Te 1953. godine, kada izlaze prvi brojevi našeg lista, javnu privredu sreza činilo je nekoliko industrijskih, zanatskih i uslužnih preduzeća (Sresko građevinsko preduzeće, kasnije preimenovano u Preduzeće za građevinsku radinost „Neimarstvo“, Elektro-vodovodno preduzeće „Parež“, Preduzeće za obradu metala, Preduzeće za obradu drveta „Socijalistička izgradnja“, Preduzeće za obradu kože „Bolja budućnost“, molersko preduzeće „Soboslikar“, štamparija „Kultura“, preduzeće za otkup i obradu duvana „Trebinjac“, trgovačka preuzeća „Granap“, „Travunija“ i „Zadružni magazin“...).
Nova socijalistička privreda bila je tek prohodala - malim i još nespretnim koracima, očekivanja vlasti su po pravilu bila veća od realizacije, pa se ni o njima ni o ostvarenim bilansima na narodnim odborima nije uvijek govorilo (nitu u Glasu pisalo) sa naročitom naklonošću. Tako možemo pročitati da neka naša preduzeća „boluju od vrlo teških organizacionih slabosti“. Da je direktor metalskog preduzeća zbog malverzacija uhapšen. Da savjeti radničkog samoupravljanja nisu pravilno shvatili svoju ulogu u smislu borbe za povećanje proizvodnje i kvaliteta proizvoda, a njihovi članovi ponekad nemaju ni osnovna znanja iz ekonomije i propisa. Stručnog kadra svima nedostaje. Kvalitet obuće preduzeća za obradu kože „često nezadovoljava ukus potrošača, zbog čega teško prodiru na tržište“, dok bi preduzeću „Socijalistička izgradnja“ bilo bolje da se orijentiše na izradu kućnog namještaja, a ne skoro isključivo na građevinsku stolariju. Takođe, i „da asortiman u prodavnicama, usluga i higijena mogu u nekim slučajevima dati povoda kritici“, a posebno estetski izgled trgovina, koji ne priliči turističkom mjestu.
Prvi brojevi našeg lista, međutim, bilježe i značajne radne pobjede u privredi: te 1953. godine puštene su u rad livnica u okviru metalskog preduzeća, vunovlačara, sa predionicom i bojadisaonom u „Zadružnom magazinu“, započeta je i gradnja kožare, takođe i moderne autoservisne stanice (današnja benzinska pumpa kod Starog grada)...
Ipak, sve oči bile su uprte u Goričko polje, gdje se gradi moderna fabrika alata - prva prava industrija u Trebinju i najveći trijumf socijalističke izgradnje u našoj komuni. „Pored toga što će ona učiniti prelom u socijalnoj strukturi Trebinja, važno je napomenuti i to da je njen društveni bruto proizvod planiran na oko 1.400 miliona dinara, što znači dva puta više nego sadašnji cjelokupan bruto proizvod našeg sreza.“ (Naša komuna, februar 1953.)
Preduzeće u izgradnji formirano je još 1951. godine, podizani su fabrički objekti i stambene zgrade za radnike u Bregovima, a svako malo je najavljivan pa odgađan početak proizvodnje. Trebinjci su, utisak je, postajali sve nestrpljiviji.
„U Fabrici alata počela je montaža mašina (možda je mogla i ranije?). Stoji u Goričkom polju kao čitav grad za sebe i impozantno djeluje. Preduzeće 'Hercegovina' (valjda?) završava radove.“ (GT, septembar 1953.)
Ali fabrika ne može da radi bez boljeg snabdijevanja vodom i strujom, još manje bez stručnjaka mašinskih profila i radne snage koja bi znala da upravlja mašinama, a ponajmanje bez samih mašina, čije isporuke ozbiljno kasne... U prošlom broju našeg feljtona već je bilo riječi o tome kako Trebinje u ono vrijeme nije imalo osnovnu komunalnu infrastrukturu ni za svakodnevne potrebe akamoli za razvoj moderne industrije. Vode je u gradu bilo svega tri sata dnevno, a jedini izvor struje stara centrala „Parež“ preko već dotrajalnog dalekovoda. Kad i preduzeće osnovana Industrijska škola nije mogla „preko noći“ da proizvede potreban radni kadar, a „naši stručnjaci koji su neophodni za ovu proizvodnju izbjegavaju i nerado dolaze u ovo mjesto zamišljajući ga kao zabačeno“.
Proći će još dvije godine da bi Glas građanstvo izvijestio o onome što su dugo čekali:
„Prvi juli 1955. godine ostaće kao jedan od najvažnijih dana u istoriji razvoja privrede Trebinjskog sreza. Toga dana INDUSTRIJA ALATA u Trebinju pustiće u probnu proizvodnju jedan pogon koji obuhvata izradu valjkastih spiralnih burgija...“ (GT, jul 1955.)
