I da se još sto puta rodi, Žarko Janjić bi svaki put, iznova, postao novinar. Nije mi to sam rekao, a nisam ga ni pitala. Danima sam spremala pitanja za ovaj intervju, a kad smo se sreli pred „Marketom“ na ljubinjskoj glavnoj ulici i sjeli da popijemo kafu u hladu kestenova; iako je kraj oktobra sunce je i dalje neumoljivo grije pod Radovinjom; sklopila sam papir i gurnula ga u torbu.

Šta pitati čovjeka koji je izvještavao sa Titovog bolničkog uzglavlja, vrha Triglava, rudokopa miljama ispod zemlje, epicentra zemljotresa, poplava, ratova, pustara, nedođija... novinara, čije rečenice se u redakciji čitaju „naglas“ i pamte kao lektira. Kad je rođen, gdje se školovao, za koga je radio, koje je nagrade dobio ... pa ne može to stati na četiri kartice kucanog teksta?! Ali, hajde da probamo...

„Svakog nešto omađija. Eto, mene su novine i novinarski slog. Počev od onog olovnog do sad, već, digitalnog“, hrapavim napuklim glasom priča Žarko koga svi u Ljubinju svojataju sa Žare, dok mu pogled brzinom munje šara skoro pustom glavnom štraftom. Gleda me u oči, ali nekako dječački radoznalo, više nego i sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka dok je „gutao“ „Toma Sojera“ i „Haklberi Fina“, a tek, kad je otkrio Ćopića, Lovraka, Seliškara?! Toliko je čitao da je to, što ono kažu, odudaralo od cijele sredine. I ne samo lektire već i novine.

„Male novine, broj 717. U njima su mi objavili prvi prilog. Bio sam šesti-sedmi razred. Mjesec dana ranije, javili su mi pismom da će tekst biti objavljen tako da sam s nestrpljenjem čekao kad će se list pojaviti. Bila je to, za mene, prvorazredna senzacija. Mada, da budem iskren, i danas sa istim nestrpljenjem čekam kad će mi tekst biti objavljen“, iskren je Janjić za koga kolege kažu da mu u reportaži trenutno nema ravnog u Bosni i Hercegovini, a on, skroman, uporno skreće pažnju sa sebe.

„Malo veće reagovanje mojih nastavnika i okoline bilo je u osmom razredu kada sam pobijedio u televizijskom kvizu na temu dječije književnosti. Prvo sam osvojio put u Moskvu, a zatim i u Pariz“, naglašava Žarko, koliko je to putovanje uticalo na razvojni put „mladog provincijalca“.

Tako se golobradi dječak 1970. godine obreo u Sovjetskom savezu. Čak dvadeset jedan dan, jedanaestoro djece uživalo je u prostranstvima, ljepotama, istoriji, kulturi, muzejima, metrou, stadionu Dinama ..., ali i  redakciji „Pionirske pravde“, čiji je novinar Anatolij Tolja Isajev i presudio da zavoli novinarstvo.

„Bilo mi je impresivno kako Tolja sjedi, način na koji izvještava, kako priča o redakciji, o štampariji... Sjećam se, pušio je cigarete „Orbita“, smije se Janjić  dječijim uspomenama, ali ga i dalje fascinira jedan podatak - „Pionirska pravda“ je imala tiraž od deset miliona primjeraka, a poređenja radi, „Male novine“ u svega 200 000 primjeraka.

Poželio je tada Žarko Janjić da bude sportski novinar kao Tolja, da govori svjetske jezike, obiđe zemaljsku kuglu i te je želje sebi i ispunio. Reklo bi se bez po muke. Vratio se u Ljubinje i nastavio da igra odbojku. Školovanje, za početak neslavno, u Stolačkoj gimnaziji. Startovao je sa pet jedinica. Treneru, čuvenom reprezentativcu Jovu Đuriću, obećao je da će popraviti ocjene pa ga je otac pustio da otputuje u Pariz. U Parizu ga je najviše zanimalo gdje je redakcija „Monda“. Vidio je sličnosti i razlike. Zapad ga nije impresionirao i kako reče „u odnosu na istok, samo je bilo više boje“. Po povratku, popravlja ocjene. Čak je i matematiku „izgurao“ na dvojku, trenira odbojku i stiže do reprezentativnog dresa. Još u prvom razredu Gimnazije, okuražio se i počeo da šalje kratke izvještaje sa utakmica redakciji „Sportskih novosti“ i „Oslobođenja“. Za te prilike pozajmio je rashodovanu pisaću mašinu iz školskog skladišta. Vrlo brzo su i profesori počeli da ga gledaju drugim očima jer su čitali njegove tekstove. Kao petnaestogodišnjak, počinje saradnju i sa našim „Glasom Trebinja“, kome je vjeran punih četrdeset sedam godina.

