Prvi tekst o njemu objavio sam davno, u već zaboravljenom bijeljinskom “Ekstra magazinu”. Naslov je bio isti kao ovaj, u podnaslovu sam istakao:  Svetozar Hamović, invalid - a šest sela pomaže!

I danas, 2022. godine, iako odavno nije među živima, taj njegov humanizam se na jugu Hercegovine pomene… A počelo je ovako…

Konopbar sa štakom, a gosti zadovoljni.jpg (223 KB)

Konobar sa štakom, a gosti zadovoljni

– Slušaj momak. Vidiš ga šta vidiš i nemaš šta vidjeti - sa štakom za šankom... Ali ne daj da te oko prevari, on je čudo od čovjeka, i amin!!!

Ovom rečenicom dočekali su me u Dolu, na krivini pred vratima Popovog polja, dva dremljiva gosta - mještanina, u mlakom hladu bijele murve, Srbin Veljko Šišić i Hrvat Mate Prce.

Bijaše to prvih poratnih godina, i poslije dužeg vremena, prvi put vaš  reporter je čuo kako Srbin i Hrvat o nekom istovjetno govore. A govorili su o vlasniku prve poratne kafane u cijelom kraškom polju Svetozaru Hamoviću - Tozi. Objašnjavajući: nema stvora u Orašju, Strujićima, Dolu, Dodanovićaima, Kotezima i Prhinju kome nije i ne bi pomogao. Ne čovjeka, već stvora! Jer Toza, iako teški invalid, jedini tu ima i vozi automobil “pa katkad u ponoć vozi bolesno čeljade u Trebinje ljekaru, a katkad bolesnom teletu iz Ljubinja dovozi veterinara!”

Jednako Srbima i Hrvatima... jednako konju i teletu... A sam Svetozar Hamović – Toza (tada je imao 48 godina) nastradao je kao petnaestogodišnji  dječak prilikom žestokog pada s konja u punom trku, polomivši kukove, poslije čega je morao ugraditi obje proteze u beogradskoj Banjici.

KADA SU SVI BILI UBIJEĐENI da će sedmo, najmlađe dijete Ilije i Dragice Hamović iz Dola ostati zauvijek prikovano za postelju, on se uspravio... Uspravio se i krenuo kroz život baš onom snagom koju imaju takvi ljudi kojima ga sudbina, u trenutku, nije zamalo oduzela i koji, bolje od drugih, shvataju njegovu vrijednost i ljepotu. Ni onoga konja nikad nije zamrzio, ni o njemu kazao ružnu riječ.

Završio je osmogodišnju  školu u popovopoljskom selu Veličani, te kao najmlađe dijete ostao s roditeljima. I dočekao rat, maltene na prvoj liniji. U šest sela jedini je imao automobil; morao je da vozi starce, bolesnike:

- Kako da im objasniš da im nećeš pomoći?... Jedan mi je i umro dok sam ga vozio prema bolnici. Najčešće se putovalo noću, bez svjetala, put je bio na meti hrvatske artiljerije iz Ravnog. Put i groblja. Sjećam se: ljeto 1994. umro mi komšija Vaso Rikalo, pritisla hrvatska artiljerija, sahranjujemo ga u dubokoj noći, pa da nas ne vide, proto Milenko Spremo drži krst i bateriju, skriva je pomalo mantijom i okrenut meni svijetli mi – jer ja ne smijem da uključim svjetla već vozim spram te baterije; milimo i strahujemo, ali ga sahranismo. Poslije sam devet članova Vasine rodbine odvezao ovim putevima, uza strane, do bezbjednih Miljanovića, oslanjajući se na svoje ranije poznavanje puteva i slabu svjetlost zvijezda. Znao sam: uključim li svjetlo, granata u auto nam ne gine, žive smo mete na potpunoj čistini, takve ni osrednji strijelac ne promašuje...

Sudbinski junski datum - Svetozar Hamovic Toza.jpg (294 KB)

“Sudbinski junski datum”: Svetozar Hamović Toza

POSLIJE JE TRGOVAO ljubinjskim duvanom po sjeveru Hercegovine, sve do Uloga.

- Zanoćivši u Radulovića, u Ulogu, stimao sam jednu žensku, kao vidim za mene je – vrijedna, radišna... Na polasku joj rekoh, kratko: “Ja sam iz humine (pitomine), u nas je dolje život lakši, odluči: hoćeš ili nećeš za mene. Imaš dva mjeseca... Eto, tako sam nakon dva mjeseca doveo u Do Danicu Radulović, to jest moju ženu – sa kojom imam kćer Draganu.

Dragana će u septembru u peti razred. U cijelom tom popovskom okruženju, desetak kilometara uokolo, nažalost nema nijednu drugaricu, jer tu, osim nje i nema nijednog đaka.

TOZA JE ZBOG TOG MISLIO da odseli u Trebinje i ostavi kafanu pod murvom; onda se predomislio, promijenio plan. Tokom školske godine svakog jutra je vozi 12 kilometara do Ljubinja, a oko podne čeka pred školom – i vraća kući. U međuvremenu onim susjedima iz šest sela pokupuje kućne potrepštine po gradu! 

