screen-19.41.29[08.05.2020].jpeg (138 KB)

Ovo je priča o ljudima i psima. Priča o čovjeku i njegovom, kako mnogi tvrde, najvjernijem prijatelju, četvoronožnom ali često mnogo vjernijem od dvonožnih. I priča o nama Hercegovcima, ovdje i u svijetu. O nama i našim psima.

U velikom i modernom svijetu pas je odavno dobio pravo građanstva, pa se tako i uselio u stanove i kuće svojih gospodara. I ne samo da se uselio, nego je često voljen, pažen i mažen poput rođenog djeteta. Nema te sprave ni maze koju vlasnik neće kupiti, niti je ijedna cijena previsoka kad je njegov pseći kućni ljubimac u pitanju. Hrane ih, kupaju, češljaju, šetaju, marvenom ljekaru redovno vode... I ne samo kućne ljubimce, nego se u velikom svijetu vodi briga i o najobičnijim gradskim džukelama lutalicama. Ne kaže tek tako jedan naš ovdašnji Hercegovac:

-Volio bih biti pas u Parizu, nego čojek ođe kod nas.

Taj je oduvijek bio protiv svake vlasti taman da je i božija. Najposlije, bio bi i protiv samoga sebe, kad bi slučajno njega izabrali u kakvu vlast. A kad odviše popije, onda obavezno zapjeva: „Volio bih međed biti, jer međede zakon štiti“.

Mi Hercegovci, vaspitavani na patrijahalni i tradicionalni način, u mnogo čemu debelo zaostajemo za velikim i savremenim svijetom, a kad su psi u pitanju pogotovo. Ovdje u Hercegovini su, tek u 21. vijeku, počeli da nabavljaju kućne ljubimce, ali i to sve nekako stidljivo i na poseban hercegovački način. Tako su i danas rijetki oni koji ljubljenog i voljenog psa drže u kući ili stanu. Ne, on se ovdje još uvijek smrzava zimi u svojoj štenari ispred kuće ili, u najboljem slučaju, čami u podrumu ili garaži. Doduše, osvjetla nam obraz poneko, ali su oni koji su u tom pogledu moderni i bliski velikom svijetu ovdje rijetki. Na cijeni su jedino lovački psi i poneki torni, i to ako je baš vrijedan čuvar stada.

Ovdje u Hercegovini postojao je neki čuveni lovački pas, po imenu Soko, koji je uginuo od starosti prošlog ljeta, a vrijedio je blaga i iza sebe, kako se priča, ostavio barem hiljadu direktnih potomaka. Za Sokola se, tvrde brojni hercegovački lovci, čulo u cijeloj Evropi i u pola Amerike i Azije. Do daleke Australije je čak dopro glas o njemu. Snimci o njegovim lovačkim podvizima kruže i danas po cijelom svijetu. Tako ispada da je Soko popularniji i poznatiji od bilo kog Hercegovca koji živi ovdje u Hercegovini. I možda čak po tome ravan i onim najpoznatijim Hercegovcima po svijetu. Nek smo i mi Hercegovci barem u nečemu poznati i priznati, pa makar i kad je riječ o lovačkom psu i neka smo bliski velikom i modernom svijetu, koji prizna samo najbolje.    

A kako će nas svijet priznati u ovom pogledu, kad se ovdje još uvijek tako rado kazuje priča o tome kako je, nekad davno, neki naš Hercegovac, Dubrovčaninu naučio psa da jede pečene divljake. Elem, žalio se taj Dubrovčanin da mu kučak neće čak ni svaku vrstu mesa nego bira samo ono najljepše. Hercegovac mu kaže da u njega jede i pečene divljake i obeća da će i njegovog naučiti da jede sve pa i pečene divljake, a ne meso. Tako se dogovore da kučka uzme Hercegovac i da Dubrovčanin, za deset dana, dođe po njega u Hercegovinu. Sveže ga Hercegovac pred kuću i ništa mu ne daje sem malo vode. Desetog dana kad Dubrovčanin dođe, napeče divljaka, pa mu baci. I kučak jede, i to u slast.      

Ovdje po Hercegovini ne postoje još ni takozvani pseći azili, a ne što drugo. Formiran je jedino u najvećem i najpoznatijem hercegovačkom gradu Trebinju, a kako mnogi tvrde i najljepšem, ali ni taj nije radio kako bi trebalo i kako to nalažu pravila velikog, moćnog i modernog svijeta, nego na hercegovački način. Navodno su, prije nekoliko godina, pse iz toga azila, ne znajući šta će sa njima, istovarali na obali Bilećkog jezera. Napola podivljali i izgladnjeli, napadali su i klali jagnjad, jarad ali i odrasle ovce i koze, vlasništvo domaćina iz sela i bilećkog prigradskog naselja oko Bilećkog jezera. Bilećani su im doskočili na svoj način i u svom stilu. O tome mi je pričao jedan od njih.

