Kultura življenja u kojoj su muzeji privlačne ustanove otvorenog tipa odavno je zastupljena svuda u svijetu. Tom logikom vodi se i Muzej Hercegovine u Trebinju. Pokretanjem obrazovnih radionica za djecu, podsticanjem njihove kreativnosti i želje za znanjem, kao i poimanjem našeg nasljeđa u svakom smislu, trebinjski Muzej otvorio je vrata mladima na najbolji način.

Zamisao za održavanjem radionica u muzeju, koji je dugi niz godina radio kao škola, bila je simbolična: da se, počevši od najmlađih, obrazovanje ponovo vrati u ovu zgradu. Cilj i zadatak bio je da se omogući konstantnost radionica i da muzejski đaci, kroz zanimljive prikaze raznih tema, steknu važna znanja na njihovom obrazovnom putu.

Inicijativu je pokrenula direktor Muzeja Ivana Grujić, a u djelo je uspješno sprovode Tamara Rajković kustos istoričar umjetnosti, Stanka Jokanović arheolog kustos pripravnik i Simo Radić istoričar kustos pripravnik. Ovo troje, istinskih entuzijasta, uz svoje male đake, do sada su, u kontinuitetu, održali 13 radionica različitih tematskih sadržaja.

Kako nam Tamara objašnjava, u Muzeju Hercegovine i ranije su priređivane radionice, ali je ovo prvi put da one zaista neprekidno traju.

„Ukazala se potreba da se Muzej otvori prema mlađoj populaciji, što je direktorica podržala i predložila da se radionice redovno održavaju svake subote. Vjerovala je da mogu da opstanu. Na njeno zalaganje, krenuli smo u posao od 16. februara ove godine. Radionice su edukativno – kreativne sa obaveznim stvaralačkim dijelom koji svaka nosi sa sobom. Oduševljeni smo reakcijom djece, njihovom željom za sticanjem novih znanja i koliko toga upamte za sat i po vremena. S druge strane, presrećni smo jer se broj naših muzejskih đaka iznova povećava, što nam govori da je interesovanje zaista veliko“, kaže Tamara Rajković, dodajući da se nisu opterećivali brojem djece, ali da ih raduje što ih dolazi sve više.

Prva radionica, posvećena Golubarskoj poštanskoj stanici u dvorištu muzeja, sa temom „Golubarska pošta Stanica Trebinje“, osim što je imala za cilj da pokrene cijelu priču, imala je i namjenu da se prostor golubarnika oživi.

„U tom smislu bila nam je posebno zanimljiva i značajna jer je ovo zdanje starije od samog Muzeja Hercegovine. U istorijskim izvorima pominje se još 1890. godine i nije isključeno da je i prije toga postojalo. Mi smo željeli da oživimo golubarnik, a učesnici te prve radionice, na neki način, bili su glasnici kompletne zamisli. Dakle, simbolično i sa ciljem da se mladi okupe u golubarniku, a da sa njima ostvarimo jedan novi dijalog. Bilo je inspirativno vidjeti djecu novog milenijuma da s pažnjom i ushićenjem slušaju kako se nekada komuniciralo, kako su se slala pisma, šta su to pisma uopšte, a posebno kako su se poruke prenosile preko golubova“, pojašnjava Tamara.

Nakon prve radionice, nizale su se nove sa raznovrsnim temama i idejama. Vremenom su iz golubarnika prešli u prostor trebinjskog Muzeja. Zajedničko svakoj radionici, uz masovnost djece, svakako je detaljna priprema predavača. Prema riječima Stanke Jokanović, arheologa kustosa pripravnika, način rada veoma je važan i presudan.

„Dječiju pažnju probudi kada im se na interesantan način nešto saopšti i prenese. S druge strane, osvijestili su spoznaju da je zanimljivo i znati jer onda mogu komunicirati na višem nivou. Shvatili su da se svako stečeno znanje može primijeniti na našim radionicama, ali i u životu. Formalno obrazovanje stiče se u školama, a nastavnici, uz obavezno poštovanje plana i programa, možda nemaju sva sredstva da kreativnost stave u prvi plan. Usljed toga, djeca izađu sa časa a ne zapamte suštinu. Kod nas se radi drugačije. Mi im pružamo jednu vrstu kreativne slobode, na koju nam djeca spontano odgovaraju redovnim dolascima. Rad na uzbudljiv i dinamičan način pokazao im je divnu istinu da je lijepo znati“, priča nam Stanka o prvoj generaciji muzejskih đaka i već sada redovnoj muzejskoj publici.

U tom smislu, kako precizira, jednako je važno da od najranijeg uzrasta djeca razviju svijest o svom okruženju, ne samo o kulturnom nasljeđu, nego i prirodnom pa čak i onom vijekovima iza nas.

„I to je jedan od važnih elemenata svake naše radionice. Važno je na savremen način probuditi svijest kod djece o nasljeđu, svijest o lijepom, o umjetnosti, o svemu što nas okružuje. Od svake teme moguće je napraviti interesantnu radionicu, ali sa koje će se nešto i zapamtiti. A da su zapamtili vjerujemo jer se iznova vraćaju. Stalnost je osnovni elemenat da biste mogli vidjeti bilo kakve rezultate. Svi naši đaci, ti mali ljudi, željni su znanja i divno je vidjeti kako oni, već sada, svoje roditelje ili bilo koga odraslog, komotno mogu provesti kroz muzej i kako bez ustezanja ovdje rado dolaze!“

Nakon 13 radionica, zajedničko mišljenje svih je da su djeca veoma maštovita, talentovana, puna ideja. Kako objašnjava Simo Radić, istoričar kustos pripravnik, to je evidentno i u individualnom i u grupnom radu.

