"Uzećemo mi sva ta brda i dolove, ali ću ja porodicama u Trebinje vratiti žive borce bilo kako bilo, a to jedno brdo neće odlučiti ovaj rat...", ponovo sam čuo Bogdanov glas.
Ovaj razgovor koji sam i ne htijući čuo u ovoj mrkloj noći bila je potvrda za nešto što sam i ranije čuo od saboraca, a danas mi potvrđuje veličinu našeg komandanta i roditeljsku brigu za svakog svog čovjeka.
Sa Momom Bratićem i Miodragom Novokmetom: Na istom položaju nakon 29 godina
Skoro svake godine u vrele julske dane, ponekad i koji dan prije Petrovdana, borci Trebinjske brigade, kao spontano, ili se stiče takav dojam, pripremaju se i iščekuju taj jedini dan okupljanja. Za mnoge borce i jedini dan u godini kada mogu sresti neke od svojih saboraca, na isti dan ponovo, nakon čitave godine. U tom julskom danu sretanja najčešće svi susreti započinju: "A đe si, mili brate, zar je prošla godina odkako smo lani bili na ovom mjestu".
Nisu rijetke ni konstatacije i propitivanja u takvim susretima i pozdravljanjima da se spominju imena saboraca koji nisu više među živima. Uobičajno čuje se još jedno čuđenje: „Nijesam znao... Koje je bio godište? Kako mi niko nije rekao“, i slično.
Obično, dok se pominju ta imena, nameće se i zaključak, jer je i primjetno, da nas je svake godine sve je manje. Brigada živih se malo pomalo osipa. Tih nekoliko dana, kao po pravilu ožive sjećanja na dane iz devedesetih. Prođe Petrovdan, a sjutri dan po Petrovdanu, kada je dan Trebinjske brigade, kada se raziđemo i vratimo svojim kućama nekako se osjećamo bolje kao da smo se nahranili prisjećanjima, i kao po pravilu, sve to naše sjećanje skupljeno i zbijeno u prsima, čuvamo za još jednu godinu, do ponovnog viđenja.
Svako za sebe nosi svoj rat i onaj od dvadeset četiri i onaj od pedeset četiri mjeseca učešća u borbi za državu, ali i spas za goli život i spas svoje porodice.
Taj ostatak od tri stotine šezdeset četiri dana u godini nisu nam dani mira, već dani sluđivanja raznim podvalama i lažima, te nekakvim izjavama naših neprijatelja o presuđenim godinama robije, o agresorskim namjerama na njihovu zemlju, kao da mi nemamo svoj grunt i tapiju na svoju đedovinu, o ukidanju nečega sa čim su oni vlasni i ne znajući da to pripada nama, a oni to, naši neprijatelji, ne mogu ukinuti.
Tako nam tih tri stotine šezdeset četiri dana, oni, naši još živi neprijatelji, nadimaju prsa otrovom i čemerom, tako da ne možemo, sve i da bi željeli, da privedemo kraju rat, kome se kraj ne nazire. Ponekad pomislim da smo još u ratu.
Evidentno je, samo najluđi ne bi mogao zaključiti, da naš neprijatelj jedini ima groblje otvoreno i sahranjuje svake godine pomalo, natenane, da traje što duže sipanje soli na ranu.
Mi, za naše nestale i tražene, i ne znamo gdje su, u kojoj masovnoj grobnici leže. Svakog našeg "boračkog Petrovdana" se oživi ova priča i svaki put ispočetka sa sličnim pitanjima i nedorečenim odgovorima: gdje uz Drinu nestade preko tri hiljade Srba prije Srebrenice... Da li prvo dođe devedeset treća ili devedeset peta?... Da li su stradali nevini starci i djeca oko Srebrenice i Skelana čekali pravdu u tim devedeset petim?! Upitamo se ponekad: da li su stradali imali braću, očeve...?