     -Dogovorili se mi i organizovali pa, jedne neđelje, pošli s puškama u hajku, i to da niko ne zna. Jedni ih gonili ozdo od vode, a drugi čekali gore na brdu iznad jezera. Više od dvadeset đavola smo pobili. I od tada smo počinuli.    

Tako je to ovdje u Hercegovini. I da nam nije naših Hercegovaca u svijetu, osramotili bi se kao nikad i niko. Srećom, ima njih dosta koji su sa svijetom i uz savremeni svijet na svaki način, pa i kad su psi u pitanju. Bio sam jesenas u Beogradu i susreo jednu našu koja je vodila psa na uzici. Poznali smo se i upitali pa sam joj, praveći se kulturan i savremen, pohvalio i kućnog ljubimca. Uto je naišla i neka njena poznanica ili prijateljica. Mene nije ni pogledala, nego se odmah usmjerila prema psu koji se zvao Čarli.    

-Ijao, super ti je Čarli. Ma sladak je do bola.    

Zagrlila ga je i poljubila. A onda ga je zadugo nježno milovala po glavi i leđima. Kad je došao red i na mene, moja Hercegovka me predstavila, objasnila da sam bajagi neki pisac i da dolazim iz Hercegovine, a njena prijateljica, ne dajući pet para za sve to, samo se lagano naklonila prema meni u znak pozdrava pa, ne pružajući mi ruku, nastavila da miluje Čarlija i da mu se nježno obraća.      

Tog istog dana ispričali su mi neki naši hercegovački Beograđani, istina pomalo zaostali u odnosu na grad u kome žive, da znaju dosta svojih zemljaka koji su se osavremenili, barem kad je riječ o psima. Pričaju za jednog našeg beogradskog Hercegovca koji je više potrošio na bizu, kućnog ljubimca, nego na oca i majku u Hercegovini. Bila je to biza Lesi, ista onakva kakva je prikazana i u onom čuvenom filmu „Lesi se vraća kući“. Kupao je redovno, češljao, njegovao, prao joj zube, čak joj i nokte lakirao. Vodio je veterinaru, kupovao joj zlatne ogrlice, slikavao i objavljivao slike na fejzbuku. I zaista je bila riječ o izuzetno lijepom i pametnom paščetu. Kad je ipak uginula, pričaju ljudi, to je u kući nastao plač i kuknjava. Cijeli dan se nisu smirivali.  A onda su je sahranili kao i čeljade. I ne samo to, nego su joj i spomenik podigli. Na tom spomeniku je njena slika, ime, godina rođenja i smrti. Redovno joj nose cvijeće na grob, ali se ne zna da li joj pale svijeću.    

I dok su mi to sve pričali, sjetio sam se našeg pokojnog Boža Glogovca, pjesnika i Hercegovca. Njega i njegove pjesme o onome hercegovačkom potomku u velikom gradu koji nije znao kako mu se zvao djed, ali je zato pamtio  imena pet-šest predaka svog rasnog psa, kućnog ljubimca koga je držao na povodcu.

Takav je veliki svijet, a takva Hercegovina, zaostala i daleka. Ovdje, koliko znam, najposlije, ne postoji ni društvo za zaštitu pasa i životinja. Ali nije rečeno da ga uskoro neće biti. Ne možemo ni mi Hercegovci u svemu zaostajati za svijetom dovijeka. A ne kaže se tek tako da će sve što je u svijetu, jednoga dana doći i ovamo. Sve teče i sve se mijenja i sve se i ovdje usklađuje sa savremenim 21. vijekom, pa je na taj način ispjevana i ona hercegovačka: „Mili Bože, ko bi reko lani, da će Božić slavit partizani“. Tako ni Hercegovina nije daleko od osnivanja društva za zaštitu pasa i životnja. A tada, teško piscu ovih redova. Neće se skrasiti prije Haga. Ali šta će tek biti od jednog moga komšije koji je, samo ove jeseni, zaklao 125 ovaca i koza, a gdje su tek svinje, telad, junad, bikovi i krave. Za pet godina, otkada se bavi tim poslom, napravio je pravi genocid.

I šta mi onda drugo ostaje nego da ovu priču okončam na isti način kako je i počela. Da je završim stihovima Arsena Dedića, ako se dobro sjećam iz njegove pjesničke zbirke „Brod u boci“, u kojima se veli: „Ovo je tužna priča i tužan konac ima. Ovo je tužna priča o ljudima i o psima“.