„Dajemo im prostor da iskažu sebe i dolasci na muzejske radionice, na neki način, njihov su izduvni ventil za maštu i kreativnost. Dolaze nam sa raznoraznim idejama, rade sa uživanjem. Imamo uvijek „glavne“ za pitanja, bude duhovito, žamor, smijeh, divna atmosfera. Pojedini dolaze nekad i prije radionice u želji da razgledaju muzej ili da nam pomognu da sve pripremimo. Na neki način, pokazali smo im da muzej nije samo ustanova krutih pravila u kojoj se jedino čuva kulturno istorijsko nasljeđe, već da mi rado dijelimo sva naša znanja o tom nasljeđu i svemu drugom“.

Simo napominje da su se radionice pokazale i više nego opravdanim te da su ispunile svoj cilj.

„Doprinijele su kreiranju redovne publike koja zna da je u muzej uvijek dobrodošla. Radionice su odlična poruka djeci kako se na izazovan način može učiti o kulturi i mnogim drugim važnim oblastima života. Raduje nas kad vidimo da su se odomaćili i da im nije stran ovaj prostor. Nama je rad sa njima način da njegujemo dijete u sebi. Nema ništa ljepše od takve razmjene energija. Budemo ispunjeni svi zajedno, a njihovi osmjesi nam govore da stvarno vole da dođu. Iako obrazovnog tipa, radionice su ih privukle i zbog toga što im dajemo pristup suprotan onom u školama, nisu obavezne, nema ocjena i ne vlada stroga disciplina. Kroz igru im kreativno približavamo neka saznanja, u koja ih onda postepeno i ozbiljno upućujemo“, kaže Simo Radić.

Zajedničke želje, kako predavača, tako i njihovih đaka, nesumnjivo su iste. Nove insprativne teme i realizacija zamisli, koje uz neopterećen rad prepun kreativne slobode, doprinosi kreiranju obrazovane omladine i oživljavanje Muzeja Hercegovine. Toliko, da već sada razmišljaju o proširenju radionica, kako bi im se mogli pridružiti i predškolci i srednjoškolci.

„Nadamo se novoj saradnji i novim generacijama 'muzejskih đaka'. Sve dosadašnje radove pažljivo čuvamo u Muzeju, što djeci sugeriše da su nam važni i da je to što rade korisno. Nedavna manifestacija 'Noć muzeja' bila je prilika da pokažemo šta su do sada radili, a publika koja je ispratila njihovu izložbu bila im je nagrada, i to je najmanje što smo za njih mogli da učinimo. Zahvaljujući toj djeci, naš muzej je živ! Odužili smo im se tako što smo jednu prostoriju pretvorili u njihovu izložbenu salu, koju su oni sami kreirali. Smatramo da je od značaja da djeca učestvuju, a ne samo da ispunjavaju određeni zadatak!“

Provod u muzeju je super!

„Svaka radionica traje sat i po, ponekad i duže, kada djeca insistiraju da produžimo. Pred manifestaciju 'Noć muzeja', mnogi su samoinicijativno ostali i pomagali nam. Došli su da završe plakat za izložbu radova sa svih radionica, pripreme i raspreme sve. To nas je zadivilo. U knjizi utisaka pišu predivne komentare. Jedan nas je od srca nasmijao: Super je provod u Muzeju! Mislimo da to dovoljno govori o njihovom i našem uzbuđenju što radionice postoje. Kada je, početkom marta, bilo veliko nevrijeme i kolaps u gradu, imali smo oštećenje na muzeju, ostali i bez struje. Nas troje smo došli, ali smo mislili da se niko od djece neće pojaviti na radionici. Međutim, njih ni nevrijeme nije spriječilo!“

Obimno znanje na jednom mjestu

„Prvoj temi 'Golubarska pošta stanica Trebinje', kako bismo započeli kompletan ciklus idejom o komunikacijama, prvenstveno međusobnim, a zatim Muzeja sa građanima, nije slučajno odabrana. Vraćamo joj se na svakoj radionici. Djeca i sada radionice zovu 'golubarska' i kad god traže rješenje za neki zadatak, veliki broj njih se izražava u čestitkama i pismima. Pored toga, povezali su se, ostvarili komunikaciju jedni sa drugima i sa muzejom. Jednako važno je što su mnogo naučili za samo nekoliko mjeseci. Od toga kako je golub pismonoša prenosio poruke, zatim kreiranja zidnih novina, šta su to umotvorine, brzalice, rebusi. Saznali su i koje je darove Trebinju poklonio pjesnik Jovan Dučić, toliko da o ovome mogu da nauče i mnoge odrasle, a ima ih da to još uvijek ne znaju. Ono što im se posebno dopalo bio je rad na izradi mozaika za sarkofag, poput originalnog koji se nalazi u našoj postavci, a jedan je od Dučićevih darova. Uveli smo ih u potpuno novi svijet, svijet umjetnosti koje u Muzeju Hercegovine možete naći na svakom koraku. Na toj radionici naučili su šta je to mozaik, freska, reljef, visoki i niski reljef. Dakle, stalno ih podstičemo da neprekidno rade na sebi, a to u njima stvara osjećaj da su bitni, korisni i vrijedni, što zapravo i jesu“.

Maja BEGENIŠIĆ/Glas Trebinja