proizvodima iz Popovog polja.JPG (470 KB)

U naše vrijeme sveopšte otuđenosti, nevjerovatnih uzleta u svemirska prostranstva, uvlačenja u mikrosvijet atoma, genoma, tajanstvenosti života, nije nevažno upoznati bogatu baštinu svojih imena kao važnu sastavnicu sopstvenog identiteta. Naša su imena nepročitana knjiga o istoriji prostora i društva, odškrinuta vrata u naš svijet imenskih sadržaja i imenskih struktura...

Ovako je, skoro doslovce, kazivao poznati hrvatski onomastičar Petar Šimunović, uz malo zagonetan smiješak i napomenu da bi se ovom jezičkom granom morali baviti ljudi tek kad zađu u zrele godine i natalože obilje iskustva, a u sebi zadrže još nešto od davne dječačke radoznalosti i očaranosti muzikom zvukova i izraza.

MASLINA JE KAO MASLO!

Od Petra sam prvi put čuo kako su se nekad naši preci – stočari – sa stadima i krdima, tragajući za pašom, spustili s vjetrovitih planina u Primorje, priobalje, na jadranska ostrva, pa tamo sreli dvije čudesne biljke i nadjeli im posve nova imena. Jednu, koju je prethodni svijet zvao „uljka“ i iz nje izvlačio druge slične varijante tog imena, stočari – došljaci prozvaše maslina, jer ih je to ulje podsjećalo na njihov najdragocjeniji stočarski proizvod – maslo!

Drugu, čija je slast opijala njihovo nepce kao bijela mrs ili smok nazvaše – smokva! I ostade tako do dana današnjeg. Nosio sam to u mislima kao simpatične usputice – kao anegdote, uzrečice, poskočice, poslovice, sentencije, aforizme, natuknice, lokalizme, neku nepotrebnu „čičkovinu“ što se zalijepila za me u davnim i dugim reporterskim lutanjima od Podkorena u Sloveniji do Demir Kapije u Makedoniji, kroz bivšu nam zajedničku državu, ne misleći da ću se ikada time zabaviti suvislije od upisivanja tih izraza u ukrštene riječi. Kao uzgredan podatak za kakvu reportažu ili pak kao kvizovsku natuknicu, znao sam, naravno, i za Petra Skoka, njegov „Etimološki rječnik“, ali našim jezikom se u tom smislu nikad ozbiljnije nisam bavio. Gotovo pet godina kontinuirano sam izvještavao za novinsku agenciju sa raznih priredbi u novosadskoj Matici srpskoj – našoj dičnoj ustanovi koja izdaje „Letopis Matice srpske“, najstariji, odnosno najdugovječniji časopis na svijetu! U istoj toj ustanovi, priznajem, bio sam malo zbunjen kad su mi rekli da se srpski jezičari onomastikom organizovanije bave tek od sedamdesetih godina prošlog vijeka (!).

LJENJI OD DRUGIH

I još nešto, u ono doba iznenada s izlaženjem stade časopis „Jezik danas“, zbog čega sam neskriveno bio ljut... Hodajući novosadskim ulicama: Zmaj Jovinom, Dunavskom, Pašićevom pripitivao bih znance „pismenjake“ raznih sorti i zanimanja: ma ljudi, šta je ovo, gdje su svi ti nastavnici srpskog od osnovne do fakulteta, gdje đaci i studenti, gdje književnici, novinari, pravnici, ekonomisti, umjetnici, profesori raznih fela, lektori, korektori, direktori, umnici i oni koji bi to htjeli da postanu, pa da im ne treba jedan takav časopis, a tribine nam odzvanjaju (istina, uglavnom političkom) vikom i povikom, na momente i dernjavom – kako se, eto, srpski jezik mora iz petnih žila ljubiti, njegovati. Sve dok mi u Matičinoj knjižari i antikvarnici tješiteljski ne objasni legendarni čarobnjak Raša Popov: „Smiri se, mladi čoveče. Znaš kako je govorio Andrić o Simi Matavulju: „i osim mene, mnogi ga hvale, ali samo da ga ne bi morali čitati!“ Shvatio sam: lijeni smo, ljenji od drugih, od susjeda, spori za ritam vremena u kom obitavamo, pa bismo to zaostajanje da pokrijemo pompom i parolaštvom. Od tada nikad više nikog nisam upitao gdje je „Jezik danas“... ni zašto kasnimo u onomastici. S tim što ću, sad, sa zadovoljstvom, dodati da je „Jezik danas“ kasnije nastavio s izlaženjem, vrativši mrvu dobre volje u redove strasnijih zaljubljenika u prvi jezik na kom su sročili prve rečenice.

