Posljednje večeri Festivala festivala, u vrijeme dok je žiri zasjedao, glumac Šabačkog pozorišta Zoran Karajić je izveo monodramu „Bog te mazo“, po motivima Branka Ćopića.
„Ovo sam radio davno, sa pokojnim Tomom Kuruzovićem, koji je bio lični prijatelj Branka Ćopića. I Branko je znao da smo mi to radili, a ja sam to igrao mnogo, približavam se cifri od 1.200 izvođenja i to je nešto što mi potpuno pripada i sa čime sam se srodio da u pola dana, u pola noći, zovu ljudi upomoć. Skoro sam u Narodnom pozorištu u Beogradu imao neku probu kada je došao direktor Drame i zamolio me da igram 'Bog te mazo', jer je njihova predstava otkazana zato što se povredio glavni glumac, pa sam, bez rekvizita, i na taj način igrao“, istakao je nakon izvođenja Karajić.
Igrao je, kaže, ovu adaptaciju Ćopića svuda po Evropi, u Njemačkoj, Francuskoj, Švajcarskoj, Austriji, Mađarskoj, Rumuniji, Italiji, Grčkoj, čak i u Rusiji, ali najviše i najintenzivnije po zemljama bivše Jugoslavije. Kada je, kako dodaje, došlo vrijeme da je pomislio da je takvoj literaturi došao kraj – demantovan je još većim brojem poziva, a po reakcijama publike shvatio da će Branko trajati još dugo, dugo.
Nekada je, kako ističe, bio bolje upoznat sa pozorišnim amaterizmom u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, koji je jako poznavao, pratio i volio, a sada mu se čini da je stagnirao, što je, dodaje dalje, problem i profesionalnih pozorišta, sa sve manjim budžetima i manjom produkcijom.
„Ipak sam se iskreno nadao da je u amaterizmu sve drukčije, da bukti, da se mladi ljudi interesuju za taj način iskaza. Međutim, vidim da i u amaterizmu ima velikih problema, možda i zbog toga što mladi danas imaju hiljadu nekih drugih načina da upoznaju svet koji postoji u jednoj maloj kutiji, a ona se zove mobilni telefon i velika većina mladih se zadovoljava tim, što nije dobro“, dodaje Karajić.