„Godine 1970. poslao sam prvi tekst „Glasu Trebinja“. Poštom, u koverti. Bila je to kratka vijest o dobroj igri „Jugometala“. Glavni i odgovorni urednik bio je Draško Bubreško. Zanimljivo je da ga nikad u životu nisam vidio, sreo, upoznao. Danima sam držao „Glas“ u rukama i gledao k'o da je ne znam ti šta.Tako je krenulo“, evocira uspomene na novinarskog maga Draška Bubreška, za čije je reportaže, žalio što im on nije autor, pogotovo kad je letio na probnim letovima ruskih aviona.

„Mi reporteri, u životu se obično zaboravimo zahvaliti nekim nama važnim osobama. Pišemo nadugo i naširoko o kome sve ne, ali ja ću ovom priliko reći – hvala tetki Danici i tetku Dušanu Đuriću, koji su živjeli u Sarajevu. Da bi naša reportaža bila sjajna, a studentski život bio dobar postoji, kako reče, u zapećku uvijek neka tetka“, ne zaboravlja tetkino utočište Žare, jer mu je familija pomogla da prebrodi prve studentske i sarajevske dane.  Kad je došao na prijemni ispit na Fakultet političkih nauka „Veljko Vlahović“, već je bio prepoznatljivo ime. Iako stalni dopisnik „Sportskih novosti“, „Oslobođenja“ i mostarske „Slobode“ čije je dopisničke kartice priložio uz dokumenta, strepio je od rezultata prijemnog ispita. Kad ga je vidio prof. Vlajki začuđeno je pitao što je uopšte polagao kvalifikacioni ispit kad je već „ime“ u svijetu novinarstva. Sve vrijeme studija je zarađivao, bio stalni ili povremeni dopisnik, putovao, izvještavao, ali i bio odgovoran prema uredniku, redakciji i samom tekstu.

„I danas me muči uobličavanje teksta, rečenice, svakog  pasusa... Svaki novi tekst je novi izazov.  Srećom, imao sam uvijek dobre urednike. Moram izdvojiti Mugdina Karabega u „Oslobođenju“, čovjeka  koji je u to vrijeme bio dopisnik iz Kaira. Pismen, dobar, odmjeren, vrstan reporter, uvijek bi ukazao na grešku. Već tada mi je rekao - Kani se ti, sine, političkih tema. Nije to za tebe. Ti to ne razumiješ. Poslaćemo mi ove starije i time mi je otvorio put. Moram priznati da je od rata na ovamo sve manje ljudi po redakcijama, koji imaju vremena za početnike, mlade novinare, za njihove greške, zablude, dileme“, sagledava surovu realnost u novinarstvu Žarko Janjić, koji je i sam bio mentor sarajevskim studentima, te priznaje, počesto insistirao  da prođu put od redakcije do štamparije.

Diplomirani novinar Žarko Janjić, presrećan i ponosan stiže u Ljubinje. Međutim, dočekao ga je hladan tuš i riječi koje mu i danas odzvanjaju u ušima: „Gdje si baš to izabrao?  Kome još treba novinar u gradu“. Tako je bio prvi visokoobrazovani Ljubinjac, koji se nepunu godinu šetao gradom bez posla. Javlja se na konkurse diljem Jugoslavije.

Na preporuku novinara Miroslava Prstojevića, tadašnjeg urednika lista „Naši dani“, odlazi na probu u sarajevski „Svijet“.