- E, sad je lakše... Mnogo lakše u odnosu na poratne godine, kad ovdje još ne bijaše struje. Onda bi se svake večeri starom “zastavom” odvezao do prijatelja u Ljubinju, usuo vodu u zamrzivač, a zorom bih ovdje dovezao 15 kilograma leda, presuo ga u škip, pa pivo u taj led. Ovdje je ljeti pravo usijanje, temperatura skoči na 35 stepeni, a umorni gost hoće hladno pivo, ne brinu ga ekonomski problemi tvoga kraja i tvoje nevolje. Za gosta se moraš potruditi, njega zanima samo rashlađeno piće! Sad je, rekoh, sve lakše. Vozim “pasat – karavan”, doveo sam vodu odozgo iz sela, crijevom i kanalom dugim 300 metara, struje ima, zamrzivač radi – ma, gospodski u odnosu na ono doba!

Na ulasku u Popovo polje Tozina kafana pod murvom.jpg (256 KB)

Na ulasku u Popovo polje: Tozina kafana pod murvom

Koješta se, dakle, promijenilo u kafani “Kod Toze”, u jedinoj hercegovačkoj kafani gdje sve radi i o svemu brine teški invalid. Samo Tozin polet je ostao isti.

Odnosno, kao što ono rekoše onaj Srbin i Hrvat: on je čudo od čovjeka, i amin! 

KAFANA, PRVI PUT OTVORENA 1996. u jednom prilično nezgodnom period,  jer u Dolu od 1992. do 1998. nije bilo struje, četiri puta će biti obijana, da bi u ljeto 2011 – tačnije u noći na Preobreženije – izgorjela do temelja! Toza je bio u Krajpolju kod Ljubinja kad su mu javili tu vijest… Znao je, naravno, da ga poznaju mnogi ljudi od Stoca do Kalinovika, Nikšića, Podgorice, Trebinja, Ravnog… ali, priznaće kasnije, ni pomisliti nije mogao da će se čak 175 ljudi na razne načine uključiti u humanitarnu akciju da mu pomognu – i da na istom mjestu nikne, ali sada čvrsti objekat, umjesto izgorjelog kioska, koji će s punim razlogom ponijeti drugo ime – ime “Složna braća”. 

 - Vidiš – govoraše mi te 2011 – možeš ti sada u Hercegovinim u svim kafanama svašta naći; svakakavih pića, ječa, đakonija, slika – ali spisak ljudi koji su obnavljali kafanu nema niko nego ja. Ponosan sam toliko na njega da bih ti ja iz ove kafane štošta džabe dao, ali ovaj spisak ne bih nipošto! Na njemu su ljudi s raznih strana; odavde iz mog Dola, iz Strujića, iz Popovog polja, iz Trebinja, Ljubinja. Među njima imaš Srba, Hrvata, Muslimana i šta ti ja sve znam kako se ljudi privatno osjećaju, ali znam da su dobri i da su mi svi bili naklonjeni u teškom času. E, to sam vidio i u to se uvjerio!

OVDJE MI NA UM PADE jedan Andrićev odgovor iz 1965. godine što ga je dao Milovanu Danojliću, a tiče se pitanja o ljudskoj solidarnosti: 

“Ljudi nisu samo tlačitelji i čovek čoveku nije uvek kurjak. U teškim vremenima i sudbinskim časovima, upravo tada, dešava se da čoveku od nepoznatih ljudi dođe neočekivana pomoć. On im za to obično ne može

da se neposredno zahvali i odmah oduži, ali takve trenutke treba pamtiti  i kad god nam se u životu ukaže prilika, pomoći nekom drugom u teškom položaju. Tako se stvara ta mreža ljudskih dobročinstava, jedno složeno knjigovodstvo davanja i primanja na području čovečnosti. Bez toga bi ljudski život, koji nije lak, bio nepodnošljiv.”

U ljeto 2008 - Svetozar sa suprugom Danicom.jpg (219 KB)

U ljeto 2008: Svetozar sa suprugom Danicom

O TOZI SAM NAPISAO niz bilješki, zapisa, kraćih reportaža… Znao je lijepo i ljudski da pripovijeda, a jednom mi je kazao da ga jedan junski datum, u poratnim godinama, “sudbinski prati”.

- Vidi, ovako: ja sam Danicu Radulović oženio 14. juna 1995.

 Godinu potom, isto 14. juna, ali 1996. otvorio sam kafanu “Kod Toze”. I baš tog istog dana, 14. juna 1996. žena mi je u Trebinju rodila kćerku Draganu!

Vidiš, prati me taj datum – govorio je Svetozar Hamović Toza…

Nažalost, pratio ga je ne samo u vedrim temama, nego i u onom tužnom, najtužnijem smislu: kad je iz Trebinja u Do stigla vijest o njegovoj preranoj smrti – u kalendaru je stajao datum – 14. jun 2018. godine!!!

Tako je živio i otišao Toza, ostajući i dan-danji prisutan, kao neka lijepa i skromna legenda, u pričama s juga Hercegovine.