NA RIMSKOJ CESTI

Ali, evo, nisam više ni mlad, kao što je govorio Raša (odavno već pokojni), pa me onaj preostali dječak u meni često povuče, s lađom punom upitnika, u onomastičku (i jezičku) luku ranog djetinjstva, traži da mu po sistemu „kažem ja sebi“ odgovorim na silna pitanja. I onda, otprilike počinjem:

Gornji Gradac.JPG (412 KB)

Gornji Gradac

„Rođen sam u kući s brojem 7, u kući bez struje, u selu Gornji Gradac. Gradac, Grac i Gračišće sinonimi su za sela i naselja podignuta na ruševinama ranijih naselja, ostacima kula i tvrđava. Konkretno ovaj Gradac bio je i prva četiri vijeka nove ere omanje rimsko naselje, na poznatoj rimskoj cesti od današnjeg Cavtata (Epidaurusa) do Metkovića (Narone). Ruine te ceste i sad vijugaju tik uz naše (u međuvremenu elektrifikovane) kuće, još su, istina skromno, u upotrebnom stanju. Od tamo gdje ulazi u naš ljubinjski kraj do izlaska iz njega, svi toponimi uz nju su slavenskog porijekla. Prvo selo Krtinje (krto, rastresito zemljište, otud i ime životinje – krtica), pa niže potok Bukovštak (zovu ga i Bukovi potok po bukvama kojima je s obje strane obrasla dolima kroz koju povremeno teče), prvi most koji ga premošćuje od Krtinja prema Ljubinju je na sjenovitom mjestu Studenac (tu mu je voda najhladnija, najstudenija – i sve do industrijalizacije Ljubinja i masovnog silaska u grad ljudi su te češće pitali „je li studeno“, nego „je li hladno“, odnosno hladno je moglo biti jelo kod kuće, a studeno vrijeme pred kućom; govorilo se nerijetko i: grdna studen). U most na Studencu ugrađena su dva rimska miljokaza (kamene putne oznake s početka nove ere). Spuštajući se dalje niz dolinu potok teče kraj stepenasto, na više nivoa, poredanih njiva – Zuruša (ime su dobile po ranijim vlasnicima – Zurovcima – koji odavno više ne žive u našem kraju već u Čapljini i drugdje), sjeverozapadno od Zuruša su, takođe, stepenasto nanizane njive – Slive – stvorene od mulja i pijeska nanesenog slijevanjem („slivanjem“ – pa otud slive) voda sa strmih brdskih padina.

Pogled na planinu Bjelasnicu iz Ljubinjskog polja.jpg (333 KB)

Pogled na planinu Bjelasnicu iz Ljubinjskog polja

Minuvši Zuruše, Bukovštak skreće na jug, prema selu Ograda, kod Luka (tih nevelikih kraških obradivih površina u zavjetrini, uz vodotok). Luka ima Janjićevih, Stajčićevih, Bijelićevih, Pešutovih...), desno od njih, kod Lazine (laz ili lazina brdska kosina koja se može savladati hodom) odvaja se put, uz Brijeg, za Gornji Gradac i gradačku crkvu Na Brijegu. Lazina otpočinje iz podnožja drugog golog, kamenitog breščića s imenom Trlova glavica. (Ne zna joj se porijeklo imena, međutim u selu vele da stoka noću u štali „pravi trlo pod sobom“, pa bi moglo biti nešto kao satrvena i izgažena glavica).

RASOVAČE PUNE ŽELUDA

Nadomak gornjogradačkih kuća sa jugozapadne strane prostiru se Rasovače (odmah se uočava da su to u stvari hrastovače, hrastovi gajevi, puni želuda (žirova) nekad omiljene i kvalitetne hrane seoskih svinja; izraz „želud“ se u selu lagano gubi, a češće se čuje da se svinja „žiri“. Hrast, to inače mitološko drvo koje se vezuje za vrhovna božanstva kod raznih naroda, uz ostalo i drvo boga Peruna, u selu su naši preci, kao i pjesnik Vojislav Ilić, zvali – grm. U školi učili stihove: „Munjom opaljen grm na surom proplanku stoji...“ (Imamo i sad takav stari grm iznad Đurića kuća, na kamenitoj čistini, u koji zna udariti grom kad iznad grma zagrmi, i deblo mu je sa strane opaljeno). Preci su kosijerima kresali grane grma, slagali ih u lisnike za stočnu hranu, potomci to ne rade..

Ime po dubovima - selo Dubočica.JPG (454 KB)

Ime po dubovima - selo Dubočica

Po Sloveniji i Istri česta su naselja koja nose ime po hrastu. Hrastje, Hrastnik, Hrastovlje, kod Sarajeva – Hrasnica, ali, gle, u našem prvom susjednom selu hrast su češće zvali, drugim slovenskim imenom - dub. Pa se ispod sela prostiru gajevi dubova, a selo se zove Dubočica! Od duba su ime dobili i Dubrovnik, i Dubrave i još jedna mnogo veća Dubočica od ove, ona kod Leskovca, i dubak, i duborez i podubice... I Bijeli dub u nedalekom selu Ubosku, odakle su se Gornjogradčani i Donjogradčani masovno ženili Medanušama, Žarkušama, Bukvićušama, Đogušama, Banđurušama. Široka priča, pa ćemo tu stati i vratiti se gornjogradačkim hidronimima: tri najbliže lokve (vodopoje za stoku), koje potiču iz starih vremena su Brestica (po brijestovima koji je okružuju), Grnčara (sa dosta zemlje bjelice i gdje su se davni ljudi bavili grnčarijom) i Poganica.

