Savez udruženja pčelara Republike Srpske osnovan je 1993. godine, a registrovan je 31. maja 1994. godine sa sjedištem u Bijeljini. Tokom rata i prvih poslijeratnih godina asocijacija pčelara Republike Srpske je imala veoma skromne rezultate u radu. Prvi predsjednik Saveza bio je Drago Marjanović, afirmisani pčelar iz Bijeljine. Poslije njega, na dužnosti predsjednika Saveza, smjenjivali su se: Petar Savić i Budimir Gavrić iz Bijeljine i Branko Končar iz Prijedora. Prije osam godina za predsjednika Saveza udruženja pčelara Republike Srpske izabran je Radivoje Maksimović, jedan od vodećih pčelara istočnohercegovačke regije.

A Radivoje je samo jedan u nizu Maksimovića iz sela Vučija, na granici Hercegovine i Crne Gore, koji voli pčele i bavi se njima. Dokazuje to generacijski nadimak porodice Maksimović – Roji. Roji, jer su uvijek imali rojeve. Mada, Radivoje je otišao korak dalje od svojih prethodnika. Od pčelarskog hobiste postao je profesionalac u pčelarstvu. Tvrdi da su za sve 'krive' dvije divne žene. Prva je bila Radivojeva baka po ocu - Zorka, a druga njegova majka Slavojka. Obje su se razumjele u pčele. Pamte mještani Vučije da je prva pčelarila primitivnim košnicama – dubinama, a druga skupljala i po dvjesta matica dnevno.

„Pčelarim od sedme godine. Vjerovali ili ne?! Odrastao sam sa pčelama. Baba mi je pčelarila. Patim njen stari pčelinjak u Glavici, pod Gredom. Imala je i po 70 društava u primitivnim košnicama. U tom periodu nije bila prisutna varoa pa su te pčele opstajale. I tako negdje do 1979. godine kad je baba preminula, a već 1980. godine i u naš kraj je stigla varoa. Pčele su nastradale. Nije bilo lijeka protiv varoe. Ostalo nam je samo jedno društvo. Kao dječak sam, sa mojim kumom Blagojem Sredanovićem koji je takođe imao pčele, išao u pčelinjak i gledao kako on radi. U to su došla i prva sredstva za zaštitu od varoe. Uskoro sam nabavio par savremenih košnica. Bile su to Jovanovićke. Dospio sam do deset, ali mi je brzo stradalo pet i onda mi je nekoliko komšija dalo još po koju i od tada ozbiljno pčelarim. Svake godine sam povećavao broj i danas imam oko 400 pčelinjih društava. Poslije srednje škole sam otišao u vojsku, a onda i na Poljoprivredni fakultet, koji sam i završio i postao diplomirani inžinjer poljoprivrede. Zatim sam specijalizirao na pčelarstvu pa magistrirao na ekonomiji“, započinje naš razgovor prvi pčelar Srpske.

Ljubav prema pčelama, ali i eminentni profesori na predmetu Pčelarstvo na trećoj godini studija, u Radivoju su podstakli želju za usavršavanjem i primjenjivanjem savremenih dostignuća na ličnom pčelinjaku. Opredijelio se da pčelarstvo bude njegov životni poziv i posao od koga će hraniti svoju porodicu.

„Pčele su me odškolovale. Kad sam došao sa fakulteta, uz majčinu svesrdnu pomoć, nastavio sam pčelariti i već 2005. godine dostigao cifru od 400 košnica. Od tada se stalno vrtim oko 400 društava. Nekad imam koju više, nekad manje. Od košnica imam i Jovanovićku i LR i Dadan-Blatovu, a od ove godine imam i AŽ košnicu. Čak imam i primitivnu košnicu dubinu. Po meni, za naše podneblje i pčelare koji idu isključivo na proizvodnju meda, najbolja je Jovanovićka sa 10 ramova. Mada je odlična i Dadan-Blatova. Ove dvije košnice imaju jako plodište i pčela se dosta razvije. Kasnije, ko od pčelara koristi polunastavke sigurno može dobiti i sortni med i med vrhunskog kvaliteta. LR košnice najviše koristim za proizvodnju matica i rojeva. Najveći dio pčelinjaka mi je u selu Vučija, mada imam pčelinjaka i u Crnoj Gori i oko Trebinja i u Bileći na nekoliko lokacija“, priče ovaj suprug i otac tri curice, na čiji pomen mu zaigra osmijeh na licu, a mi dodajemo da će se istorija ponoviti i žene u porodici Maksimović nastaviti tradiciju pčelarstva.

I Maksimović, kao i velika većina hercegovačkih pčelara, kao glavni problem u pčelinjaku navodi nedostatak radne snage prilikom selidbe. S toga je pribjegao nabavci kontejnera. Priča nam da je prvi kontejner kupio 2012. godine u Hrvatskoj. Po njegovoj procjeni bio je jako skup, oko 12.000 konvertibilnih maraka.