SELOM VLADA ZAOSTALOST, ZADRUGAMA BIROKRATIJA
U Trebinjskom srezu, tada pretežno ruralnoj sredini, više od tri četvrtine stanovništva živjelo je u šest seoskih opština – Popovom Polju, Humu, Ljubomiru, Lastvi, Zubcima i Dživaru, pa je i skoro polovina ukupnog dohotka sreza ostvarivano u poljoprivredi. U prvim brojevima Glasa o selu se ne piše sa puno entuzijazma. Konzervativno orijentisano, selo prednjači u zaostalosti. Obrađuje se nedovoljno zemlje, ali je još veći problem „orijentacija na nerentabilne kulture“. Nepovjerljivi prema svemu novom, seljacima je „bilo kao najvažnije napuniti koš žitom i osigurati se sa hljebom“ Na preko 70% površina u srezu siju se žitarice, i pored dokazano rentabilnijih - duvana, arpadžika i povrća.
Stanje nije bolje ni u zadrugama, iako su narodne vlasti baš u njih polagale nade da će da unaprijede agrar. A tamo „zacarila birokratija“, nemar prema društvenoj imovini, trgovina umjesto proizvodnje. O onoj na Ljubomiru posprdno se piše kako po gubicima u 1952. „nosi rekord“, a sve jer su u prodavači „postali gospodari, a zadruga njihova prćija“. Zadruga u Veličanima „podigla jedan vinograd i onda ga neradom upropastila“.
„Zaostalost je karakteristika poljoprivrede i kao cjeline i svih njenih grana zasebno. Ne samo da brojno opada naš stočni fond, nego se radi i o degeneraciji stoke. Ako ovome dodamo još i manjak od oko 30.000 koza (smaknutih u prošloj godini) onda se ovaj problem postavlja još oštrije.“ (GT, mart 1953.)
Bilježe se i uspjesi ali su i tada planovi ondašnjih vlasti očito bili ambiciozniji. „Danas ima dva puta više voćaka nego 1938. godine (43.090 : 20.687) što s obzirom na mogućnosti nije neki naročiti napredak. Kod vinogradarstva još smo daleko i od predratnog stanja. 1938. god. bilo je 239 ha vinograda a danas samo 83 ha.“ (GT, mart 1953.)
U razvoju ovih, tada se vjerovalo najrentabilnijih, grana agrara prednjačila je opština Lastva, gdje je nakon rata obnovljena Voćarsko-vinogradarska stanica. „Tu je poslije rata zasađeno oko 190.000 novih čokota loze, a da i ne govorimo o novim voćkama... I u Dživaru je učinjen dobar korak naprijed sa vinogradom od oko 32.000 čokota loze, voćnjakom, itd.“ (GT, decembar 1953.)
Poljoprivreda nije bila i jedina razvojna šansa seoskih opština sreza. Tadašnje sreske vlasti otvarale su i pitanje ekspoatacije ruda na područjima gdje su još ranije ispitivanja registrovala njihovo prisustvo. Pominju se nalazišta bitumena u Popovom polju i Zupcima, uglja u Lastvi, a naročito - boksitne pojave na području ljubomirskih brda.
Glas donosi i stručni prilog inžinjera Steva Kovačine o pojavama boksita u zoni dužine preko 20 kilometara, čija se najznačajnija ležišta bilježe kod planine Viduše. U tekstu se napominje da su boksitne pojave na ovom području bile predmet istraživanja još u periodu austrougarske uprave, a još detaljnije i intenzivnije pred Drugi svjetski rat, kada je projektovana i žičara od Bileće do Viduše za eksploataciju. Ruda se javlja kao bijeli i crveni boksit, a na osnovu ranije rađenih hemijskih analiza „sadržaj rude je vrlo dobar“.
„Zona prostiranja ležišta boksita obuhvata područje od Brezova dola, preko Gvozda, Pleće, Crvenog peska, (Miloša) Šćenice, Pijavaca, Borkovića bara, Moska, prelazi reku Trebišnjicu i nastavlja se na jugoistoku. (...) Kako je kvalitet dobar a rezerve samo kod Crvenog peska, Pleća i Gvozda iznose oko 8.000.000 tona (...), to u ovom slučaju ove boksitne pojave čine jednu rentabilnu osnovu za daljnja istraživanja i eksploataciju ove zone“. (GT, april 1953.)
Vodilo se računa i o ženama na selu - da se vrednovanjem ženskog posla i vještina, koliko je moguće, poboljša njihov socijalni položaj. Oformljeni su opštinski centri kućne radinosti, redovno su priređivane izložbe rukotvorina, a jedna od akcija koju bilježi naš list bila je pletenje priglavaka. „Pošto je potrošnja naših priglavaka velika na stranim tržištima i za njih dobivamo devize, to se došlo na tu ideju da naše žene proizvode ove priglavke kako bi s jedne strane imale ekonomsku korist, a s druge strane što bi se naše narodne rukotvorine plasirale u inostranstvo.“ (Naša komuna, januar 1953.)