Odgovori na ova pitanja su suština kada se govori o srpskom ponosu, priznanju i pokajanju... Priznanju čega?! A još bolje pitanje je: priznanju kome?! Zašto?... Vjekovnim dželatima nad srpskim narodom kroz prethodne ratove i svaki put kad im zapadne da se napiju srpske krvi... I tako borci Trebinjske brigade iz dana u dan čekaju svoj datum okupljanja i svaki put bez odgovora od prethodnih tri stotine šezdeset pet dana: ko to pobi milion Srba za malo manje od sto godina. Imamo još jedno pitanje bez odgovora.
Na čijoj to tuđoj zemlji mi izgibosmo, hoće li nam neko reći; pitanje je koje se najčešće ponavlja, ali i za nas teško pitanje našeg "gubljenja rata" u svakom miru koji smo donosili sebi i drugom svojom žrtvom.
Upitamo li se ponekad: da li smo i sami krivi i što smo to u tih tri stotine šezdeset pet dana učinili za naše kolektivno pamćenje i podsjećanje na naša stradanja i žrtvu.
Tragom ovakvih primjedbi, po mnogo čemu opravdano, upozoravamo da ne činimo ništa za naša dojučerašnja stradanja i da ničim ne potvrđujemo činjenice da smo bili na istorijski pravom putu.
Želja da se ličnim primjerom odazovemo stradalim saborcima koji nas upozoravaju da su njihovi putevi bili časni, ali skoro zaboravljeni, javila se na prošlogodišnjem julskom okupljanju.
Takav ratni put Trebinjske brigade i ratište koje se teško zaboravlja, bio je odbrana istočnog dijela Republike Srpske i borbe u blizini Kalinovika. Komandant Trebinjske brigade, pukovnik Bogdan Kovač, komandovao je dijelom Trebinjske brigade koja je došla u ispomoć Prvoj gardijskoj motorizovanoj brigadi, koja je imala ulogu prištabske jedinice Glavnog štaba VRS na području kalinovačke opštine. Komandant Petog korpusa Miodrag Novokmet je tog 13. jula 1995. godine, na dan naše brigade, došao na zamjenu jedinice koju je Bogdan mjesec dana ranije doveo na ovo područje. Danas, kao načelnik boračkog odjeljenja u Gradu Trebinju dao je inicijativu da zajedno obiđemo ovo ratište. Mene, kao učesnika u jedinici koju je vodio pukovnik Bogdan Kovač, nije trebalo mnogo nagovarati, da skoro na tridesetu godišnjicu posjetimo ovo ratište koje smo u radnom naslovu obilježili kao "Sjećanje na našeg komandanta - Bogdana Kovača".
"Vrlo malo, a da ne kažem skoro nikako, se posvećuje pažnja i njegovanje sjećanja na ratni put Trebinjske brigade", bile su prve riječi koje je Miodrag rekao dan prije nego što smo se odlučili da posjetimo Treskavicu, tačnije položaj Siljevac, gdje se većina dešavanja tih julskih dana 1995. godine dešavalo oko ovog položaja.
Prisjećajući se ljeta 1995. Miodrag Novokmet je sa položaja na položaj razjašnjavao zatečeno stanje na liniji fronta.
Događaje i dešavanja od prije trideset godina, te preuzimanje linije fronta Miodrag je pojašnjavao kao da su se juče dogodile. Uz takvo živo sjećanje pokazivao nam je i originale štabnih izvještaja za dane koje je proveo na ovom ratištu. Da su to bila skoro najteža vremena za našu brigadu Miodrag je potvrđivao nizom činjenica.