„To je kontejner za 56 LR košnica. Mogu da idu tri nastavka i polunastavak u dva reda. Ko nije navikao da radi u zatvorenom i skučenom prostoru, onda ne treba da se upušta u rad sa kontejnerima. Meni ne smeta, jer ima dobru ventilaciju. Takođe, pčele dosta dobro zimuju u njemu. U zemljama Evropske Unije sam vidio još jedno dobro rješenje, a to je postavljanje po četiri košnice na palete, a onda se mehanizacijom te palete podižu na kamione. Nisam probao, ali mi se čini kao odlična ideja. Takođe, stranci dosta prave manje auto-prikolice gdje može da stane od 30 do 34-36 košnica, u zavisnosti od auta i terena. Te prikolice imaju platforme pa možemo koristiti jednu prikolicu sa više platformi. Rad je na otvorenom. Zakačite auto i prevezete na drugu pašu“, ističe Radivoje dobra iskustva koje je vidio putujući u razne studijske posjete u poznate pčelarske centre širom svijeta – od Argentine preko Irske, Njemačke, Holandije, Francuske,.. pa sve do Kine i Koreje.

Podstaknut viđenim i onim što rade ozbiljni pčelari, Radivoje Maksimović je napravio i prvi selekcijski centar u Bosni i Hercegovini. Poslije njegovog je otvoren još jedan na Ozrenu.

„Moj selekcijski centar je imao za cilj proizvodnju pčela i zaštitu autohtone pčele na ovim prostorima, latinskog naziva Apis mellifera carnica. To je autohtona slovenačka rasa pčela, porijeklom iz Kranjske oblasti. Po svojim osobinama spada među najbolje rase medonosne pčele. Pripada grupi tamnih pčela, tijelo joj je crne boje, obraslo sivosrebrnim dlačicama. Radi se o prilično mirnim pčelama, a matica je dobre plodnosti. Pčele radilice ove rase imaju dobro izražen instinkt za sakupljanje hrane. Dobro podnosi promjene klime, pa se tako dobro prilagodila i našem podneblju, našim uslovima, jakim vjetrovima, specifičnoj medonosnoj flori i treba raditi na njenoj zaštiti. Dosta sam istraživao ovu vrstu pčele i napisao veliki broj radova o njoj“.

Od 2004. godine Maksimović radi u Ministarstvu poljoprivrede, u jedinici za koordinaciju, na projektima Svjetske banke. U prethodnih 15 godina, smatra, urađeno je mnogo u sektoru pčelarstva naše regije. Od formiranja pčelarske zadruge „Žalfija“, uspostavljanja savremene linije za preradu, sterilizaciju i presovanje voska, angažovanja Žila Ratije, predsjednika Svjetske pčelarske asocijacije koji je uradio kompletnu tehnologiju za proizvodnju pogača. U pomenutom periodu dosta pažnje se posvetilo obukama pčelara, organizovanju malih i velikih škola pčelarstva za hobiste i profesionalce...

„Mislim da je preko hiljadu pčelara prošlo kroz razne obuke koje sam vodio. U tom periodu smo odradili i prvu brošuru koja se ticala dobre pčelarske prakse. Po meni, sve te aktivnosti, dale su rezultate, da se popravi situacija u pčelarstvu, da se poveća broj i pčela i pčelara u istočnoj Hercegovini. Kad pogledamo na nivou Republike, pčelarstvo je u hercegovačkoj regiji najbolje organizovano. Baratamo podacima u Savezu, da na području istočne Hercegovine, ima oko 40 000 košnica i blizu 1500 pčelara. Što se tiče Saveza pčelara ponosan sam na postignute rezultate.  Za dva mandata, objedinili smo 56 članica u Savez, organizovali brojna studijska putovanja za pčelare, uradili analize uzoraka meda u zemlji i inostranstvu, držali škole pčelara,... bilo je mnogo seminara, predavanja,... U tom periodu Savez pčelara RS je postao član Svjetske pčelarske asocijacije - Apimondije. Uz sve to, moram priznati da mi je lično bio cilj da se dokaže da je med sa naših područja izvrsnog kvaliteta. U mandatu predsjednika Udruženja pčelara RS cilj mi je bio da su urade zakonski i podzakonski akti. I izborili smo se za zakon o pčelarstvu, zatim pravilnik o proizvodnji matica, pravilnik o selidbi pčela, o obilježavanju košnica“, nabraja ovaj pčelarski zaljubljenik sve urađeno svjestan da su ljudi u Savezu pčelara, ovih dana, izborili još jednu pobjedu - pčelari više ne moraju da se registruju u Apifu; isplata podsticaja će ići preko udruženja koja podnose zahtjeve, a zatim će Agencija za agrarna plaćanja dotirati  podsticajna sredstva udruženjima, a udruženja pčelarima.

