U vremenu kada se pod mnoge sfere života, površno i bez argumenata olako svrstava svako, kada nam se učini da crpimo i posljednje doze optimizma, odnekud zasija neko izuzetan. Kao iskra nade, da nas podsjeti i obraduje, pomiluje i oživi one iskonske vrijednosti za koje smo na tren pomislili da su netragom nestale. Taj tračak vjere krije se u imenu Sonja Marković, ali i u imenima mnogih profesionalaca i entuzijasta sličnih njoj, kojih pod našim svodom, na sreću ima pregršt. Potrebno je samo malo zagrebati i eto onih dostojnih svoje profesije, poziva, talenta za koje su se sami izborili i obrazovali.
A ko je Sonja? Možemo je potpisati, što i jeste, pijanistkinja i profesor klavira u osnovnoj i srednjoj Muzičkoj školi Trebinje. Ali ovdje ne možemo stati. Ova mlada umjetnica, sa svega 30 godina ima zadivljujuće reference, kojima je prevazišla, ne samo druge i starije od nje, već neprekidnim zalaganjima iznova nadmašuje i samu sebe. Sve što radi, čini zarad vlastitog talenta, muzike kojoj sva pripada i onog uzvišenog trenutka kada zablista na sceni.
„Za mene je muzika čitav moj život, segment onoga što svako od nas nosi u sebi i, po meni, najpribližnija duhovnosti. To svaki čovjek posjeduje, samo je poenta koliko će i da li će taj svoj unutrašnji glas da razvije. Ako čovjek radi na tome, to može samo da bude sve bolje“, otvara svoju priču Sonja, a čime drugo do muzikom, onim što je sama srž njenog bića.
I nije kliše. Odrasla je u porodici u kojoj se slušala odabrana muzika, u koju su svraćali mnogi muzičari, gdje se njegovao istančan ukus. Ambijent iz koga se jedno talentovano biće prirodno pokrene i razvije.
„Zahvalna sam mnogo roditeljima koji su vodili računa da u našem odrastanju nema kiča i šunda i mene i brata su usmjeravali na kvalitetnu muziku, uopšte na život sa pravim vrijednostima. Muzičari koji su nam dolazili družili su se sa roditeljima i sve je išlo svojim putem. Moj brat je svirao gitaru, a ja sam krenula na klavir u osnovnoj Muzičkoj školi u Foči. Od malih nogu su me profesionalno usmjeravali“.
Izuzev roditeljima, zahvalnost u tim najranijim danima duguje i profesorici Maji Aranđelović Đogo. Sonjin talenat odmah je prepoznala i bila neko ko se za nju angažovao da u Istočnom Sarajevu pohađa Srednju muzičku školu. Tu priliku, ova mlada pijanistkinja nikada nije uzela zdravo za gotovo, kao ni svaku narednu, kasnije u životu. Od studija, mastera i doktorata, preko takmičenja do festivala, od sebe je dala i više od maksimuma da postane ono što je danas. Pijanista koji svojim umijećem, angažmanom, usavršavanjem parira rame uz rame, slobodno možemo reći sa mnogim svjetskim muzičarima.
Tome u prilog govore silne nagrade, kojih je već nanizala preko 50, na nastupima širom regiona i Evrope, dok su pred njom pripreme za, ni manje ni više, nego Karnegi Hol (Carnegie Hall) u Njujorku. U prestižnoj koncertnoj dvorani na Menhetnu, koja upravo sada bilježi 130. godina postojanja, već naredne godine Sonja će svirati sa svojim triom, Sonjom Vojvodić, violina i Lidijom Paulin, violončelo sa kojima privodi kraju doktorske umjetničke studije na FMU u Beogradu.
„Poziv da u Karnegi Holu održimo koncert bio je 2019. godine, ali je odložen zbog epidemiološke situacije. Sada smo u iščekivanju 29. juna 2022. godine za kada nam je zakazan nastup. Nagradu da ovdje nastupimo dobile smo kao pobjednici festivala „Viva music“, koji se održava u svim evropskim zemljama. BiH nikada nije ispunila uslove za održavanje takvog festivala, prijavile smo se u susjednu zemlju, Crnu Goru, koja nam je bila najbliža da sviramo i pobijedile smo“.
Poziv da svira u jednoj ovakvoj koncertnoj sali, u kojoj se mjesto ustupa samo najboljima, treba uzeti sa strahopoštovanjem. Ako ne zbog reputacije ove kulturne ustanove, onda svakako jer do sada iz naše zemlje nijedan mlađi umjetnik nije dobio ovakvu priliku.