TURISTIČKO MJESTO
„Svake subote se sa mjesnim stanovništvom i ljudima koji siđu na pazar izmiješaju neobično i lako obučeni ljudi sa fotografskim aparatima, koji radoznalo promatraju sve oko sebe, a naročito šarolike hercegovačke nošnje i stare građevine u Trebinju. Puna dva autobusa 'Putnika' iz Dubrovnika ih dovezu.“ (GT, septembar 1953.)
Ako iz opisanog prizora sa trebinjske pijace izostavimo davno iščezle „šarolike hercegovačke nošnje“, rekli bismo da se u proteklih sedam decenija nije mnogo šta promijenilo. Kao i da su Trebinjce, u pogledu turističkih benefita, u ono vrijeme mučile neke i danas aktuelne dileme:
„Kad sam se obratio ljubaznoj upraviteljici hotela 'Leotar', da mi objasni korist od tih gostiju, napravila je šaljivu grimasu: Ništa, ništa od njih, mi imamo drugu vrstu gostiju. To su oni koji sami dolaze svojim automobilima, zadržavaju se po nekoliko dana ovdje i upotrebljavaju Trebinje kao polaznu točku za izlete u Dubrovnik i ostala okolna mjesta.“ (GT, septembar 1953.)
Trebinje je u pogledu turističkih perspektiva, razumije se, najviše računalo na blizinu mora i susjednih razvijenih turističkih mjesta, u prvom redu Dubrovnika. Ali je računalo i na svoje ljepote i kompetitivne prednosti. Sa novim modernim hotelom, izgrađenim te 1953. godine, grad je gostima sada mogao da ponudi i vrlo pristojan smještaj. Razlika u cijenama između Dubrovnika i Trebinja – i tada se računalo - svakom turisti morala je biti primamljiva. Trebinje opet „nije pretrpano kao Dubrovnik, manja je vrućina, a turisti sa vlastitim automobilom daljina od 30 km ne znači ništa“.
U Glasu je zajednica često pokretala pitanja koja se tiču razvojnih potreba turizma - govorilo se i pisalo o novim turističkim sadržajima, solidnijem ugostiteljstvu, uređenju ulica, plaže na Trebišnjici, istorijskih spomenika, sadnji zelenila, uljepšavanju izloga radnji... Turisti su i u ono vrijeme voljeli lokalno i autohtono, pa u Glasu čitamo da je otvorena i „moderna prodavnica kućne radinosti“ koja će „biti snabdijevena sa vrlo ukusnim predmetima“. (GT, septembar 1953.)
Za neke upitnike iz onog vremena i danas grad traži odgovore i nikada im, čini se, nije bio bliži. „Koliko je Trebinje izgubilo u turističkom smislu zatrpavanjem 'hendeka' – kraka koji je opkoljavao i time štitio prilaz Starom gradu? Stara greška koja se teško da popraviti. (...) Mlađe generacije vrlo malo ili skoro ništa ne znaju o 'hendeku', malim mostovima preko kojih se ulazilo u Stari grad, o nekadašnjem izgledu Starog grada i njegovih zidina. Izgradnja jedne makete, crteža, kao i prikupljanje starih slika mnogo bi značilo za njih i buduće generacije.“ (GT, septembar 1955.)
Pisalo se često i o problemima i neželjenim pojavama. Na primjer, da „slabi stručni kadrovi, primitivizam i često nekulturna usluga prate naše ugostiteljstvo“. Posebna muka bila je znanje stranih jezika. Ni sam rad u ugostiteljstvu, utisak je, nije se previše cijenio među građanima. „Još uvijek neki smatraju da su ta radnička zanimanja manje vrijedna – skoro ponižavajuća. Ovakvo shvatanje pojedinca je u osnovi nakaradno, a u socijalističkom društvu neodrživo i ljudski zabranjeno“. (GT, novembar 1953.)
Javna kritika pogrešnih shvatanja dio je priloga o otvaranju ugostiteljske škole u hotelu „Leotar“, a upućena na adresu onih koji tu vijest očito nisu primili sa naročitim oduševljenjem. A ova škola, koja je sa radom počela 19. oktobra te 1953. godine, bila je prva i tada jedina ugostiteljska na području NR BiH, sa učenicima koji su u naš grad stizali iz cijele republike.
„Nastava je vezana sa praktičnom obukom, a đaci su internatski smješteni. Internat i radionica škole smješteni su u hotelu 'Leotar' i ta činjenica daje maksimalne mogućnosti za savremenu stručnu, a posebno praktičnu obuku novog ugostiteljskog radničkog kadra radi toga što hotel 'Leotar' po svom uređenju i tehničkoj opremi spada u red naših najboljih hotela. Osnivač škole je ugostiteljska komora NR BiH, a od 82 prijavljenih učenika ima 11 iz trebinjskog sreza.“ (GT, novembar 1953.)