Pogled na neprijateljske položaje: Siljevac je bio i izviđačko i artiljerijsko mjesto
"Kraj ljeta devedeset pete za našu brigadu, i čitavu liniju koju je pokrivala naša brigada bili su dani teških iscrpljujućih borbi i neizvjesnosti", rekao je Novokmet i dodao: "Ti dani kraja ljeta bili su najteži dani za krajiške Srbe koji su se suočili sa nezampaćenim progonom od strane tada moćne hrvatske vojske koja je i nama bila na liniji fronta šezdeset kilometara. Tih dana Srbi u Bosni i Hercegovini organizovani u VRS, imali su za zvaničnog potpisanog neprijatelja hrvatsku i bosansku vojsku. A nama će reći, i to se stalno ponavlja, da smo srpski agresori i okupaciona vojska. A ko je ovde agresor valjda je jasno i maloj djeci. U takvim agresorskim prijetnjama dvije vojske iz dvije države mi smo morali ojačavati našu linijsku odbranu gdje je kritično i gdje se procjenjuje da treba ojačati odbranu. To je bilo i Treskavica tih dana gdje je trebalo doći na ispomoć Prvoj gardijskoj motorizovanoj brigadi.
Kada sam ja smjenjivao vašu jedinicu kojom je komandovao komadant brigade pukovnik Bogdan Kovač, ja sam isključivo tražio da mi se predaju dostignuti položaji po dubini i za svaki dostignuti položaj artiljerijska podrška. Na prostoru Jadnika, Malog i Velikog Konika bilo je položaja što su držani 24 sata i napuštani po nekoliko dana radi nepristupačnosti i nemoguće logističke podrške", zaključio je Novokmet.
Sa uzvišenja koje se na vojnim kartama zove Siljevac vidjela se skoro čitava linija fronta koju su držale jedinice iz sastava Trebinjske brigade.
Sa tog uzvišenja Novokmet nam je pokazivao pravce dejstava te prepoznavao zaposjedane položaje. Moje sjećanje u tom vidokrugu su stogodišnje šume i velike stramine koja se naslućuje u tom prostoru bukovine i borovine. Meni se u tom momentu vraćala slika rata i miris vlažnog bukovog lišća poslije uzastopnih kišnih dana te daleke devedeset pete.
Od trideset i jedan dan, u srcu ljeta te godine, dvadeset tri dana padala je kiša. Padala je nekad sat, a nekad čitavu noć. Nijednu noć, čitavu baš nijednu, nije se moglo osvanuti na položaju bez vojničkog šinjela. Studen i vlaga pomiješani sa strahom i neizvjesnosti bilo je prvo čega bi se sjetio i što mi je ostalo urezano u sjećanje. Artiljerijska vatra sa položaja, Siljevca, gdje se trenutno nalazimo počinjalo je dejstvo oko 4:30 i do u noć, nekada i do 10:30 nije prekidano dejstvo. U nekoliko dana, u kojim sam ostajao uz skovanu baraku i jednu prostranu bajtu - sklonište, izlazio sam povremeno na prostor gdje je artiljerija. Ovaj položaj na uzvišenju je ujedno i dobro izviđačko mjesto. Svaki put sam zatekao komandanta Bogdana na izviđačkom mjestu sa dvogledom u rukama. Vezista Vujović bio je uvijek uz njega. Svakog momenta je tražio od veziste da se izvještava o položaju svakog našeg borca koji se kretao ka liniji. Brinuo je za svakog svog čovjeka i to sam jedne noći u zoru čuo izgovoreno lično iz njegovih usta.
Iz glavne komande Vojske Republike Srpske jedne noći oko ponoći došli su neki ljudi u kampanjoli do blizu barake. Nismo ih zaustavljali pošto je taj dolazak bio najavljen. Bogdan je bio budan i dočekao ih je na otvorenim vratima. Prema lošem svjetlu lampe u baraku su ušla trojica visokih oficira. Sa mjesta od pedesetak metara gdje sam se nalazio, čuo sam komandantovo referisanje. Pretpostavio sam da su pridošlice iz našeg Generalštaba. Jasno sam čuo kada je rekao nekom od generala:
"Gospodine generale, idemo po sto metara dnevno. Od bukve do bukve... Rizik da ne pogubim vojsku sveo sam na najmanju mjeru".
"*ebem ti sto bogova! Kakvih sto metara? Za tri dana ne bude li uzeta Kula, vodi vojsku u Foču na turčenje", čuo se prijekoran oštar glas.