„Svi znamo šta je Karnegi Hol, kakva je to institucija, ali i naš vječiti san. Veoma sam srećna, nadam se da će se situacija smiriti i da ćemo uspjeti da odemo i održimo koncert. Ono što mene dodatno raduje je i poziv od organizatora festivala da budem u žiriju na takmičenju „Suzanne and Cully competition“, koje se takođe odvija u Karnegi Holu. To je pijanističko takmičenje za mlade talente do 18 godina, a u žiriju su članovi iz većine evropskih zemalja i iz Amerike“, s ponosom nam priča.
Sa talentom, znanjem i uskoro zvanjem doktor muzičke umjetnosti – kamerna muzika, ova pijanistkinja, izvjesno je, mogla bi da predaje na gotovo svim muzičkim akademijama na našim prostorima, ali i šire. Trenutno je angažovana u trebinjskoj Muzičkoj školi. Ističe da je zadovoljna, s obzirom da je okružena njoj najbitnijim, muzikom.
„Kada sam tražila posao bilo mi je važno da radim u struci. Nisam se htjela komercijalizovati, da nastupam sa nekim popularnim sastavima i slično. Željela sam da radim ono što volim, što sam završila. U to vrijeme u Trebinju se tražilo pet profesora klavira, konkurisalo je dvoje i primljena sam. Zadovoljna sam kolektivom koji je vrlo mlad, posebno na klavirskom odsjeku, što nema međuljudskih problema i odnosi su jako lijepi. Takođe, trebinjska Muzička škola je jedna od ustanova koja ima najbolje uslove u RS. Nedavno smo dobili novi polukoncertni klavir, a škola ih ima još tri i jedan koncertni. Skoro svake godine obnavljaju se i instrumenti. Nedostaje nam samo koncertna sala po standardima za ovakve nastupe. Sve u svemu meni je ovdje lijepo i ispunjava me rad sa djecom“.
U Trebinju živi i radi sedam godina. Posvećena je svojim učenicima, koji redovno osvajaju nagrade. Koliko radi na sebi, toliko ne posustaje ni kada je red na neke buduće talente. Ali, uz sve čari svog poziva, ne krije da gaji i druge ambicije. Na prvom mjestu rad na fakultetu, za šta je, ističe, potpuno spremna, kao i za ozbiljnije koncertne aktivnosti, koje naziva nemjerljivom radošću.
„Svaki nastup je izvanredan osjećaj! Ta razmjena energije, susret sa drugim kulturama, veliki broj talentovanih muzičara na jednom mjestu, izuzetna je satisfakcija. Sam doživljaj izlaska na scenu, dijeljenja radosti muzike sa publikom. Kada neko poslije koncerta kaže da je uživao, za mene je to najveća nagrada koju mogu dobiti. Mnogo volim da nastupam i scena je baš moje mjesto! Umjetnički život i sav taj haos je neprocjenjiv. Čovjek kad se navikne na to od malena postane zavisan. Vrijeme pandemije mi teško pada. Nemamo nastupa koliko smo navikli. Mnogo mi fale, kao i sama priprema pred koncert, dan u kome je sve posebno!“
Slično koncertima, kaže nam, za nju su posebna i takmičenja. Nezamjenljiva su baza za poboljšanje sveukupnog rada i umjetničkog izraza.
„Kao sastavni dio našeg poziva, takmičenja su veoma važna. Tu naučimo da se nosimo sa stresom, veliki je adrenalin, svi moramo u sebi da pronađemo mir ako želimo da se bavimo ovim pozivom. Toliko ljudi se upozna. Poslije Francuske, Zagreba, Moskve i mnogih zemalja i gradova u kojima sam se takmičila, napravila sam takve konekcije da mogu da pozovem mnoge ljude da dođu i sviraju kod nas, kao i oni mene. Iskustva zaista neprocjenjiva!“
U svom stvaralaštvu i kreativnom zanosu ne miruje. Ni za vrijeme pandemije nije se otrgla od takmičenja i sviranja. I opet je briljirala. U njene ruke došli su sami laureati takmičenja: Dubai, Lisabon, Kijev, Krakov, Beograd. Prije dva mjeseca u trebinjskom Muzeju imala je i koncert sa Dragomirom Bratićem, profesorom klavira u Muzičkoj školi „Davorin Jenko“ u Beogradu i predsjednikom baletske zajednice Srbije, sa kojim je od prošle godine ostvarila i zanimljivu saradnju. Izuzev pokretanja zajedničkog klavirskog dua, pred kojim je uskoro turneja po Rusiji, uspješno su realizovali i seminar klavira ovog muzičkog pedagoga sa djecom u Trebinju, ali i povezivanje trebinjske i beogradske muzičke škole „Davorin Jenko“.