POGANICA POD ĐURĐEVOM GLAVOM

Onomastičari pišu da sličnih Poganica ili Paganica ima u više mjesta po Dalmaciji, vežu ih uz slovenski sloj imena, dodajući da je to posebno sigurno ako se uz takve vode u vidokrugu nalazi na kakav pomen svetog Đurđa i svetog Ilije. Stojeći kraj gornjogradačke Poganice sjeverno vidiš brdo – Đurđevu glavu, istočno Ilino brdo, jugoistočno planinu Iliju, stara seoska crkva je crkva Svetog Ilije. U slovenske korijene imena ne sumnjaš ni kad gledaš južni lanac planina i uzvišenja: Bjelasnicu, Vranjak (vran kao vrana, znači – crn, istog porijekla je i bilećka Vranjska: Austrougari su ga pisali kao jednu riječ: Crnobrdo, ističući ga kao atraktivno lovište na jarebice), Lipnica, Radovinja... Ni kad hodiš po dolovima: Ivanov do, Mokri do...

Gradačka lokva Poganica.JPG (524 KB)

Gradačka lokva Poganica

A kad si pod Mitrovom podvornicom, ne očekuješ dvor, sjetiš se kad si bio mali i kad bi se babi čuvarici nestašlucima popeo na glavu, ukosila bi pogled, zapovijedivši; „Izlazi nadvor!“, što je značilo pred kuću, pa je podvornica obična seoska potkućnica nekog davnog Mitra, koji ni ne počiva u našem groblju. A i kad bi nekog od seljana zapeklo da ne može obaviti veliku nuždu, šaptali bi mu iza leđa; šta će kukavac, muči se danima, a ne more nadvor!

Pogled na ljubinjski Gornji Gradac i Djurdjevu glavu.JPG (417 KB)

Pogled na ljubinjski Gornji Gradac i Đurđevu glavu

ZLATNI ĆUP SA ZLACA

Iznad kuća nam ledina zanosnog imena – Zlatac, tu smo kratko vrijeme trapili krtolu zimi, pa sam sa stricem po snijegu išao da izvadimo koje kilo za ručak i bilo mi uvijek iznova interesantno to otvaranje trapa i otkrivanje u slamu skrivenih gomolja... Baba mi jednom zborila, valjda da me primiri, kako neka priča kaže da je na toj ledini zakopan ćup sa zlatom i naći će ga onaj koji na Đurđevdan izađe u cik zore i spazi gdje na Zlacu udara prvi sunčev zrak, od sunca što izranja iza žrvanjskih Vrtina. Tu trebaš kopati, tu je ćup... Izlaziš i vidiš da ne možeš uhvatiti prvi sunčev zrak, oko tebe sve se žuti i miriše od maslačaka i drugih žutih cvjetova... Pa shvatiš: ništa od zlata. Možeš izvući samo koju zaboravljenu, polugnjilu krtolu iz onoga trapa. Što si zakopao to ćeš i otkopati, a i to manje i bezvrednije ako dosta vremena oteče! Neki je zanesenjak jadnoj ledini zbog ovog vaskolikog žutila dao ime Zlatac; da ima bar lijepo ime kad ništa drugo vrijedno nema!

NAŠE LUŽE I DRUGE LUŽICE

Kad bi mi rekli idi u Pod, pa se igraj, ne bih gledao u kućni pod, već išao s loptom na zaravan na pristranku, na strmoj livadi ispod kuća. Mnogo kasnije ću vidjeti da su Podaca kod Makarske onomastički rođaci tom mom Podu. Ili, recimo, da je moskovski kvart Lužniki, gdje sam još kao dječak odsjeo za vrijeme boravka u Moskvi u nekakvoj vezi sa našom lužom, lugom, lugarom, lukšijom, možda i Lužicama i Lužičkim Srbima... Kao što sam još kao predškolac ukapirao da je Podcrkovnica naša velika livada ispod one crkve Na Brijegu, da je susjedni Braćevac zajedničko imanje više braće, da se na Berišnjaku ljeti stalno nešto bere i sabira, da je vodijer gvozdena futrola s vodom za gladalicu, mladijer zeleni izdanak najčešće iz korijena ili stabla stare džanarike... Ime je, dakle, znak. Manje ili više pouzdan, ali uvijek nekakav znak. Ako nešto nema imena kao i da ne postoji.

ZAVODLJIVI SVIJET ONOMASTIKE

Zato, poštovani čitaoče, nabavi svesku i olovku pa bilježi imenoslov najužeg zavičaja. Ne daj zubu vremena koji nemilice runi, raseljava i pustoši naša hercegovačka sela da izbriše te nazive i imena; ta imena mu se posljednja opiru. Jer, kad njih nestane ne ostaje ništa do gluvo ništavilo – i „duboka praznina koja može da uplaši džina“.

Biće ti sigurno zanimljivo to putovanje kroz zavodljivi i vrložni svijet onomastike, nekad će i ta tvoja sveska još nekom drugom zatrebati. Istraži, dakle, taj „mikrokosmos“ na koji do juče nisi ni obraćao pažnju.