"Uzećemo mi sva ta brda i dolove, ali ću ja porodicama u Trebinje vratiti žive borce bilo kako bilo, a to jedno brdo neće odlučiti ovaj rat...", ponovo sam čuo Bogdanov glas.
Ovaj razgovor koji sam i ne htijući čuo u ovoj mrkloj noći bila je potvrda za nešto što sam i ranije čuo od saboraca, a danas mi potvrđuje veličinu našeg komandanta i roditeljsku brigu za svakog svog čovjeka.
ZOV DŽIHAD RATNIKA
Kada su visoki oficiri štaba vojske Republike Srpske otišli sa komandnog mjesta, već je zorilo. Prošlo je četiri sata, a u to vrijeme već sviće. Bilo je to planirano vrijeme kada smo trebali krenuti i izvršiti smjenu boraca koji su već dva dana u taktičkom napadu. U grupi nas je deset boraca i potrebno nam je dva i po sata da preuzmemo položaj dostignut dan prije prema Kuli. Teren kroz šumu je nakvašen i strm... Dok se krećemo strminom kroz bukovu šumu usijecamo petama u vlažnu zemlju da se ne bi okliznuli niz strmi ambis. Manje od kilometra idemo skoro sat. Svaki neoprezan korak ili poklizavanje moglo bi da se završi tragično. Na takvoj strmini i puška postaje teška. Već se dobro svanulo i razdanilo kada smo došli blizu naših saboraca. Tišinu jutarnju, ne tako daleko, iz pravca Treskavice, prolomi glas islamskog dželata.
"Alahu ekber!"
Svi smo zastali i osluškujemo koliko je to daleko...
Ovaj poziv Alahu zaustavlja dah. U ratu sa hrvatskom vojskom na našem frontu ovo se ne može čuti... Znali smo da ovim zovom dželat životinjskog nagona obilježava teritoriju koja je zaposjednuta.
Stali smo tu u mjestu, zatečeni blizinom neprijatelja par minuta bez i jedne riječi, te za kratko nastavili spuštanje ka potoku. Znali smo da moramo doći na mjesto gdje ćemo preko oborene bukve preći Vrhovinski potok. To nam je ujedno bio i orijentir u tom bespuću da ćemo brzo na drugoj strani potoka doći do naših saboraca koje treba da zamijenimo. Tako je i bilo. Preuzeli smo položaj... Kratko poslije smjene Bogdan je bio na vezi i počelo je artiljerijsko dejstvo. Tog dana na položaju sreli smo se sa borcima iz Garde Ratka Mladića. Bili su to vrlo mladi borci koji su već nekoliko mjeseci na borbenoj liniji bez ijednog dana smjene. Bili su to mladi ljudi koji su me zadivili vojničkim držanjem i ponosom u neopisivo teškim uslovima života.
O godinama provedenim u ovoj jedinici pričao nam je kapetan Momo Bratić, pripadanik Prve gardijske motorizovane brigade, koji je u ratnom periodu obavljao funkciju načelnika bezbjednosti. On nam je sa puno utisaka pričao o mladim gardistima i teretu koji su oni iznijeli na svojim leđima braneći ovaj dio Republike Srpske. Priča o toj jedinici bio bi pozamašan roman.
Za nekoliko sati koje smo proveli na obroncima Treskavice, prisjećali smo se detalja u borbi i saboraca koji više nisu među živima.
O našim prisjećanjima, detaljima iz ratne taktike znatiželjno nas je pratio Slađan Orbović, momak koji nas je u ovom obilasku terenskim vozilom vješto prevozio sa položaja na položaj. On se nije bio ni rodio u vrijeme ovih dešavanja o kojima smo mi pričali, ali je svojim interesovanjem i znatiželjom sa nizom pitanja poručio da ništa ne činimo da ova generacija mladih ljudi sazna ponešto o golgoti i paklu stradanja i borbama sa islamskim neprijateljima za našu jednu jedinu Republiku Srpsku.
.jpg)