Učestvujući na gotovo svim velikim i značajnim takmičenjima i koncertima ne samo kod nas nego i u Evropi, upoznavši dakle, neki drugačiji sistem vrijednosti, potpuno je svjesna slike stvarnosti sa kulturom na našim prostorima. Ipak, od svog poziva, svojih učenika, budućih talenata i naravno muzike, nema namjeru da odustane.
„Teško da će kod nas u skorije vrijeme do izražaja doći prave vrijednosti. Nas ima par entuzijasta koji vučemo neku priču, ali mislim da nas je potrebno više. Sve je palo i nisam pametna na koji način uticati. Entuzijazma ima, to je naš zadatak. Ako napravimo jedno dijete iz generacije koje će da nastavi i radi ovaj isti posao, mi smo i te kako uspjeli“, ističe ova mlada i uspješna, a po mnogo čemu i jedinstvena umjetnica.
Da život zna da nas iznenadi Sonja je pravi primjer. Dajući uvijek od sebe samo najviše, podsjeća nas da se za plemenite ciljeve vrijedi boriti. Iskreno, svojim radom, trudom, odricanjima. Kada se, ma koliko bilo teško, ne pristaje na kompromise i ne odstupa od vlastitih snova. Ostavši dosljedna svojim uvjerenjima, ne sumnjamo ni na tren da su pred njom novi uzleti. Nadamo se samo da će biti prepoznati ovdje, kad u svijetu već odavno jesu!
Rad na sebi kao inspiracija
Akademiju umjetnosti u Banjaluci, klavirski odsjek, Sonja Marković je završila kao student generacije. Masterirala je dva puta, na studijama klavira te kamerne muzike na FMU u Beogradu. Usavršavala se šest mjeseci na muzičkoj akademiji „Stanislaw Moniuszko“ u Poljskoj. Nosilac je preko 50 republičkih i međunarodnih nagrada sa brojnih takmičenja, a dodijeljena su joj i priznanja za najboljeg solistu RS 2012 – 2013. godine, kao i za najperspektivnijeg pijanistu. Kraju privodi doktorske umjetničke studije na FMU Beograd, čime će postati prva u RS i BiH sa umjetničkim doktoratom kamerne muzike...
„Privlačnija mi je kamerna muzika nego solistički nastupi. Osjećaj kada više ljudi svira istovremeno je veličanstven. Veoma mi znači što sam uopšte uspjela položiti veom zahtjevan prijemni na tom odsjeku. Traži sviranje više stilskih epoha od baroka do moderne muzike. Mora se apsolutno poznavati svaki stil i imati puno iskustva, različitih nastupa i diploma. Polaže se sviranje, test opšte kulture, intervju. Prilično profilisano, sa više etapa i malo ljudi uspije da položi. Izuzetno iskustvo i nova saznanja, što mene inspiriše i pokreće!“
Takmičenje koje se pamti
„Od mnogih takmičenja i sada pamtim „Adilia – Allieva“ u Francuskoj, jedino na kome nisam dobila nagradu. U pitanju je veliko etapno takmičenje na kome učestvuju najbolji od najboljih. Htjela sam probati i vidjeti kako to izgleda. Održava se u gradu Gajar, na granici Francuske i Švajcarske, blizu Ženeve. Traje 10 dana i puno je umjetnika iz svih dijelova svijeta. Svaki dan neko svira, vrlo je dinamično i pamtim ga po stresu koji sam doživjela. Naime, u određeno vrijeme svakog dana sekretar žirija izađe i zalijepi papir sa imenima koja su ostala. I tako 10 dana. Neizvjesnost je ogromna. Ušla sam i svirala finale, ali na kraju nisam dobila nagradu. Nastupio je šok, poraz, a u isto vrijeme spoznaja da je to bilo nešto najkvalitetnije gdje sam bila. Iako nisam uzela nagradu, ostalo mi je upamćeno kao nešto posebno i za mene najuspješnije do sada!“