Radivoje Maksimović ima mnogo planova za budućnost. Apiterapija je jedan od njih. San mu je da napravi api –komoru. To je imao priliku vidjeti u Švajcarskoj i Austriji, a u Bugarskoj je prošao obuku. Uvjeren je da nismo ni svjesni rezultata koji se mogu postići apiterapijom. Na osnovu apiterapije bi započeo i razvoj pčelarskog turizma. I sve to u njegovoj Vučijoj. Mjestu gdje je ponikao i kome se svakodnevno vraća. Najviše je posvećen proizvodnji čistog meda, ali godišnje skupi i tri do četiri kilograma matične mliječi, propolis, polen i manju količinu perge.

„Na selu sam napravio i objekat, u čijem sklopu imam registrovani podrum, pogon za pakovanje meda i tu je od 2014. godine registrovana firma 'Natura lajn'. To sam učinio kako bi zaokružio sav moj dosadašnji rad. U gradu sam otvorio i prodavnicu u kojoj se prodaju i pčelinji proizvodi, ali i sva oprema neophodna za pčelinjak. Imam tri stalno zaposlena radnika i cilj mi je da u narednom periodu počnem otkupljivati med od pčelara i izvoziti ga. Probne količine smo već izvezli za Srbiju i Crnu Goru. Međutim papirologija je dosta komplikovana, a dosta su i skupe analize. Moramo se  na sve načine boriti da bude dobra cijena i za pčelara, ali i da budemo konkurentni na tržištu. Moramo svi zajedno raditi na marketingu, na brendiranju meda sa ovog prostora i jedna naredna faza je da se uđe u program organskog pčelarstva, ali baš organskog. Koliko je to izvodljivo?! Pčelari treba da budu svjesni da je izvodljivo, ali da postoji mnogo veći rizik. I mnogo više treba uložiti i truda i rada. Mada je med koji mi proizvodimo ovdje u Hercegovini dosta približan organskom. Pokazuju to analize, ali da bismo sertifikovali organski med, košnice ne smiju biti ofarbane, matice se ne smiju proizvoditi vještački nego prirodnim putem, nema ljepila, nema uljanih boja, nema žice... Imamo sertifikovane kuće koje su svjetski priznate i sigurno takav med mora proći detaljnu analizu. Ako se potvrdi da je med organski, lako ga je plasirati i na svjetsko tržište“, uvjerava nas ovaj dokazani pčelar.

I ovaj, kao i svi prethodni pčelari sa kojima smo razgovarali, tvrdi da pčelinjak zahtijeva dosta rada i truda, možda i više nego što laici mogu da zamisle. I to tokom cijele godine. Ipak, Radivoje kroz osmijeh kaže da je ta svakodnevna fizička aktivnost u pčelinjaku za njega – sport! Tako da svima preporučuje bavljenje sportskom disciplinom - pčelarstvom.

Vrijesak nepravedno zapostavljen

„Vrijesak je nepravedno zapostavljen i mislim da nije dovoljni cijenjen. Lično obožavam med od vrijeska. Vrijesak je strašno ljekovita biljka i definitivno može biti brend kao što je već brend – med od kadulje. Koliko imam informacija u narednom periodu vrijesak će se plantažirati. Od vrijeska se, kad zamedi, može proizvesti odličan sortni med“, ističe Maksimović.

Majčina podrška

„Moja pokojna majka Slavojka je stvarno bila vrijedna žena. Nekad je radila u Zadruzi u Lastvi. Prve košnice mi je ona kupila od majstora Sabrije u Lastvi, negdje 1982. godine. Pet novih Jovanovićki, a meni je u glavi bio samo motor. Želio sam da imam motor, ali me je ona posavjetovala da prvo kupimo košnice. Tako je i bilo, a onda sam ja kasnije od zarađenih para kupio i motor. Kad sam otišao na studije majka je radila oko pčela. Skupljala je po 200 matica dnevno. Matičnjake dijelila. I poslije fakulteta, mogao sam da odem bilo gdje i da ne mislim. Znao sam da će sve biti besprijekorno odrađeno. Nažalost, ona je preminula 2010. godine, u 62. godini i moram vam priznati da sam tada izgubio najboljeg pomoćnika u pčelinjaku“, priča, dok mu zaiskri suza u oku.

Urbano pčelarstvo

„U Francuskoj je razvijeno urbano pčelarstvo. Znači imate med iz Pariza, med iz Liona, med iz Marseja.... ljudi drže pčele na zgradama, na neboderima i soliterima i taj med je skuplji nego med iz ruralnih krajeva. Francuzi su radili analize i rezultati su pokazali da je taj med čistiji i u njemu je manje pesticida nego u medu sa polja lavande koja se tretira ogromnim količinama pesticida“.