„Novajlija, žutokljunac, a list sa tradicijom. Redakcija prepuna iskusnih novinara. Međutim velike redakcije imaju i velike poteze. Glavni urednik Zdravko Kokotović daje mi mjesečnu platu, a ja opet boravim kod tetke Danice. Poslije neizvjesnih mjesec dana, odlazim kući na vikend i odlučujem da pišem o Samardžićima iz Dola. Četiri sina: Jovo student kibernetike, Spaso profesor matematike u Limi u Peruu, Milorad komandir saobraćajne milicije u Sarajevu i Rajko, gastarbajter u Njemačkoj. Pod Sitnicom, sijelo. Snijeg zapadao. Čuju se vukovi okolo. Nije ništa neobično, a domaćin svako malo izlazi sa glamijom vani da ih malo prepadne. Razvezla se priča, jer se rijetko srećemo. Sutradan napravim dobre fotografije. Opišem sudbine tih mladića od ognjišta ispod vr'a planine do svjetskih univerziteta. I vidim ide me rečenica. Odnesem uredniku Dinku Omeragiću, finom, vrlo finom čovjeku. Predam tekst i muvam se po zgradi. Kad sekretarica k'o bez duše: „Đe si ti mali, Dinko te tražio“. Odem kod urednika, a on kaže: „Ovo je najbolji prilog u ovom broju. Ide na naslovnu stranu! Jesi li ti sam ovo pisao?“, sjeća se Žarko svakog detalja tog dana, jer su mu „Samardžići“ bili odskočna daska. Primljen je u „Svijet“! Nižu se pustolovine, reportaže, doživljaji i događaji, ali i redakcije. Sa svojim kolegama pokreće brojne listove, magazine, revije ... „Una“, „San“... i sve vrijeme želi da napiše brošuru o klasičnoj reportaži. Smatra to kao dug kraljici novinarskog izraza.

U međuvremenu je formirao porodicu. Dobio Maju i Danila, danas diplomirane ekonomistu i pravnika, na koje je izuzetno ponosan jer su izrasli u divne mlade ljude.

Sve vrijeme piše za „Glas Trebinja“. Pamti „boemski“ broj.

„Negdje osamdesetih godina pozvao me je tadašnji i današnji glavni urednik Neđo Marić, koji je, koliko se sjećam, samo jednom otišao na godišnji odmor. Zamolio je Zdravka Vlačića i mene da ga odmijenimo. Pamtim da smo uživali. Putovali i pisali. Vjerujte mi na riječ bio je to pravi „boemski“ broj. Ne znam šta je Neđo očekivao, ali nas nije ružio. Uredno nam je platio, zahvalio se i više nam nikad nije pružio tu priliku“, kroz grlen smijeh dotiče se Janjić jedne od brojnih anegdota.

Godine 1992. Žarko Janjić napušta Sarajevo. Priključuje se na Palama nekolicini novinara. Tu formiraju SRNU. Poslije jako teške godine dana, kao povjerenik SRNE dolazi u rodno Ljubinje sa zadatkom da formira Radio Ljubinje, što i čini, sa Rankom Dangubićem, lokalnim RTV mehaničarem i vođom rok grupe „Rok terapija“. Uz svesrdnu pomoć Đorđa Vučinića i Radio Trebinja, poslije samo petnaest dana „ od brda do brda“ začuo se Radio Ljubinje. Kad je radio „stao“ na noge, Žarko dobija novi zadatak. SRNA ga šalje za dopisnika u Novi Sad. Neredovni honorari i besparica vraćaju ga u Ljubinje. Čuje to Boro Marić glavni urednik „Glasa Srpske“, i zove ga za stalnog dopisnika naredne tri - četiri godine. Međutim kako je smijenjen Boro Marić, tako i Žarko Janjić ostaje bez posla. Bez posla je i dan danas.

„Bez obzira na sve okolnosti, saradnja „Glasa Trebinja“ i mene je oduvijek bila i više nego korektna. Od prvog teksta koji mi je, ponavljam Draško objavio, više se nisam odrekao te redakcije. Smatram i dalje, da kao što se neću odreći roditelja, neću se odreći ni „Glasa“. I za vrijeme rata, dok je izlazio na samo četiri strane, uvijek je bilo mjesta za reportažu. Nije bilo papira, list vrlo skroman, ali Trebinjci moraju znati da je tadašnja redakcija ostala prisebna, i rekla: „Mi nećemo prekidati kontinuitet“. Dođu i prođu teška vremena, a „Glas“ evo šezdeset i pet godina pokazuje ozbiljnost. „Glas Trebinja“ je simbol Trebinja. Grad Trebinje je grad jer ima svoj list, sadržaj okrenut građanima koji ga gledaju, posmatraju, analiziraju. Trebinjci zaista vole „Glas“! Ušao sam u veliki broj domaćinstava, i naišao na isti prizor - u prozoru smotan „Glas Trebinja“. Šta oni čitaju, ja ne pitam, ali sam u svakoj kući našao novine, što se vrlo teško može naći. Kao što nije lako naći lokalni list koji izlazi tolike godine. Ljudi su se srodili s „Glasom“ i prosto je to jedna vrsta drage publike, koju treba poštovati. Moguće da i ja, kakvim tekstom, negdje naljutim nekoga, ali vidim ja, vremenom, da oni to čitaju“, u dahu izgovara, na brzinu pali cigaretu i nastavlja:

„Glas je raznolik i to je odlično. Ima tu i esejističkog pristupa, lirskih rečenica, jezičke raskoši što je dobro za njegovanje i govorne i opšte kulture. „Glas“ se uvijek čuvao korektne osrednjosti. Saglasan sam da je bolje biti loš nego osrednji novinar, jer iz osrednjosti nema napretka“, ističe jedan od najiskusnijih reportažista bivše Jugoslavije koji je, spletom, u najmanju ruku čudnih okolnosti, godinama na evidenciji Zavoda za zapošljavanje i kome je prvi kiosk sa novinama i prva redakcija udaljena čak šezdeset kilometara.

Poslije četrdeset godina, bezbroj pokrenutih listova, časopisa, novina, redakcija, radija, Žarko Janjić nema posao. Da li je život nepravedan?!

TREĆA NAGRADA

Na ovogodišnjem, 22. Internacionalnom festivalu reportaže, popularnom „Interferu“, Žarko Janjić dobio je treću nagradu u konkurenciji novinskih reportaža. Janjić je ovo priznanje dobio za reportažu „Posljednje frule Viduše“, objavljenu u „Glasu Trebinja“. U konkurenciji za nagrade bile su najbolje reportaže objavljene tokom ove godine u listovima „Blic“, „Večernje novosti“, „Politika“, „Frankfurtske vesti“ i „Sremske novine“. Nagradu je, iz ruku predsjednika žirija, književnika, novinara i publiciste Pera Zupca, preuzela Janjićeva sestrična, profesorica Milica Poletanović iz Beograda.

„Milica mi je talična i prije je preuzimala nagrade na „Interferu“ u moje ime. Da se ne lažemo, nagrade gode“, iskren je Žarko, koji sa nestrpljenjem iščekuje sestru koja će mu donijeti diplomu.

NOVINARSKI KODEKS

Novinarski kodeks kaže: „Ako si u jednoj redakciji, onda radiš samo za nju. Tako sam naučen i to popštujem. U Jugoslaviji su novinari imali finu platu, od koje se mogla izdržavati četvoročlana porodica. Novinari su imali ugled. Bili su cijenjeni i to toliko da im se vrlo često obezbjeđivao i stan. Ako se dogovoriš sa urednikom, onda možeš dati kolegi nešto, ali nipošto ono što treba tvom listu. Red je na terenu da pomogneš kolegi, da ga ne ostaviš, ali kad dođeš u redakciju misliš na svoje. Ako si radio za druge, smatrali bi te gladnim, oblapornim. Novinarstvo je po cijeni bila osma profesija. U odnosu na današnje prilike, i mi smo mnogo više čitali, obrazovali se, rovili po arhivima, čitali po bibliotekama. Nismo ljenčarili. Shvatiš da je to tvoje. Taj list ti hrani porodicu. Uspjeh kolege je i tvoj. Mi smo se pazili, pokrivali. Ti međuljudski odnosi su nešto što ću ja zauvijek pamtiti“.

SKITAM I PRIČAM

Žarko Janjić je imao stalnu rubrku u nekad čuvenoj beogradskoj „Dugi“. I to kao student treće godine. Rubrika pod nazivom „Skitam i pričam“ i to na stranici između Moma Kapora i Miljenka Smoje. „Pomalo sam bio frajerčić. Značilo je to, jer se „Duga“ štampala u velikom tiražu. Bili su to reportažni zapisi po Bosni i Hercegovini. Bukvalno sam pisao ono što me je impresioniralo. Očigledno im se taj stil dopao. Bilo je i fino plaćeno. Kad izađe „Duga“, mogao sam sigurno četiri-pet dana provesti u dubrovačkom „Imperijalu“. I mimo hotela imao sam gdje da jedem i spavam i bez para, jer su Dubrovčani bili česti gosti u našem porodičnom domu.  Otac  je bio lovac. Dosta sam pratio i Dubrovačke ljetne igre. Od tada datira moje poznastvo sa Momom Kaporom, Radetom Šerbedžijom ... Međutim, mene su mnogo više interesovali ti mali ljudi do kojih novinari rijetko ili gotovo nikako ne dolaze. U njima sam nalazio inspiraciju za priče, jer su sudbine bile neobične, pitke, i oni su pitko pričali, a meni je onda bilo relativno lako raditi.